Tko se u današnje vrijeme može zgražavati nad seksom i golotinjom u kinematografiji, taj očigledno nije primijetio da je svaki aspekt života oko nas postao pornografija. Ako pod time podrazumijevamo vulgarnost, površnost i simulaciju kao istaknute aspekte ove djelatnosti, onda nam je jasno da je naš javni prostor i govor, ali i način razmišljanja, odavno zagađen, te vidjeti golotinju, spolne organe, koitus dva ljudska bića u bilo kojem kontekstu teško da iole svjesnom čovjeku može biti šokantan.
Što je danas perverzno, kada nas suštinske perverzije udaraju sa svih strana? S tim na umu možemo zaključiti da u globalno izopačenom društvu upravo suprotne stvari mogu proizvoditi ovakav efekt. U tom pravcu, čini se, išli su tvorci nove Netflixove hit-serije o životu čuvenog porno glumca Rocco Tana, poznatijeg kao Rocco Siffredi.
Čovjek koji je praktično cijeloga života bio nag i naizgled otkriven, gole kite i guzice u svim zamislivim položajima dva ljudska tijela u snošaju, sada bi se trebao pred nama pojaviti svučen i izložen na onaj mnogo dublji i strašniji način. Gledati njegovu prošlost, djetinje boli, obitelj, emocije, strahove, poraze, njegovu dušu izloženu u delikatnoj ispovijesti pred nama bliže nego full frontal međunožja u pornićima djeluje perverznije i šokantnije nego bilo što drugo.
Ljudi otkazuju pretplatu
Svakako, čuli smo već da su dušobrižni pretplatnici Netflixa digli glas i počeli otkazivati pretplate zbog toga što zaboga u seriji o porno glumcu vide nešto golih sisa ili u par kadrova Siffredijeve čuvene alatke (zapravo alatke glavnog glumca Alessandra Borhija koja je moguće dorađena CGI-jem).
Svatko tko je seriju zaista i pogledao, razumjet će da jeftin šok nije bila namjera tima kreatorice serije Francesce Manieri koja je, po vlastitim riječima, željela, kao žena i samodeklarirana feministkinja, ispričati iskreno mušku priču o jednom od najvećih muških idola i uzora s kraja 20. stoljeća.
Odmah da kažemo makar zbog onih koje brine riječ “žena” ili “feministkinja” - ovo “žensko oko” ili ovaj ženski dodir nije nametljiv, ali je efektan, baš kao onaj koji je Roccu oduvijek proizvodio željenu reakciju (i erekciju). U tom smislu, bez usiljenih i propovijedanih intruzija, Francesca nas sa svojim glavnim glumcem, odličnim Borghijem, vodi kroz imaginarnu biografiju jednog muškarca na kojeg su se mnogi ugledali.
Ne možemo biti sasvim sigurni u kojoj mjeri je ova biografija komplementarna s faktografskom istinom. Sam Siffredi rekao je da je to priča inspirirana njegovim životom, ali da nije njegov život. Filmski, ali i pravi Rocco, odrasta u Ortoni, malenome talijanskom primorskom gradiću na Jadranu u obitelji s mnogo braće. Još od malena, fasciniran slikama iz porno časopisa, sanjao je da i sam postane dio ove industrije.
Prva epizoda Superpower svjesno koristi već prepoznatljive pitoreskne slike toliko rabljene u talijanskoj kinematografiji. Tu je obitelj oko stola s tradicionalnom hranom, MAMA kao centralna figura svijeta, dječaci u bandi koji jurcaju okolo u kratkim hlačama, lokalna ljepotica Lucia što nam evocira scene Monice Bellucci iz Tornatoreove Malene, dok u prekratkoj haljinici vozi bicikl pred zabalavljenom bandom malog Rocca.
Naravno, neizbježna u ovom kontekstu je i scena ispovijedanja karikirano komičnim svećenicima koji upozoravaju na rukoblud kao najveći grijeh, ali i njoj komplementarna scena zajedničke onanije Rocca i njegove braće kao u Fellinijevom Amarcordu.
Neki su likovi potpuno izmišljeni
Ne trudeći se da izbjegne ove klišeje, Francesca i u ostatku serije vješto i direktno ulazi u neka opća mjesta kako bi kvalitetno poentirala. Likovi spomenute Lucie, a naročito Roccovog najstarijeg brata Tommasa aka Tome, potpuno su izmišljeni, kao i čitava narativna linija koja ih prati, a koja uz priču o postanku porno legende možda i više predstavlja okosnicu serije.
Toma u tumačenju Adriana Gianninija najbliže je onome što bi se današnjim rječnikom moglo nazvati arhetipom toksične muškosti, na koju se očigledno željelo ukazati. Glavni baja u Ortoni, šmeker s kolima koji strasno seksa prezgodnu Luciju dok klinci gledaju iz žbunja, Roccov je uzor i mentor. Siffredi je i u zbilji imao starijeg brata koji ga je podržavao i pratio u karijeri, ali ovaj Toma je daleko tamniji, destruktivniji i vjerojatno filmičniji.
