KADA se pojavio prvi dio Cameronove blockbusterske sage, priznat ću da nisam bio impresioniran.
UPOZORENJE! Tekst sadrži spoilere!
Kombinacija Plesa s vukovima, SF-a i svih cheesy klišeja koje možete zamisliti jednostavno me nije ostavila bez daha. Da, radilo se o vizualnom spektaklu bez premca, ali to je bilo više-manje sve o čemu se isplatilo pričati.
Nedavno sam ga pogledao ponovno, u novom "podsjetničkom" pohodu na blagajne. Gledajući s odmakom, radi se o fenomenalnom blockbusteru koji je i dalje neizdrživo patetičan i prepun klišeja, ali nakon što su nas Marvel i DC izmorili neprekidnim nizom blockbustera rađenih prema dobitnoj špranci, koja je u ovoj fazi toliko istrošena da je često negledljiva, prvi Avatar djeluje kao podsjetnik na "zlatno doba Hollywooda".
Šumski Štrumpfovi sreću Vodene Štrumpfove
Nešto slično događa se i s dugoočekivanim drugim nastavkom filma o avanturama svemirskih mačkolikih Štrumpfova. Avatar: Put vode u moru blockbustera djeluje kao osvježenje koje nam je nasušno nedostajalo i kao punokrvni kinohit koji zaslužuje svaki dolar koji zaradi na kinoblagajnama.
A mogao bi ih zaraditi.
Da ne bi bilo zabune, Cameron se i dalje oslanja na bezbroj općih mjesta i oprobanih recepata koje smo viđali u bezbroj filmova, a često poseže i u vlastitu riznicu i posuđuje od svojih nekadašnjih hitova kao što su Aliens, Bezdan i Titanik.
Cameron zna snimati nastavke
I koliko god banalno zvučalo, Cameron se savršeno snalazi u vodi. Teško je zamisliti redatelja koji bi film čija je radnja većinski smještena u moru odradio bolje od njega.
Nije tajna da Cameron voli morska prostranstva, a to se u Putu vode itekako osjeti jer film djeluje kao još jedno redateljevo ljubavno pismo vodenim površinama. I ovog puta je briljirao. Doslovno ne postoji nijedan trenutak koji bi vas mogao izbaciti iz vizualne čarolije koju su majstori specijalnih efekata osmislili za vas. Neće vas omesti čak ni apsolutni "first world problem" trosatnog nošenja 3D naočala.
Još jedna stvar koju redatelj radi bolje od većine je snimanje nastavaka.
Drugi Alien i drugi Terminator spadaju u kategoriju najboljih nastavaka svih vremena, a Avatar 2 bez ikakvih problema ulazi u to društvo. Put vode je neusporedivo bolji film od prvog Avatara i nadjačava ga na gotovo svim poljima, od priče i likova, preko vizualnih efekata, pa sve do emocija koje uspijeva izazvati kod gledatelja.
Jedini problem je to da smo u posljednjih 13 godina oguglali na filmove koji se u ovolikoj mjeri oslanjaju na specijalne efekte, pa vjerojatno neće izazvati jednako oduševljenje kao što je to bio slučaj s filmom iz 2009.
No, čak i s tim na umu, Put vode je vizualno remek-djelo i njegovo postignuće je veće samom činjenicom da uspijeva oduševiti u vremenima kad malo toga iskreno oduševljava. Iako će vam ponovno trebati neko vrijeme da se naviknete na mačkolike vilenjake, u jednom trenutku jednostavno prestajete primjećivati da se radi o CGI likovima i prihvaćate ih takvima kakvi jesu.
Priča je li-la, ali jeste li stvarno očekivali nešto drugo?
Ono oko čega će se vjerojatno lomiti kritičarska koplja na internetu je priča koja prati rastuću obitelj Jakea i Neytiri i njihov bijeg od odreda smrti na čijem je čelu pukovnik Miles Quaritch, koji je "uskrsnuo", ali ovog puta kao avatar čija je misija dovršiti ono što njegova ljudska verzija nije uspjela.
Spas pronalaze na otoku At’wa Attu, ali kao što ste vjerojatno predvidjeli, neprijatelj nikada ne spava i samo je pitanje vremena kada će im negativci ući u trag i ugroziti ne samo njihovu obitelj već i stotine obitelji koje su im pružile utočište.
Sve smo ovo vidjeli već bezbroj puta i ako tražite originalnost, ovdje je nećete pronaći. Svaku situaciju i svaki rasplet možete predvidjeti u prvih 15 minuta, a Cameron je to dodatno ojačao i gomilom klišeja koji vas zasipaju sa svih strana. Štoviše, ako vas bilo što iznenadi, nećemo pogriješiti ako pretpostavimo da niste pogledali puno filmova.
S druge strane, ako ste Avatar: Put vode došli pogledati zbog originalne priče, nećemo pogriješiti ni ako pretpostavimo da ste tip čovjeka koji ne razumije ovaj tip filmova. Ovo je bilo i ostalo vizualno iskustvo i dvojka je film koji u tom pogledu pogađa na svakom koraku. Što se narativnog dijela tiče, sve je viđeno, ali u isto vrijeme i unatoč neoriginalnosti - jednostavno funkcionira.
Sve je vrlo crno-bijelo. Negativci su kompletan šljam, gramzivi ljudi su hodajuće parodije gramzivosti, a dobri likovi su predivni, iskreni i časni, čak i ako tu i tamo zastrane. I dok je to s jedne strane tako neizdrživo jednodimenzionalno i staromodno, postoji nešto šarmantno u tom pristupu.
Na kraju krajeva, to je ono zbog čega su mnogi voljeli prvi dio.
Najspektakularniji spektakl je spektakularan
A Cameron puca iz svih oružja ne bi li "nadavatario" prvog Avatara i to mu gotovo redovito polazi za rukom. Čak i kad servira saharinske djetinjarije kao, primjerice, prijateljstvo između jednog od likova i kita (točnije, verzije kita s Pandore), vjerojatno će vas u narednih pola sata natjerati da mu oprostite. Ako nikako drukčije, onda akcijskim scenama koje postaju sve spektakularnije kako film odmiče.
Osim toga, ništa ne djeluje kao višak. Čak i uz trajanje od 192 minute i gomilu momenata koji će one kritičnije natjerati da barem malo zakolutaju očima, teško je pronaći nešto što biste definitivno izbacili. A to je u današnje vrijeme rijetkost.
I bit će zanimljivo gledati hoće li film opravdati budžet koji se kreće između 350 i 400 milijuna. Djeluje kao savršeni "crowd pleaser", ali tko zna. Nitko u današnje vrijeme nije prevelik da bi podbacio.
Štoviše, ako smo nešto naučili od filmova sa sumanuto velikim budžetima, to je da novac ne znači apsolutno ništa ako ne postoji jasna vizija. Cameron je definitivno ima i ona vam se može i ne mora svidjeti, ali ako vas upeca, nećete pogledati samo solidan SF s odličnim efektima, dobit ćete jedan od najspektakularnijih blockbustera svih vremena.
Bilo kako bilo, zbog ovakvih se filmova odlazi u kino.