IMA JEDNO staro političko pravilo – kada ne znaš što ćeš, muljaj. A upravo je to danas na tiskovnoj konferenciji napravio premijer Andrej Plenković kada su ga pitali za ogromni dug države veledrogerijama. Kada prešutni dogovor o "normalnom kašnjenju" država probije, onda se događaju cirkusi, a jedan je upravo u toku. Veledrogerije su ograničile isporuku lijekova bolnicama, a premijer, umjesto da riješi pitanje neplaćenih milijardi, mulja, i to ne baš uvjerljivo (čini se da predsjedniku verbalne igre ipak idu bolje).

Danas su Plenkovića na presici novinari pitali kakvu poruku šalju građanima koje ovršuju dok u isto vrijeme država ne plaća svoje račune. Premijer odgovara: "Država je jako puno novaca platila veledrogerijama i to nisu uopće usporedive kategorije. Budimo otvoreni, ako je ogroman broj ovrha zbog mobitela, to nije lijek. Mobitel nije lijek. Zdravstvene ustanove moraju funkcionirati, a veledrogerije su tu s nama cijelo vrijeme. Kad dođete u bolnicu i ljekarnu, imate sve što treba. Nema nestašice lijekova."

Ovrhe na troškove mobitela nisu opravdanje da država smije kasniti s plaćanjem

Dakle, ovo je tipična situacija kada spomenete racionalizaciju državne uprave, a s druge strane dođe: a vrtići, škole, medicinske sestre? Sve moguće općine, županije, nepotrebne ustanove nestanu pred općim opravdanjem vrtića i škola. Tako premijer na sasvim racionalno pitanje kako ovrhe građanima idu, a država svoje ne plaća, odgovara politikantskim – mobitelima. Da, dio, i to ne baš mali dio ovrha građanima su neplaćeni računi za mobitele jer su se neki zaigrali s dvogodišnjim ugovorima s telekomima, ali to nije bit problema – ovrhe su i iz stotina drugih razloga. Za veledrogerije lijekovi su roba kao i svaka druga i očekuju da im prodana roba bude plaćena.

Plenković onda nastavlja u borbenom stilu, valjda se ugledao na predsjednika, pa govori: "Pa bit će lijekova, mislim te veledrogerije moraju operirati na hrvatskom području i sutra." Što bi to trebalo značiti? Neka prijetnja veledrogerijama? Lijekovi i medicinska oprema se nabavljaju sustavom javne nabave – i pri tome bi odabir ponuđača trebao biti objektivan, neovisno kakvi smo privatno prema nekome. Bilo kakvo preferiranje ili još gore "kažnjavanje" nekoga jer se nije ponašao kako bi to vlada htjela – nije zakonski dozvoljeno.

Za dugove veledrogerijama je vladi kriv privatni sektor?

Na novinarsko pitanje zašto država ne riješi problem isplatom 4,5 milijardi kuna duga, premijer odgovara vrlo drsko: "Pa evo, recimo, zato što smo sad dali 7 milijardi za plaće ljudi u privatnom sektoru. Država ima određeni manevarski prostor. Sve se nastoji servisirati na način koji je održiv (…)"

Apsolutno je neprimjereno pomoć privatnom sektoru povezivati s dugovima koji postoje prema veledrogerijama. Ovime privatni sektor postaje "krivac" za dugove veledrogerijama i posljedičnu nestašicu lijekova, što nikako i ni u kojem slučaju ne može biti točno. Privatni sektor je, uostalom, taj koji sve plaća i bez kojeg ne bi bilo ni za plaću premijera ni za grijanje Banskih dvora! Optuživati za krivnju one koji u nemogućim uvjetima pokušavaju poslovati potpuno je promašeno, da ne kažemo neku težu riječ.

Mi građani plaćamo doprinose i tražimo da sustav radi

Svatko od nas koji nešto radi u ovoj zemlji uredno automatizmom uplaćuje doprinos za zdravstveno osiguranje. Doprinos, za razliku od poreza, znači da je u pitanju namjensko davanje – doprinos za zdravstveno ide za zdravstveno, doprinos za mirovinsko ide za mirovinsko, komunalni doprinos ide za uređenje lokalnih cesta i rasvjete. Porezi su ona kategorija gdje se ide u opću blagajnu pa se iz nje uplaćuje bilo gdje. Ne može se iz doprinosa za zdravstveno platiti pomoć privatnom sektoru.

Pitanje je, dakle, kamo naš novac odlazi? Ako imate neracionalni sustav zdravstva s velikim zavodom (dakle velikom administracijom), racionalizirajte to. Smanjite administraciju, uštedite… Da ne bude sve apstraktno, evo i jednog konkretnog prijedloga. U Hrvatskoj je zdravstveno osigurano otprilike 99,7% ukupnog broja građana. Proglasimo da su osigurani svi koji imaju državljanstvo i prebivalište, ukinimo cijelu administraciju oko prijava i odjava i sva radna mjesta vezana uz tu administraciju. Ukupne uštede na radnim mjestima i izgubljenim radnim satima će biti u milijunima više nego što ovih 0,3% neosiguranih plati zdravstveno. A doprinosi se ionako plaćaju automatski, dakle ova promjena nikog ne dira, osim što su onda zaista svi zdravstveno osigurani.

Igre s cijenama lijekova

Nadalje, kako proizvođači i veletrgovci znaju da će plaćanja kasniti – oni to uračunavaju u cijenu lijekova pa onda kreće nadmudrivanje svakih godinu ili dvije. Da se država zaduži na financijskim tržištima, plati dug i počne svoje dugove plaćati u roku od 30 dana (za koliko i drugi moraju plaćati), onda bi cijena lijekova mogla biti niža, a u javnu nabavu istih bi se mogli ubaciti i manji veletrgovci iza kojih ne stoje banke koje ih mogu pratiti godinu-dvije dok ne dobiju svoj novac. To država može napraviti i dugoročno bi uštedjela. Zašto to ne napravi nego ide u igru "vi dignite cijene, pa se dogovorimo kada vam platimo"? Čim postoji negdje riječ "dogovor", otvorili smo vrata za svašta.

Ukratko, politika je kreirala okruženje skupih lijekova i svakakvih igara oko plaćanja umjesto jednostavnog i transparentnog modela. Politika je kreirala i okruženje gdje su administrativni troškovi zdravstva ogromni, a broj bolnica prevelik u odnosu na veličinu države. I upravo ta nesposobna politika sada za svoje propuste pokušava okriviti privatni sektor kojemu je samo isplaćeno malo novca koji taj sektor uplaćuje državi, i to je isplaćeno jer je mjerama države ograničen rad privatnom sektoru. Da niste, gospodine premijeru, malo pretjerali, jer taj privatni sektor zarađuje i za vašu plaću?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala