Pročitali smo knjigu princa Harryja. Neke stvari u njoj su ozbiljno uznemirujuće

Foto: EPA

TISUĆE talentiranih pisaca diljem svijeta trenutno mogu samo sanjati o nakladi koju je dobila knjiga Rezerva, koju je napisao britanski princ Harry. Britanski kraljević za samo jedan dan prodao je više knjiga nego što su za života prodale neke od najvećih književnih zvijezda svih vremena.

Memoari princa Harryja za samo su jedan dan prodani u gotovo milijun i pol primjeraka, a on je od starletana koji kuka po TV emisijama jer mu tata više ne daje novac postao bestselling autor.

Kako? Koji je vrag svim tim ljudima? Zašto se ovo čita kao Da Vincijev kod?

Baš zato što pali iste strasti kao Da Vincijev kod, da oprostite što se Dan Brown uopće spominje u ovom tekstu.

U čemu je stvar?

Milijuni ljudi koji trenutno čitaju memoare britanskog kraljevića ne rade to (samo) da bi nahranili glad za tabloidnim sadržajem. Oni, čitajući memoare kraljevića čija dinastija vlada Velikom Britanijom stotinama godina, žele saznati misterije koje je ova obitelj sakrivala desetljećima.

Misterij i omerta, tradicija i strogi protokoli, maštanje o životu iza zidova palače i vječna pitanja puka o događajima unutar kraljevske obitelji tajna su popularnosti ove knjige, kao i institucije.

Monarhija je kao crkva - tu je stoljećima, u svojim impozantnim građevinama i dokumentima stoljećima krije tajne, stoljećima ima zakon šutnje, stoljećima stvara i hrani misterije koje puk jednostavno mora pokušati odgonetnuti. Stoljećima je, naravno, obožavaju i teoretičari zavjera.

Da ne lažem da sam morala, jedva sam čekala ovu knjigu potpuno spremna da je popljujem na najgore moguće načine. To zadovoljstvo bilo je prilično jeftino te sam nježno pružila Amazonu 17 dolara za Rezervu.

Trošila sam novac i na veće gluposti.

Nešto više od 400 stranica knjige podijeljeno je na tri dijela Harryjevog života. Prvi je posvećen uglavnom njegovom djetinjstvu koje istovremeno počinje i završava smrću njegove majke, u drugom dijelu posvećen je životu u vojsci, a treći dio govori o početku i tijeku njegove veze sa suprugom Meghan i napuštanju kraljevskog života.

No, krenimo redom. 

Harryjev ghostwriter uopće nije loš pripovjedač

Nakon dvadesetak stranica knjige svi koji su je pročitali shvatili su da je knjigu ipak napisao netko sposobniji od britanskog kraljevića. Nakon trideset stranica uslijedilo je iznenađenje - prinčevski ghostwriter nije nimalo loš pripovjedač, dapače.

Engleska verzija knjige pitka je i zanimljiva od početka do samoga kraja, ako ćemo govoriti o načinu na koji nas pisac vodi kroz Harryjevu priču.

Knjiga je puna zanimljivih opisa interijera i eksterijera kraljevskih rezidencija, puna je prilično uvjerljivih i sjajno opisanih unutarnjih monologa, puna je surovo iskrenih promišljanja dječaka koji, ako ga upoznajete kroz knjigu, više sliči na siroče nego na kraljevića.

Harryjev ghostwriter zanimljivim konstrukcijama, događajima i simbolima čitatelja ostavlja u znatiželji do samog kraja. Vrlo rijetko je dosadan i vrlo rijetko dopušta da se čitatelj izgubi u prostoru i vremenu Harryjevog života. Neke slike zahvaljujući umijeću ghostwritera čitatelju se urezuju duboko u pamćenje iako su za prinčev život prilično irelevantne.

Harry je očito prihvatio sve sugestije svog pomagača i valja se nadati da mu je masno platio.

No, tu sve pohvale završavaju.

Harry, napušteno dijete koje nikad nije odraslo

Harry svoje memoare definitivno nije izdao kako bi netko tko ih pročita obogatio rječnik ili svoje znanje o povijesti dinastije Windsor ili same monarhije. Princ u memoarima priznaje da o povijesti vlastite obitelji nije znao i ne zna gotovo ništa. Nadalje, u svojoj priči tvrdi da ni o aktualnim protokolima kraljevske obitelji ne zna baš sve iako je unutar institucije živio 38 godina.

Frapantno je bilo čitati da britanski princ citate čita na internetu i navodi web stranicu na kojoj je pročitao citat Williama Faulknera o kojemu također nema pojma. Za sve svoje mane i osobine koja nijedna osoba na svijetu ne bi povezala s britanskim kraljevićem koji je pohađao Eton, princ pronalazi krivca u nekom drugom. No, o tome nešto kasnije.