Alkoholičar, nasilnik, sociopat, koji se bavi kriminalom i u Parizu podvodi Luciju na Pigalleu, pored slaba oca je Roccu utjecajni muški negativni lik s kojim se naš junak tijekom čitavog trajanja serije svađa, bije, voli, miri, a onda ponovo sukobljava, sastavlja i rastavlja. S druge strane, lik tragične i nesretne Lucie, njegove žene, koju glumi Jasmine Trinca, možda i naviše kanalizira objektivan ženski glas kroz koji se kreatorica u dijalozima obraća Roccovom porno božanstvu i ulazi u konfrontaciju s njegovim kultom kurca.
To je ona nedosanjana ljubav iz mladosti, čežnja za poroznim sjećanjem na glatke butine na sjedalu bicikla vidljive pod rubovima landrajuće haljine. Ona je ona žena koja zapravo ne postoji, osim u muškoj fantaziji. Ona koju je uvijek volio, a nikada nije imao, niti jebao. Njenim riječima Roccu će biti saopćeno da, iako ga javnost percipira kao čarobnjaka seksualnih vještina, on zapravo nema pojma o ženskom umu, seksu ili ljubavi i da je još uvijek samo mali dječak iz Ortone.
Moguće je da će ovakav pristup odbiti gledatelje koji su došli zbog onog sočnijeg, provokativnijeg dijela priče. Razumljivo, u dobroj mjeri vidimo i to.
Rocco odlazi u Pariz, druži se sa starijim damama, posjećuje prostitutke na Pigalleu, kao i fetišističke klubove u kojima ga primijeti njegov idol, glumac Gabriel Pontella aka Supersex, koji ga kao darovita jebača uvodi u svijet porno industrije.
Scene seksa su česte i prisutne, ali tretman seksa, bilo da je u pitanju Roccov privatan život, ili ono što radi pred kamerama, do kraja je tretiran kao motiv koji više doprinosi našem uvidu u razvoj i stanje glavnog junaka nego kao ekshibicija za šokiranje Netflixove puritanske publike. Kao što smo već istaknuli, osnovna ideja je da se Rocco od posebnog povede ka općem, da se emotivno ogoli u scenama i odnosima s ljudima i ženama koje je tijekom života povrijedio psihički (ali bogami i fizički), te da se kroz spomenute izmišljene likove prije istakne osnovna istina njegove psihe, no da se bude faktografski točan.
Posebno bitan u tom smislu je svakako lik majke (Tannia Garribba), kao prvog i osnovnog ženskog dodira i oka k čijem pogledu je mali Rocco stremio. Pored želje da se poveže i izmiri sa svojim polubratom Tomom, Rocco zapravo želi da ga mama vidi. Prepoznavanje i potvrda žene, ili bolje reći ŽENE, ulazak u žensku percepciju i svijest kao jedan od osnovnih poriva muškarca u stvari je ono s čim nas Francesca želi suočiti i navesti na poistovjećivanje, a to je, složit ćemo se, većini daleko lakše nego gledanje njegova pimpeka u znojavim akcijama.
Primarni trenutak je onaj kada se Rocco, držeći časopis s avanturama Supersexa, sprema prvi put masturbirati, ali se ne usuđuje to uraditi sve do trenutka dok ne primijeti da ga MAMA koja kači veš ne ugleda i namigne mu, dajući ultimativnu potvrdu i odobravanje.
Suptilna i pametna ekshibicija
Ako provokacije i ekshibicije ima u ovoj seriji, ona je prije suptilna i pametna, ne vulgarna i pornografska kako bi se očekivalo. Ta Roccova edipovska želja za majkom i njen duboki seksualni korijen iskazan je sjajno recimo u scenama odbrojavanja. U svojoj neformalnoj audiciji Rocco za stolom svoje porno skupine producenata, redatelja i glavnih glumica mora dokazati vještinu i “svršiti na komandu” dok oni odbrojavaju od 10 unazad.
Isto odbrojavanje ponavlja se u sceni na majčinoj samrtničkoj postelji, kada Siffredi, želeći da ga obnevidjela, umiruća starica pogleda posljednji put, sam odbrojava na isti način, upirući volju na nju kao što je na samoga sebe, pokušavajući da dođe do konačne egzaltacije.
Na kraju, uz sve napomenuto, vrlo jednostavno možemo reći da je Supersex, iako ne remek-djelo, a možda ni serija kojoj ćete se godinama kasnije vraćati, svakako nešto vrijedno vađenja iz mora hiperprodukcije.
Moguće je da je u zbilji Rocco Siffredi izopačeni pervertit čija su brojna nepočinstva ostala neispričana i u sjeni, da se o porno industriji kao takvoj ima još štošta reći i pokazati, onako sirovo neromantizirano i bez zadrške, ali opet finalni dojam je da gledanjem nećete izgubiti vrijeme, makar i sa sviješću da se radi o fantaziji, a pojedine istine o nama samima dotiču i ogoljavaju.