Foto: Crol.hr
U prohladnu svibanjsku večer sijeda, krhka redovnica nekamo žuri prolazeći pokraj zagrebačke Gradske vijećnice, a kad ugleda razdragane svatove, zaustavlja se pokraj mladenke.
"Blagoslovljena bila i puno sreće u životu ti želim", govori joj ozarena lica i nježno joj spušta ruku na podlakticu. Onda pita gdje joj je dragi. "Pa... nije dragi nego je draga", odgovara mladenka.
Redovnica ostaje ponešto zatečena. Čitala je ona o tome, ali nije vjerovala da će za života doista svjedočiti sklapanju braka dviju žena. Daleko je to od nje, nije njezin svijet, a nije ni kako je Bog naumio. Ustuknula je, ali joj ruka i dalje drži podlakticu sretne mladenke. "Mene su na vjeronauku učili da Bog voli sve ljude", nastavlja mladenka Ivana koja nije mogla ni slutiti kako će njezino vjenčanje dijelom pretvoriti i u svojevrstan aktivistički čin. Nikad je to nije zanimalo, reći će mi poslije, ali priznat će i kako je s vremenom to postalo "neminovno", pogotovo otkad se autala na poslu i... uostalom, gdje god je stigla.
"Bog samo želi da budemo sretni", redovnica će.
"Mi i jesmo sretne. Volimo se."
"A djeca? Mislite li imati djecu?"
"Da, umjetnom oplodnjom."
Šutnja, popuštanje stiska ruke.
"Blagoslovljena bila", ponavlja redovnica uvodni pozdrav i užurbanim korakom nestaje prema crkvi Sv. Marka.
Kad sam posljednji put bila u Gradskoj vijećnici na prijateljičinom vjenčanju, bilo je to vrijeme koje danas nekako pamtim kao sivo, hladno, oporo i neizvjesno (ne, ne samo zato što je bio prosinac).
"Otac domovine" Franjo Tuđman broji svoje zadnje dane, u zagrebačke se klubove nerado izlazi zbog učestalih racija, nitko točno ne zna što slijedi. Da ste u to vrijeme bilo koga pitali misli li da će se na istom tom mjestu sklapati gej brakovi, rekao bi vam da ste poludjeli i proglasio vas antidržavnim nismosezaTOborili elementom.
Šesnaest burnih poratnih godina kasnije na jednoj običnoj i neobaveznoj kavi dobivam svoju prvu pozivnicu za gej vjenčanje. Priznajem, nisam luda za vjenčanjima i svime što uz njih ide, ali, kao u nekakvom američkom rom comu, raznježim se i orose mi i oči, ali se sakrijem jer volim o sebi misliti da nisam baš netko tko će se raspekmeziti zbog tamo nekog lezbijskog vjenčanja.
"Naravno, doći ću, rado ću doći", kažem joj i znam da će to za moju malu osobnu povijest biti jedan od onih događaja koje pamtimo cijeli život.
Ivana i Andrea zajedno su godinu i pol dana i kako kažu, "to je to", odlučile su stati pred matičara, sad kad to napokon mogu.
Došao je i taj dan, uzvanici su se okupili pred Gradskom vijećnicom u kojoj će te mlade žene reći sudbonosno "da", a one su se već povukle nekamo unutra tremirati i čekati svoj red. Ugledam ih, već stoje pred vratima u vjenčanicama koje im je skrojila Andreina mama. Ivanini roditelji nisu došli, samo brat, koji joj je pružio svu podršku i bio uz nju. Ne mogu prihvatiti činjenicu da im kćer stupa u brak s drugom ženom i ne žele imati ništa s tim.
Ali Ivana je odlučila živjeti svoj život punim plućima bez obzira na to, ne skrivati se i biti ono što jest. Gledam je kako stoji s Andreom, svaka ima svoj buketić, ne mogu se prestati smiješiti i doslovno pocupkuju od uzbuđenja. Da ja imam takve potpetice, ne bih se usudila ni ubrzati korak, a kamoli poskočiti.
Vrata se otvaraju i pedesetak uzvanika nestrpljivo nahrupi u svečano urešenu dvoranu. Na koncu, svima nam je ovo prvo gej vjenčanje. Sjedam u jedan od posljednjih redova stolaca i ceremonija počinje. Ženski gudački duo tiho svira u kutu.
Hvala Bogu da nije Candle in the wind o čemu se svojedobno pisalo kao o glazbenoj pozadini za sklapanje životnih partnerstava. Ne znam ni sama što sam mislila da se događa u takvim trenucima i zašto me iznenadilo to što se matičarka smiješi i ne pada joj na pamet da se prizove na savjest ili obred vjenčanja vodi imalo drugačije od ostalih.
