ODMAH na početku odradit ću onaj najnegativniji dio vezan za novi Diablo iako je, budimo realni, riječ o problemu s kojim se bori kompletna industrija videoigara, a radi se o izdavanju igara koje nisu spremne za izdavanje. U slučaju Diabla ne radi se o samoj igri, već činjenici da velik dio vlasnika PlayStationa skoro pet dana nakon izlaska nije mogao uopće započeti igru zbog greške koja se javljala prilikom pokušaja logiranja na server.
Da stvar bude gora, ne radi se o novom problemu jer kao vlasnik PC-ja isto sam to prolazio kada se pojavila trojka. Ovog puta vlasnici računala nisu imali problema, ali konzolaši su pogledali reprizu trojke.
I dok se mi koji besplatno dobivamo kodove za igre možemo lakše pomiriti s tim, nije teško pretpostaviti da oni koji su igre platili ovakvo što doživljavaju daleko intenzivnije. Jednostavno se radi o podbačajima koji bi bili neoprostivi u slučaju bilo kojeg drugog proizvoda, ali tvorcima videoigara to toleriramo iako se radi o najvećem argumentu protiv prednarudžbi.
Povratak na "pravi put"
A sad kad sam izbacio ono najgore, samo ću ukratko reći da je Blizzard u svakom drugom pogledu odradio više nego dobar posao. Diablo IV je bez previše filozofije povratak na "pravi put".
Kao netko tko je odrastao na prva dva nastavka, koja i danas smatram klasicima (posebno dvojku), trojka me ostavila pomalo ravnodušnim iako se objektivno ne radi o "blasfemičnom" nastavku, kao što ga neki fanovi prikazuju, već seriji loših poteza koji su u određenoj mjeri narušili veću sliku. U isto vrijeme radi se o najprodavanijem nastavku u serijalu s preko 30 milijuna prodanih primjeraka.
Upravo je zato iznenađujuće da Blizzard nije nastavio putem trojke, već se vratio daleko mračnijim prethodnicima.
Ovog puta čak i priča djeluje suvislije i slojevitije nego ikad prije. Nije vezana za serijal u tolikoj mjeri da bi odbila nove igrače, ali prepuna je malih referenci. Bilo kako bilo, uvući će vas. Negativka i njezina motivacija nisu toliko crno-bijeli kao u prethodnicima, a atmosfera četvorke djeluje suštinski bliže onome što smo vidjeli u prve dvije igre koje su postavile temelje. Čak je i glazba savršeno pogođena. Teško je to definirati, ali postoji taj šarm potpuno apsurdne i ne pretjerano dobro osmišljene premise koju su prva dva nastavka savršeno balansirala tako da nikada ne prevagne ni na jednu stranu. Iako nikada ne smijemo zaboraviti nivo s kravama.
Stara igra, novi trikovi
Međutim, onaj najbolji dio Diabla nikada nije bila priča, već zarazna igrivost, uravnoteženost razvoja likova i opreme razbacane po tamnicama, zbog čega ste s istim žarom igru igrali od početka do kraja i vraćali joj se odmah nakon što ste je završili. Takozvani "replay value" oduvijek je bio najjača strana serijala i u četvorci su to ponovno uspjeli zadržati.
Nova fleksibilnost razvoja likova je nešto što će se ispočetka možda učiniti preslobodnim za klasičare, ali mogućnost da u svakom trenutku drugačije rasporedite svoje skill pointove i fokusirate ih na druge vještine otvara potpuno nove dimenzije, različite "buildove", dodaje dinamiku, mogućnost razvoja različitih strategija i u mnogočemu je približava Hadesu koji je, uvjetno rečeno, jedan od boljih i originalnijih nasljednika Diabla.
Vaša snaga u četvorci više ne leži u mahnitom "taslačenju" s ciljem podizanja levela, već u tome koliko ste dobro balansirali izabrane vještine s vlastitim stilom igre. Da, i prije ste mogli "reprogramirati" vještine svojih junaka, ali ovog puta je kompletna igra prilagođena ovom daleko fleksibilnijem načinu igre. Pokušat ćete jedan pristup, vidjeti sviđa li vam se, modificirati ga ili potpuno promijeniti kad shvatite da možda ne funkcionira najbolje i tako u krug, ali do samog kraja igre nećete prestati istraživati.
