TEK nekoliko kilometara od Pule smjestili su se obiteljska proizvodnja sira i restoran Vesna Loborika. Na cesti koja vodi do centra obiteljskog biznisa posjetitelje dočekuje velik natpis – Second best cheese in the world. U slobodnom prijevodu to bi značilo "drugi najbolji sir na svijetu" iako na engleskom jeziku ova fraza ne znači nešto čime bi se netko hvalio.
"Znamo mi to i baš zato nam je cijela ova priča fora. Ljudi koji ne znaju za nas stanu i provjeravaju, posebno Amerikanci i drugi kojima je engleski materinji jezik. Pa im objasnimo da smo vrlo ponosni na to što je naš sir proglašen drugim najboljim na svijetu, a i zadovoljni time što su vidjeli natpis i stali kod nas", kaže Tone Grubešić, mladić čiji je predan i uporan rad, baš kao i onaj njegove sestre Fume, doveo do toga da danas imaju vrlo uspješnu siranu.
Do prekretnice u radu došlo - slučajno
Uz stalni asortiman Vesninih sireva, trude se konstantno kreirati nove proizvode. Pa makar to bilo i slučajno. Da, slučajno.
Nevjerojatna priča o prekretnici u radu sirane dogodila se u jedno rano jutro, a kad kažemo rano, mislimo na 4 sata ujutro. Mladi Tone je prije nekoliko godina u taj sat već bio u sirani obavljajući jedan od svojih mnogih zadataka u obiteljskom poslu. Trebao je preliti mlijeko spremno za sirenje pa je to i učinio, ali, avaj, dogodila se greška.
"Slučajno sam pomiješao dvije vrste mlijeka, ovčje i kozje, a nisam to smio. Otac nije mogao vjerovati, gledao me kroz staklo iz druge prostorije i hvatao se za glavu, nije mu bilo jasno kako mi se to moglo dogoditi. Ja sam u tom razdoblju puno radio i malo spavao, čak nisam bio ni u izlasku večer prije, i od nakupljenog umora mi se jednostavno potkrala greška", priča.
Njih dvojica neko su vrijeme u tišini gledala u tako pomiješano mlijeko, a otac je onda u očaju rekao – daj i ono kravlje što je ostalo pa što bude. Sve skupa – 1000 litara mlijeka. I pomiješali su tako i treće mlijeko, usirili ga, izradili kolute i – zaboravili na njih. Desetak mjeseci kasnije Tone se sjetio tog sira. Bio je obiteljski ručak i ponio ga je sa sobom.
"Nikome nisam rekao o čemu se radi budući da i inače imamo naviku isprobavati razne sireve i uvijek imamo zalihu u hladnjaku. Kad smo ga probali, svi su najednom utihnuli dok netko nije rekao – ovo je predobro! I pitali su gdje sam ga nabavio. Kad sam objasnio kako je nastao ovaj sir, bili su oduševljeni. I tako je nastala naša Pegula."
Pegula u SAD-u
Odlučili su ga poslati na Sajam sira u Savičenti, koji pokriva Istarsku županiju, gdje su osvojili zlato i besplatno sudjelovanje na državnom natjecanju u Zagrebu. Ondje su, pak, osvojili zlato i besplatno sudjelovanje na Kasiadi u Austriji, gdje su opet – osvojili zlato! Nakon ovih uspjeha odlučili su Pegulu poslati u SAD.
Wisconsin je američka savezna država poznata pod nadimkom Cheese State ili "država sira". Svjetsko prvenstvo u ocjenjivanju sireva koje se ondje održava najvažnije je ocjenjivanje ne samo sireva već i maslaca i jogurta, a postoji od 1958. godine. Maksimalan broj bodova koje neki sir može osvojiti je 100, a o svemu odlučuje panel međunarodnih sudaca.
Na tom World Championship Cheese Contestu u Wisconsinu Pegula je osvojila visokih 98.5 bodova, što joj je donijelo drugo mjesto u svojoj kategoriji, odmah iza sira iz Shooting Star Creamery iz Kalifornije s najboljom ocjenom od 99.35 bodova.
"Nismo se tome nadali iako smo vjerovali u naš sir. I Rici je tamo osvojio šesto mjesto u svojoj kategoriji", priča nam Tone i u tanjurić nam ulijeva maslinovo ulje koje također sami proizvode.
U opisu obiteljskog posla na društvenim mrežama stoji: fameja za bankon, obiteljska sirana, ekstradjevičansko maslinovo ulje, bistro-pizzeria, brojne nagrade. U kratkim crtama, to je opis onoga čime se ova vrijedna obitelj bavi.
Vesna Loborika obiteljski je posao s 37 godina iskustva u proizvodnji sira. Dobio je ime po majci Vesni, a sve je započelo još 1985. godine kad je kći Fuma za rođendan dobila kozu. Upravo je ta koza bila poticaj za stvaranje onoga što imaju i čime se danas bave.
Tone i Fuma nose stara istarska imena. Fuma je lokalna inačica imena Eufemija, a ime Anton s muške strane prenosi se generacijama. Otac Anton, zvani Nino, odlučio je malo intervenirati u tradiciju i sinu dati ime Tone.
Mladi sir prvi je proizvod koji su ikad napravili, a prodaja od vrata do vrata bila im je prvi poslovni model. Danas su se proširili, povećali, imaju uspješnu dostavu… Puno je rada i truda iza svega u ovoj obitelji, a najsretniji su kad je njihov sir dobar i kad njihovi kupci u njemu uživaju. I, dakako, oni sami.
"Obožavam sir, stalno ga jedem i uživam u njemu. Zato i volim svoj posao, traganje za savršenstvom mi je najveća motivacija", zaključuje Tone.