Princ u memoarima potpuno otkriva svoju ranjivost, mentalnu nestabilnost i traumu gubitka majke. Koliko god patetično zvučalo, u memoarima je on željan ljubavi cijelog svog života. Njegova želja za bliskošću, zagrljajem i nježnošću ostaje neispunjena i neprimijećena od svih članova njegove obitelji.

Posebno su potresne rečenice u kojima Harry opisuje prve godine nakon gubitka majke u kojima se nadao njezinom povratku, sanjao kako je slučajno sreće na ulici u dubokom uvjerenju da ona uopće nije mrtva.

U rečenicama koje je Harry podijelio sa svojim ghostwriterom osjeća se nevjerojatna količina traume i straha od napuštanja, ali i potpuno ignoriranje stvarnosti i odsustvo bilo kakve odgovornosti za vlastiti život i postupke.

Kroz čitavu ovu knjigu provlači se njegovo rivalstvo sa starijim bratom Williamom. Harry je na trenutke ljubomoran na brata, ali u većem dijelu knjige čitatelja želi uvjeriti da je nasljednik zapravo ljubomoran na njega. Tako pred svoju 40. bratu zamjera potpuno sulude stvari, poput odbijanja druženja u školi ili dječačkih svađa i tuča. 

Dok čitate ovu knjigu, imate snažan dojam da britanski kraljević tijekom cijele priče ima 12 godina. Stoga je prvi dio knjige jedini potpuno uvjerljiv.

Bizarna zaljubljenost u sliku majke koja se potom prelijeva u suprugu

Neki dijelovi knjige u kojima princ opisuje gubitak majke prilično su potresni i vjerujem da se u njima može pronaći većina ljudi koji su u osjetljivoj dobi izgubili roditelje. No, Harryjevo opisivanje odnosa s majkom i same princeze Diane prilično je bizarno.

Tijekom čitanja memoara stvara se dojam da princ uopće ne poznaje svoju majku. Diana se u njegovim memoarima ne pojavljuje kao majka, nego kao fiktivan lik kojemu je on izmislio sve vrline i pojačao postojeće. Većina stvari koje je Harry napisao o svojoj majci već se mogla pročitati u tabloidima.

Za njega Diana nije majka koja ga kupa, češlja, oblači, miluje, hrani ili vodi u vrtić, nego princeza i boginja koju su ubili zlikovci kojima princ postaje opsjednut.

Harryjeva majka prisutna je i u najbizarnijim trenucima, poput onog kad on svoj penis maže kremom koju je ona koristila za usne. Dakle, čak i u opisivanju ozebline penisa, koja je u knjizi potpuno nepotrebna i vulgarna, Harry ne može prestati misliti o svojoj majci.

Tijekom knjige Harryjeva opsesija majkom postaje opsesija suprugom kojoj također izmišlja nevjerojatne vrline, pa čitatelja želi uvjeriti da je njegova supruga magična žena kojoj pjevaju tuljani. 

Daj, jebote, čovječe.

Bizarnosti se ne završavaju penisom i kremom. Harry nadalje piše da su on i supruga čekali rezultate njezinog testa za trudnoću koji je stajao pored kutijice s kosom mrtve princeze Diane i da je on pomislio: "Da vidimo što moja mama može napraviti s ovim." Ne pretjerujem.

Psihijatri koji se dohvate ovih memoara će zaista imati materijala, a obožavatelji Sigmunda Freuda će definitivno uživati.

Opsesija majkom i tabloidima je uznemirujuća

Vratimo se na zlikovce i magične princeze u Harryjevoj glavi.

Za sve svoje katastrofalne životne greške u životu punom privilegija bez imalo odgovornosti, Harry krivi tabloide i svog brata Williama koji u nevjerojatnom obratu postaje njegov najveći životni neprijatelj.

Ako pitate Harryja zašto je koristio kokain koji su mu platili porezni obveznici, on će reći da je bio nesretni dječak kojemu su tabloidi ubili majku. Ako ga pitate zašto je obukao nacističku uniformu, on će reći da ga je na to natjerao stariji brat. Ako pitate Harryja zašto je varao na ispitima, on će reći da su to izmislili tabloidi. Ako ga pitate zašto je napustio kraljevski život, reći će da su ga otjerali tabloidi predvođeni starijim bratom.

Harry i čitatelje i sebe uvjerava da je napustio kraljevski život zato što je The Sun napisao da je njegova supruga rasplakala njegovu šogoricu. On veće argumente nema i stalno se vraća na jedno te isto.