Prtljanje po inventaru također je daleko zanimljivije. Možete modificirati omiljene komade oklopa, mijenjati značajke do kojih vam nije stalo, a opremu koju ne koristite žrtvovati ili za novac ili za materijale kojima ćete poboljšavati opremu koju koristite. Drugim riječima, ovog puta čak i bezvezarije koje su vam prije samo zatrpavale inventar imaju neku vrijednost.
Neobavezno druženje i nepotrebna kozmetika
A puno je toga za otkriti u pet ogromnih regija koje ćete danima istraživati. Sve se to ponekad može učiniti kao veliki OKP pakao, ali svijet je prepun opreme, neprijatelja, saveznika, trgovaca, zanimljivih lokacija i sporednih misija koje ćete postepeno otkrivati i za što će vas igra, bitno je naglasiti, također nagrađivati na bezbroj načina. To vas dodatno motivira da istražujete, obavljate misije i osvajate neprijateljske utvrde koje su novitet, ali predstavljaju izazov i isplati ih se završavati.
Tu je i online mod u koji se možete i ne morate upuštati, ali svakako je zanimljiva opcija. Ponekad će vam drugi igrači ulijetati kao spas u zadnji čas u dijelovima igre koji su otvoreni za takve ulete, a ponekad ćete udružiti snage sa strancima ili kretati u grupna čišćenja tamnica. Naravno, ništa od toga ne morate, baš kao što ne morate ni bacati dodatan novac na kozmetičke besmislice koje vam se nude u trgovini u koju u svakom trenutku možete ući iz menija.
U teoriji takve stvari djeluju posebno bezobrazno ako govorimo o igri koju ste već ionako masno platili. S druge strane, nitko vas na to ne sili i potpuno je nebitno za napredak u igri, a uz to prosječni igrač vjerojatno neće ni razmišljati o tome da kupuje specijalizirane oklope jer poanta i jest da ih otkrijete igrajući, a ne da Blizzardu dajete pravi novac da vas virtualno lijepo obuče. No u eri NFT-ova i Fortnitea ovakve su stvari očekivane.
Ovo morate igrati
Sve u svemu, Diablo IV uspio je veteranima "desotonizacije" vratiti igru koju su željeli (i koja ovog puta izgleda predivno), ali i dati im nešto novo na načine o kojima možda nisu ni razmišljali. Istovremeno, mogla bi se svidjeti i nekim novim klincima kojima će ovo možda biti i prvi susret s franšizom. Međutim, sve te "pravi i krivi fanovi" priče na stranu, Diablo IV jednostavno je fenomenalna igra koja će vas satima okupirati i kojoj ćemo se vjerojatno godinama vraćati. Rezultat je brojnih sugestija fanova, a dodatne zakrpe će popravljati dinamiku igre (stariji fanovi vjerojatno su primijetili da je četvorka nešto sporija) i balansirati likove.
Postoje li nedostaci? Apsolutno. Ovo je u srži i dalje ista igra koju igramo od 1997. i nemate osjećaj da se u tom pogledu nešto drastično promijenilo, ali vidljiv je trud da se osvježi recept i to je odrađeno gotovo besprijekorno. Isto tako, mi stariji igrači volimo se vratiti klasicima pa je ovo zgodna šetnja alejom sjećanja. Tu su, naravno, i već spomenuti tehnički problemi kojih je barem na PS5 podosta. To se neće odraziti na samu igru ni konačnu ocjenu jer svi će se ti nedostaci s vremenom popraviti, ali trebalo bi se odraziti na koncept prednarudžbi jer ovo fušarenje treba prestati. Da vam je bilo tko pokušao prodati album na kojem će tek kasnije snimiti gitare i prateće vokale, vjerojatno biste mu rekli da vam se javi kad završi.
U svakom slučaju, teško mi je pretpostavljati razloge zbog kojih su neki zavoljeli ovaj serijal, ali četvorka me uspjela vratiti u vremena kada sam se prvi put susreo igrom koju mi je prijatelj preporučio riječima: "Ovo moraš igrati." Stoga, oni koji znaju o čemu riječ, već su vjerojatno utukli sate i sate u ovu igru, a onima koji ne znaju, što drugo reći nego - ovo morate igrati.
Ocjena: 9/10
Primjerak igre ustupila Sancta Domenica.