Sezona je Oscara i možemo opet pričati o tome kako je ova ceremonija propala i biti u pravu, kako je sve manje zabavno i opet biti u pravu, kako nema smisla ni gledati... i opet biti u pravu.
Najveća greška koju možemo napraviti jest govoriti o mjerodavnosti Oscara i kako se nekad davao stvarno najboljima, a sada ne. Međutim, to je daleko od istine - ova je nagrada od svog osnivanja uručivana kako vjetar puše, a nepravdi na dodjeli je bilo još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Bez obzira na to što nam se čini da ih sad ima više, zapravo to i nije slučaj. Jednostavno je sad kvaliteta na znatno nižem nivou pa, kad netko nedovoljno kvalitetan osvoji nagradu, to obično znači da je najmanje nekvalitetan od svih i na taj način bi trebalo i gledati.
Ali irelevantnost Oscara je druga tema, sada se bavimo zabavnijom stranom i nekim od najzanimljivijih utrka za najbolji film u njegovoj dugoj i donekle plodonosnoj povijesti. Budući da je utrka uvijek najprivlačnija kad je dvoje natjecatelja - to nam potvrđuje i današnji "il si naš il si njihov" politički i društveni narativ koji je postao gotovo pa univerzalan - ovog se puta nećemo baviti onim utrkama koje su imale tri ili više ravnopravnih natjecatelja (1941., 1967., 1975., 1976., 1994. itd), već onima koje su se svele na borbu jedan na jedan.
Naravno, Oscari su šarali s brojem kandidata za najbolji film, pa ih je prvo bilo tri, pa pet, pa deset, pa opet pet, pa opet deset, ali to je sad nevažno i gledat ćemo samo one godine kad su se dva filma jasno iskristalizirala kao veći favoriti od ostalih i tko je na kraju pobijedio.
Odabrali smo njih deset i danas predstavljamo preostalih pet dvoboja, jučer smo prvih pet, naravno, kronološki.
Kramer vs. Kramer / Kramer protiv Kramera vs. Apocalypse Now / Apokalipsa danas (1979.)
Kramer se morao boriti i protiv Kramera i protiv Apokalipse, a opet je nekako pobijedio. Ovdje se mora reći da ne možemo s tolikim simpatijama gledati na odabir pobjednika kao u slučaju Annie Hall i Ratova zvijezda, gdje je bilo prilično dopadljivo što je manji pobijedio većeg. I jest Kramer protiv Kramera kvalitetna drama o raspadu braka i jesu uloge fantastično odigrane, no Apokalipsa danas je neusporedivo veći film, toliko da je čak pomalo uvredljivo i uspoređivati ga s ostalim kandidatima, pa i Kramerom.
S te strane je možda čak i logično, pa donekle i ispravno da Kramer bude najbolji, jer to je film sklapan za ceremoniju Oscara, dok Apokalipsa danas uvelike nadilazi isprazne dodjele, bitke, usporedbe i čak je nezgodno stavljati je u isti koš s ostalim ostvarenjima o ratu u Vijetnamu jer su potrebni deseci knjiga i akademskih radova da bi se zagrebala površina onoga što ovaj film sa sobom nosi i u pripovjedačkom i vizualnom smislu. Tako da, jest, opet je slavila malena ljudska priča, ali Oscari su otprilike jedino mjesto gdje je mogla slaviti.
Platoon / Vod smrti vs. Hannah and Her Sisters / Hannah i njene sestre (1986.)
Ovdje imamo crossover prethodna dva mjesta i donekle dokaz kako Hollywood uvijek ide u krugovima, pa na kraju gleda i da zadovolji sve i kompenzira koliko se može. Dakle, opet "veliki film protiv malog", opet Vijetnam i opet Woody Allen. Ovoga puta slavi grandiozno djelo (u smislu iskorištenih kapaciteta, ne nužno kvalitete), ovog puta gubi Woody i ovog puta pobjeđuje Vijetnam (nije mu prvi put).
I činjenica je da Platoon nije toliko remek-djelo koliko je Apokalipsa - daleko je uži u svojim pogledima i ciljevima - no ipak je zaslužena pobjeda. Ratni ep Olivera Stonea nam je donio nikad brutalniji prikaz rata u dalekoj Aziji i ovog puta nije mu mogao parirati film koji se zove Hannah i njene sestre, koliko god to bio jedan od boljih Allenovih izleta.