Valja napomenuti da je s pričom o rasizmu unutar kraljevske obitelji potpuno utihnuo.

U dijelovima u kojima tvrdi da kraljevska obitelj nije prihvatila Meghan, Harry čitatelja želi uvjeriti da su svi bili ljubomorni na njegovu suprugu te svoju iluziju o majci odmah prebacuje na nju.

Harry je opsjednut strahom da će izgubiti suprugu na način na koji je izgubio majku, a supruga mu ne pomaže riješiti taj strah. Naprotiv, ona u jednom trenutku govori da će ubiti sebe i nerođeno dijete jer tabloidi o njoj pišu ružne stvari.

Ne možemo otići toliko daleko da dijagnosticiramo njih dvoje, ali odnos Harryja i njegove supruge jako smrdi na ono što se u psihologiji zove trauma bonding. 

U trećem dijelu knjige Harry prestaje biti uvjerljiv i prelazi u fikciju

Harry i njegov ghostwriter u prva dva dijela knjige zaista su zanimljivi. Moram priznati da su me nekoliko puta dobro nasmijali i dirnuli. No, treći dio knjige izgleda kao potpuna fikcija.

Tabloidima najzanimljiviji dio, onaj o supruzi Meghan Markle i okolnostima pod kojim su njih dvoje napustili kraljevsku obitelj, uopće ne sliči na memoare. Harry tijekom cijelog trećeg dijela čitatelju ne nudi suvisle odgovore na pitanje što se dogodilo između Meghan i ostatka obitelji.

Princ, primjerice, opisuje svađu tijekom koje ga je brat William udario i gurnuo, ali s čitateljima ne dijeli detalje razgovora. Zapravo, kad je riječ o njegovoj supruzi, princ samo ponavlja kako je cijela obitelj ljubomorna na nju, pa i sam kralj Charles.

Tu Harry servira priče s nepotpunim informacijama i želi uvjeriti čitatelja kako su se svijet i palača odjednom okrenuli protiv njih dvoje. U mnogim pričama potpuno izostaje kontekst, a u većini njih izostaje druga strana.

Teško je povjerovati da ista osoba koja u drugom dijelu knjige govori o svom ozeblom penisu koji maže majčinom kremom za usne ne dijeli detalje razgovora o svojoj supruzi. Harry u memoarima ne dopušta dileme i pitanja koje vjerojatno ima i sam - njegova supruga jednostavno je jednako je magična svetica bez ijedne mane kao i njegova majka. 

Argument da je cijela dinastija ljubomorna na Meghan i da je zbog njezine dobrote, plemenitosti i ljepote došlo do Megxita drži vodu samo Harryju. Ghostwriter se vjerojatno preznojavao.

Toplo preporučujem da ako se odlučite čitati ovu knjigu, zamislite da je treći dio napisala vojvotkinja. Odjednom će imati puno više smisla.

Harry je nahranio tabloide i ljude kojima je Hans Christian Andersen previše pristojan

Svaka bajka ima princa, princezu, zlu maćehu, kralja i pepeljugu koja pati zbog svoje dobrote i ljepote. Sve to imate u memoarima princa Harryja, pogotovo u trećem dijelu. Princ je nahranio ljubitelje bajki pa je ponudio priču o zločestoj maćehi Camilli koja surađuje s tabloidima jer mrzi njegovu suprugu, zločestom nasljedniku koji je ljubomoran na mlađeg brata i pepeljugi koja pati zato što je divna.

Čitati takve idiotarije u memoarima 40-godišnjeg čovjeka naprosto je smiješno.

Princ je svojim memoarima omogućio bezbroj klikova tabloidima koje mrzi iz dna duše, a plebsu servirao modernu bajku u koju se mora povjerovati jer je izašla kao publicistika.

Osobno, Harry mi kroz knjigu ne djeluje kao čovjek koji se oslobodio kontrole jedne institucije i osjetio slobodu, već, naprotiv, djeluje kao čovjek koji je otišao iz zla u gore i samo djeluje pod nekom drugom šapom. 

Knjiga je, da zaključimo, u najboljim dijelovima zaista skup sjećanja, ali je i istovremeno i ogroman tabloidni tekst i bajka u koju će teško povjerovati netko tko je pročita za deset godina. Svakako, sjajna je reklama izdavaču i ghostwriteru i katastrofalna reklama Harryjevom psihoterapeutu.

No, nemojte potpuno odbaciti ideju da je pročitate jer ako ste došli do kraja ovog teksta tema vas vjerojatno zanima.

Uostalom, trošili ste novac i na veće gluposti.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.