Iza kulisa mentalnih šampiona

Na početku milenija, pažnju smo zadržavali dvije i pol minute, a sada uspijevamo svega 47 sekundi, pokazalo je istraživanje. 

Ovo kontinuirano smanjenje koncentracije izaziva brojna pitanja o utjecaju modernog života na našu mentalnu sposobnost. U takvom okruženju, istraživači i psiholozi sve češće istražuju kako određene skupine, poput vrhunskih sportaša, uspijevaju održati visoku razinu mentalnog fokusa i koncentracije unatoč istim izazovima s kojima se suočava opća populacija.

Sandra Đurijanček je psihologinja i mentalna trenerica koja radi sa sportašima, i ima na to spreman odgovor. Otkrila je da gotovo ne postoji vrsta sportaša koja se nije našla u njezinoj fotelji. Neki od najpoznatijih hrvatskih reprezentativaca, parasportaši i mnogi drugi potražili su savjete o tome kako da postanu najbolja verzija sebe.

Sandra odgovara da svaki čovjek, pa i rekreativac, može postati profesionalac u svom području, jer je fokus nešto što se trenira, ali određeni pojedinci imaju jedan veliki problem na tom putu - život, tvrdi ova psihologinja.

''Profesionalni sportaši su u uigranom sustavu. Njima drugi stručnjaci kroje plan treninga, prehranu, pa i oporavak. Objašnjavaju im što, kako i kada raditi, a oni moraju to propisno primijeniti. Rekreativci s druge strane imaju mnogo više distrakcija, jer ne žive od profesionalnog sporta, već žive u okolini koja može narušiti njihov plan i program. Zbog te činjenice, rekreativci teže ostvaruju ono što mogu profesionalni sportaši“, pojašnjava Đurijanček.

Utješno je ipak to da svatko može postati fokusiran baš poput Lionela Messija u ključnom trenutku i postići optimalnu izvedbu. Ljudi imaju tu sposobnost. 

Razlika je u tome što fokus netko trenira, a netko ne.

''Fokus ne gubimo. On samo bježi na različite stvari, pa često mislimo da ga nemamo. Činjenica je da se fokus može trenirati različitim tehnikama i zadacima poput vježbi disanja u kojima se osoba mora usmjeriti isključivo na svoj dah i svaki put kad pomisli na nešto drugo, potrebno je isto primijetiti i vratiti ga na predmet fokusa, a to je dah. Ovu vježbu može baš svatko raditi i kod kuće. Uz to postoje i druge tehnike koje se mogu obavljati ili kod kuće ili uz pomoć stručnjaka'', potvrdila je Sandra Đurijanček. 

Razlika između vrhunskih sportaša kojima se divi cijeli svijet i onih koji bi možda to mogli to postati, osim života, nepravilno je postavljanje ciljeva i nerazumijevanje procesa promjene koja uključuje preciznu organizaciju.

''Rekreativci, kada uvode dobre navike ili izbacuju loše, često pretjeruju u količini pokrenutih promjena. U isto vrijeme pokrenu više stvari zbog čega naruše svakodnevni život. Na taj način promjena rijetko postaje dugoročno održiva pa tako dođe do povratka na staro'', objasnila je Đurijanček.

U karijeri je, priznaje, doživjela da i profesionalna sportska imena izjave da ne mogu više, ali oni su naučeni brzo vratiti pažnju na angažman neovisno o motivaciji.  

Ključno je, kaže Sandra Đurijanček, znati da sportaši nisu nužno ''super-ljudi'', već se samo razlikuju od ostalih po tome što se brzo vrate na zadatake, imaju podršku i načine kako da uspiju.

Fokus i disciplina su mentalne vještine koje se vježbaju kao i svaka druga te se mogu izoštriti, no pitanje je želje i spremnosti za preuzimanje odgovornosti, zaključila je psihologinja Sandra Đurijanček.

Prepuna dvorana u Zadru prije 15-ak godina, mlada selekcija košarkaškog kluba Zagreb treba se iskazati pred publikom, ali i na terenu. Igra se prvenstvo Hrvatske za mlađe kadete.

Tada isto tek kadet, Petar Sabolčec, noć prije naporno je trenirao. 

Napravio je 100 trbušnjaka da bi na teren sutradan izašao kao vitez i dokazao svoj fokus, želju za pobjedom i postigao svoj maksimum. Za razliku od njega, pripadnici njegova tima čuvali su energiju.