U trenutku kad Ivanu i Andreu pita pristaju li sklopiti životno partnerstvo, Ivana još pokušava biti frajerica i okreće se prema nama i uz pobjedonosni Yesss nasmije sve uzvanike, no odmah nakon razmjene prstenja i poljupca ograde padaju poput pločica domina i novopečene mladenke rasplaču se od sreće, a pola dvorane skupa s njima.
Kasnije će mi ispričati kako, prema njihovom iskustvu, strejteri, pa i bivši homofobi, pokazuju više poštovanja prema cijeloj LGBT zajednici, budući da su prisustvovali vjenčanju i nije im to više zagonetno i nepoznato područje. Uvidjeli su da je životno partnerstvo jednako vrijedno kao i njihov brak.
"U jednu ruku, gledaju nas ravnopravno sebi, a mislim da je tome pridonijelo i ono što sam rekla jednom kolegi na poslu: 'Brate, zašto bi ti bio jedini kojeg žena dovodi do ludila?'", šali se Ivana. Kaže kako im to nije najvažnije na svijetu, ali osjeća napredak od strane notornih homofoba/neznalica do ljudi koji prihvaćaju LGBT zajednicu sa stavom "živi i pusti živjeti".
Obred i čestitanja su završili, izlazimo iz vijećnice. "Naši" svatovi pomiješaju se s drugima i u tim trenucima izlaze tek vjenčani mladić i djevojka, a za njima još jedan, također tek vjenčani, gej par. Nadrealno, pomislim, tko bi rekao da se to sve tako normalno odvija, ali se odmah u mislima zveknem po prstima i kažem si, daj sad, barem večeras, pusti politiku!
Ali meni, danas, ovo nije samo još jedno vjenčanje. Teško mi je ne sjetiti se što je sve prethodilo ovom, i brojnim drugim sklapanjima životnih partnerstava. Godine i mjeseci borbe, uvjeravanja, razuvjeravanja, kampanja, Prajdova, natezanja i svega što uz to ide. Na koncu, moram se zapitati zašto bi itko pri zdravoj pameti išao braniti ljudima da sklapaju brakove i ozakone svoje veze ako to žele? Iz kojih bi mogućih motiva netko nekoga svjesno i namjerno gurao u stražnji dio autobusa i poručivao kako je manje vrijedan? Znam da sam naivna, ali to mi nikad neće biti jasno. Na koncu, nisam primijetila je li itko, uključujući i prolaznike, na bilo kakav način pokazivao negodovanje zbog činjenice da su tu večer iz Gradske vijećnice izišla dva gej para.
Krećemo dalje prema restoranu u kojem će se proslava, naravno, nastaviti do jutra.
"Nisam nikad mislila da ću biti u braku, nisam baš taj tip...ali sama činjenica da sad mogu sklopiti tu zajednicu je i u meni osvijestila tu moju skrivenu želju", rekla je Andrea. Dodaje kako je lijepo je kad imaš osjećaj potpunog pripadanja drugoj osobi i da je "to to" i sasvim ti je prirodna pomisao da ćeš se za 20 godina buditi pokraj iste osobe svako jutro. "A i divno je kada dolaziš doma nakon posla i na vratima stana pišu oba naša imena".
Ivana i Andrea unajmile su drevnu opremu poznatiju kao Polaroid (zgodno!). Fotkaju se sa svim gošćama i gostima za uspomenu. Onda tu fotkicu svatko od nas treba uglaviti u posebno pripremljen album, knjigu gostiju, te uz nju napisati svoje želje i pozdrave.
Sitan je sat kada dolazi red na mene. Listam, čitam, svi im žele puno ljubavi, strpljenja, kompromisa, ima tu i šaljivih doskočica o braku, poezije,... I sad bih ja trebala, bez ikakve pomoći, smisliti nešto za vječnost (znam da nije riječ o vremenskoj kapsuli koju će netko otvoriti za 100 godina, ali ne znam kako drugačije opisati pritisak koji sam osjećala).
Nakon kraćeg razmišljanja odustajem od mudrosti i dijeljenja savjeta te napišem jedino što mi pada na pamet: "Za to smo se borili".
Jer i jesmo. Na kraju dana, ja sam vidjela samo dvije žene koje se vole, koje su obitelj i koje su napokon dočekale da kao takve budu prepoznate, i zakonski, i na sve druge načine. I više im nikad nitko to neće moći oduzeti.
Ivana i Andrea, još jednom, od srca, sretno!