JEDAN od najviše uznemirujućih filmova u povijesti je film za koji možda nikad niste ni čuli.
Koliko god gnjusni i krvavi horori bili uznemirujući, filmovi od kojih uistinu protrnemo su oni koji nam "uđu u glavu" i s nama se psihološki poigraju. Stoga nije čudno da je baš Salò ili 120 dana Sodome proglašen najviše uznemirujućim filmom svih vremena prema magazinu Complex.
Film talijanskog redatelja Piera Paola Pasolinija snimljen je 1975. godine, a temelji se na djelu zloglasnog Marquisa de Sadea iz druge polovine 18. stoljeća, po kojem je termin sadizam dobio ime. Pasolini je priču prilagodio te je smjestio u fašističku Republiku Salò nakon pada Benita Mussolinija 1943. godine.
Četvorica moćnika Vojvoda, Monsinjor, Magistrat i Predsjednik vode novonastalu državu provodeći politiku seksualne i psihofizičke torture. Organizirajući svoju državu, vlastodršci zapošljavaju četvoricu tinejdžera upitnih moralnih vrijednosti koji će im služiti kao čuvari. Osim njih, surađuju s četiri prostitutke koje će potpaljivati njihove seksualne frustracije i stimulirati bizarne događaje.
Radnja je podijeljena u četiri dijela po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju, a prava drama započinje kad moćnici jedni drugima daju kćeri za ženidbu kao svojevrstan ugovor koji udara temelje njihovoj poremećenoj diktaturi. Otimaju devetero dječaka i djevojaka koje vode u vilu, gdje će mučiti svoje pridošlice.
Sadeov roman zabranile su brojne države, a istu je sudbinu doživio i film. Nasilni prikazi silovanja, sodomije, mučenja, konzumiranje izmeta i vulgarni jezik razlozi su zabrane prikazivanja filma koji većini predstavljaju i silovanje gledatelja bez poante. Međutim, izdržljiviji gledatelji moći će razumjeti, bez istodobnog opravdanja tih činova, Pasolinijevu kritiku.
Analogija s fašizmom
Kroz eksplicitne scene terora redatelj povlači analogiju s fašističkim režimom. Kao što je teror bio ozakonjen u takvim režimima, ozakonjen je i u Republici Salò, što ga ne čini moralno prihvatljivim. Ono što možda nije očito na prvi pogled je da Pasolini nije dao samo negativnu kritiku na otvorene fašistoidne sustave i rat nego i na korumpirane vlastodršce koji se skrivaju u velu demokracije i kapitalizma koje demagoški izjednačavaju sa slobodom.
Scene u kojima vidimo konzumiranje izmeta, što dobrovoljno, što nametnuto, mogu se usporediti s konzumacijom junk kulture odnosno, kako je sam Pasolini objasnio, s industrijom prerađene hrane. Smatrao je kapitalizam još gorim od nacizma jer manipulira ljudskim tijelom na način koji ne treba zavidjeti Hitlerovim metodama.
U jednom od rijetkih intervjuu, koji je prenio Dangerous Minds, redatelj filma Pier Paolo Pasolini objasnio je svoje viđenje kontroverznog filma i značenja iza njega.
"Ima puno seksa u filmu, koji prije naginje prema sadomazohizmu te ima vrlo specifičnu funkciju - svođenje ljudskog tijela na robu koja se može prodati. Film predstavlja ono što moć čini ljudskom biću, ljudskom tijelu", rekao je redatelj.
"Moja potreba za snimanjem ovog filma također je proizašla iz činjenice da posebno mrzim tadašnje vođe. Svatko od nas s posebnom žestinom mrzi moć kojoj se prisiljen podrediti. Dakle, mrzim današnje moćnike. Oni manipuliraju ljudima baš kao što su to činili u vrijeme Himmlera ili Hitlera", dodao je.
Pasolini nije doživio premijeru svoga filma jer ga je 17-godišnji Giuseppe Pelos ubio pregazivši ga vlastitim automobilom. Ipak, kako nedostaje puno detalja da bi taj zločin imao smisla, mnogi smatraju kako je netko ustrašio Pelosija kako bi skrio tu tajnu.