''Izašao sam s takvom upalom mišića i bolovima u trbuhu, kakve i danas pamtim, da na kraju nisam mogao ni trčati'', kroz smijeh se prisjeća Petar Sabolčec, koji je danas ostvareni magistar kineziologije, ujedno i vanjski suradnik na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu na predmetu košarka, te osobni trener. Petar je ujedno i bio jedan od trenera Trčaone, poznatog zagrebačkog programa za rekreativno trčanje i nordijsko hodanje koju je prošlo dosad više od 9900 ljudi.

Petar se posvećuje svom poslu do maksimuma, tvrdi, jer jedino maksimum od sebe tolerira.

''Ustajem u pet sati ujutro svakog dana, doručkujem i odem na posao. Na poslu držim grupne treninge, a nakon posla, osvisno o kojem je danu riječ, držim osobne treninge, treninge košarke djeci sa Downovim sindomom i vježbe studentima na fakultetu iz košarke. Uglavnom dođem kući oko 22 sata i osjećam se kao da me netko “upucao”. Utonem u san do novog dana'', tako opisuje svoj životni stil. 

Kao osobni trener, već pet godina ustrajno pomaže različitim klijentima da dođu do svog željenog cilja i, kaže, puno se puta susretao s onima koji nisu imali dovoljno discipline. 

''To su uglavnom oni koji traže brzi izlaz iz problema ili trenutnu satisfakciju, a toga nema. Razlika između onih koji uspiju u svom naumu i oni koji ne uspiju je u spoju fokusa i discipline. Uspješni će pronaći način da uspiju bez obzira na uvjete, dok će drugi pronaći izliku i odustati'', pojednostavljeno objašnjava Petar.

Za mnoge je on 'trener Pero' jer u svom poslu ima maksimalno posvećen pristup klijentima budući da zna koliko su važne motivacija i podrška.

''Nisam tip trenera koji će im dati smjernice i pustiti ih da se sami bore s tim. Ja sam im podrška od 0 do 24. Ako imaju teške dane, razgovaramo o tome, pričamo za vrijeme treninga i dijelimo osjećaje. Na kraju često postanemo i prijatelji. Znam koliko znači kad imaš osobu koja ti pomogne da fokus vratiš na pravi put. Upravo to ja radim svojim klijentima'', pojasnio je.

Dražen Petrović mu je uzor kao sportašu, a o njemu je slušao priče iz prve ruke budući da mu je otac igrao u mlađim kategorijama košarkaškog kluba Cibona, za vrijeme Dražena Petrovića.

''Tata mi je pričao da kad bi svi otišli kući, Petrović bi ostao trenirati šuteve. Nije baš bio najbolji u tome, pa je to htio poboljšati. Toliko je trenirao da nije priznavao šut koji dira obruč koša. Htio je imati savršen performans i na kraju je uspio. To je za mene pravi primjer fokusa koji svatko može imati ako to zaista želi'', prepričao je Petar Sabolčec.

I njemu ponekad padne motivacija, ali tada ključnu ulogu imaju disciplina i viši cilj kojemu teži. Osim tehnika disanja, Petar kaže da se fokus može istrenirati i putem ideomotorike.

''Primjerice, skijaši zamisle u glavi stazu koju moraju odvoziti i mentalno je prođu. Svaki pokret, otklon tijela, fizički rad. Ako netko u teretani zamisli vježbu onako kako bi ona trebala izgledati, bit će puno bolja pri samoj izvedbi. To je ideomotorika kojom se oštri fokus profesionalnih sportaša'',  pojasnio je.

Kao profesionalni sportaš, Petar Sabolčec s pritiscima se nosi jednostavnom logikom: go with the flow, ili 'bit će što bude'. No kao magistar kineziologije, s pritiscima se nosi svaki dan, no ide logikom kako mora biti uzor drugima i u tom trenutku dati najbolje od sebe.

''Tremu ili nervozu osjećam prije ili poslije nekog važnog događaja. Kad moram biti u trenutku, samo se prepustim i pokušam dati najbolje od sebe, pa što bude - bude. Smatram da sam pretjerano samokritičan jer od sebe zahtijevam najbolje, pa se često poslije važnog događaja preispitujem jesam li mogao bolje'', iskreno je rekao Sabolčec.

Osim fokusa, fizičke spreme i odlučnosti, ključnu ulogu, smatra Petar Sabolčec, igra i sportska oprema.

''Morate se osjećati ugodno. Ne možete trenirati ili igrati ključnu utakmicu u odjeći koja se natopi znojem i samim time postane opterećenje na tijelu, a onda imate dodatni problem. Odjeća mora biti takva da se osjećate slobodno, a može pomoći i u postizanju boljih sportskih performansi'', zaključio je Petar Sabolčec.