Ono što ostaje kao najveća šteta jest što Willem Defoe i naročito Tom Berenger nisu uzeli Oscara za sporednu ulogu, već je ona otišla Michaelu Caineu za upravo Hannu, ali i to je Hollywood. I kad dodjeljuje Oscara jednom od najvećih glumaca ikada, da... i tada uspijeva pogriješiti. Nevjerojatno dostignuće.
Dances with Wolves / Ples s vukovima vs. Goodfellas / Dobri momci (1990.)
Ovaj susret se obično ne spominje u tekstovima o najvećim duelima (nisam siguran da takav tekst uopće i postoji), već o najvećim nepravdama Oscara. I jest malo čudno da režiser debitant Kevin Costner savlada nikad utegnutijeg Scorsesea i njegov gangsterski spjev, ali već je postalo izlizano pričati o tome kao o krađi, a definitivno nije pravedno ni da se Ples s vukovima najčešće spominje u razgovorima kao kradljivac Oscara.
Ne, dobar je to film, revizionistički u svakom smislu, i bilo ga je neophodno napraviti, a Costner je to odradio bez greške iako nije imao iskustvo iza kamere. A to što su Dobri momci legendarniji, objektivno i bolji, bože moj. Kao što rekosmo, nisu baš svi filmovi za najpopularniju ceremoniju, neki su veći od nje. Ovaj je svakako u kasnijim godinama dokazao da mu Oscar i nije potreban, a poraz nije naštetio njegovoj reputaciji. Više je pobjeda naštetila Vukovima...
The English Patient / Engleski pacijent vs. Fargo (1996.) i Titanic vs. L.A. Confidential / Povjerljivo iz L.A.-a (1997.)
Srceparajuća ljubavna priča smještena u povijesne prilike protiv neonoir trilera s primjesama humora i satire, sve to puta dva. I oba puta pobjeđuju uplakane domaćice, a braća Cohen i Curtis Hanson svoja remek-djela moraju ipak odnijeti nekim eminentnijim kritičarima na provjeru kvalitete, između ostalog i sudu vremena. Tako su danas cjenjeniji i Fargo i L.A. od Titanica i naročito Engleskog pacijenta, ali nesreća devedesetih je bila što su ipak laganije i ljepše priče (što više suza, to bolje) dobivale primat u odnosu na tvrđe stvari. Zato su dva uzastopna pobjednika bile romantične priče koje su sve samo ne loše, ali u isto vrijeme su ipak izašli i jači naslovi od njih.
Ipak, dva vrhunska duela koja smo smjestili pod jednu stavku i mirne duše se mogu ruku pod ruku gledati kao vjeran pokazatelj smjera kojem je američka publika tada težila, a akademija se samo priklonila. Treći primjer bi mogla biti pobjeda filma Zaljubljeni Shakespeare godinu dana poslije Titanica, no Shakespeare je imao više od jednog dostojnog konkurenta i ne bi se uklopio u priču jedan na jedan.
No Country for Old Men / Nema zemlje za starce vs. There Will Be Blood / Bit će krvi (2007.)
I dok se taj trend mekših nota nastavio poslije epohe spomenute u prethodnoj stavci, bitan izuzetak je 2007., kad su zaista dva najbolja filma i bila u konkurenciji za najbolji film, a oba su crnja od noći bez Mjeseca.
Ovog puta su krunu ipak uzeli Joel i Ethan Cohen, za dlaku je ipak slojevitiji i kvalitetniji njihov film od Andersonovog, ali prije svega je bitno da se dogodio zaista presedan i, kao što rekosmo, ova dva filma poslije mnogo vremena su zaista i bili najbolje što je Hollywood ponudio te godine.
Još je ravnopravno podijeljena i glumačka paleta nagrada, Day-Lewis za glavnu ulogu, Bardem za sporednu, svi sretni i svima po zasluzi. Mi već duže od 15 godina čekamo da opet imamo približno kvalitetne rivale u borbama večeri na Oscarima, no čini se da ćemo se načekati. A možda nećemo ni dočekati...