Foto: Facebook, Screenshot: YouTube
KREŠIMIR FIJAČKO duhovit je čovjek. I on je minimizirao napor rada u ime maksimuma svekolike koristi, pak je nekoć u novinama koje je uređivao pisao nekakvih pola kartice dnevno. U toj haikoolumni opisao je i sljedeću situaciju: Svakoga dana, po dolasku na posao, uzme sve novine, prolista, zaključi da donose niz interesantnih naslova, i odloži ih u stranu čekajući da ih po povratku kući, izvaljen nakon ručka, mirno pročita; jasno, novine bi se doma gomilale, ali Krešo nikada ne bi pročitao niti jedan od tih članaka. Zato jer, kako je briljantno na kraju te kolumne poentirao, "ono kaj me u novinama zanima, to si sam napišem".
Ležim u febri pa sam osuđen ne televiziju, jer mi oči do te mjere suze da mi čitanje predstvalja fizički problem, a part od činjenice da se danas i nema bog zna što pročitati. Inače, kao Fijačko, kaj me ne televiziji zaima, to si sam napravim, pa prije noćnih šihti u kojima se pokadšto može vidjeti neka serija, jedva da išta više, iz profilaktičkih razloga, pratim - sve me živcira, pa izbjegavam infotainment. Ali, ovako suočen s cjelodnevnim programima hrvatskog televizijskog etera, vidim da je format vijesti, u svim njegovim tuzemnim varijantama, flagship tih programa: to što hrvatske televizije emitiraju, to je - jeza.
Odmah na početku, ispravit ću se: ne hrvatske, nego bosansko-hercegovačke, jer mi i nemamo prve nego druge televizije: već jezik kojim se u prime-time programu, naročito dramskom, govori, svjedoči o tome.
Ne govorim ovo vrijednosno: sad bih trebao izvući svog priručnog bosanskog ili hercegovačkog prijatelja, pa kazati: Ma ne, da me krivo ne shvatite, imam ja jarane i raju, evo, i u Bosni i u Hercegovini!, doduše mene kao Dežulovića nitko ne nazove u dva u noći iz kafane da mi ispriča vic, ali, chatamo i do jutarnjih sati, ti moji prijatelji i ja. Nije potrebno. Ne mislim na tu vrstu hendikepa: kao, nisu to dovoljno hrvatske televizije. Ne, naprotiv, to su bosansko-hercegovačke televizije kako Bosnu i Hercegovinu shvaća hrvatski mali građanin, progovarajući ustima purgerske arogancije, kojoj je cijeli taj svijet tek stereotip podatan za pokušaj dramsko-humorističkog podsmijevanja Muji i Anti, Hasi i Vrani.
Duga je tradicija ovog šovenskog humora u Hrvata, koji valjda i ne znaju drugo nego misliti da su duhoviti jedino kad Cinober ili Roko Prč progovore lokalnim idiomom.
Čemu se smiju Hrvati
Hrvati se jedino i samo smiju etno-stereotipovima. Osim Gruntovčana i Maloga mista, uostalom, ništa duhovitog tu nikada i nije proizvedeno. ( Opus Pervana i Zločeste djece ostavljam ovdje po strani, da mi se ne predbaci pristranost.) Pri čemu, prevedemo li i jednu i drugu seriju na štokavštinu, efekt će barem u prvom slučaju biti kao da to isto napravimo s "dalmatinom", onim dijelom opusa Olivera Dragojevića koji računa na efekt škuribande, vapora, i cijelog tog leksičkog imaginarija koji tako dobro zvuči, unatoč tome što niti jedna čestita slavonska snaša nema pojma o čemu se tu pjeva.
Pogledamo li te serije pod lupom, izbor se još suzuje: Gruntovčani nemaju karaktere, nego i opet stereotip: Zagorac je tu viđen u opoziciji prefriganec ( Tetec, Cinober ) vs socijalni idiot ( Dudek ), i sada samo valja uposliti punokrvnu kajkavštinu, pa da cijeli taj svijet gliba i beciklina za beli Zagreb grad bude tak smešan da bum se popišal.
Ostaje dakle Smoje, čiji svijet nastavaju ipak ljudi a ne karikature ne karakternih nedostataka, nego nedostataka karaktera, i to je sve.
Nije da to drugi ne rade: Amerikanci pričaju viceve o glupom Poljaku. Ali, teško da bi ikome asocijacija na njihov humor bila ta, a ne netko od genijalnih komičara. Mi kao da ne znamo drugo nego se cerekati svemu što nije zagrebačko, što je u stvari otužno, pa je i shvatljivo zašto Zagreb nije smiješan: jer, izdignuti se poput Pražana ironijom kao posljednjim smijehom ponad "plača nad svijetom", za to ipak treba ne samo duhovitosti, nego i duha.
Veliko cerekanje počinje izjutra, i to tako vulgarnim idiotizmom voditeljskog para koji komentira nekakvu ninja-inačicu Jadranskih susreta da je pravo čudo da to netko već nije prijavio Vijeću za elektroničke medije: gledamo Japance i Japanke kako u takmičenju prolaze prepreke, a Beavis and Butt-head u eter isporučuju enormnu količinu neprekidne imbecilne podrugljivosti, baš kao da govore iz paralelnog univerzuma, a ne iz šupka svijeta i to, kud baš, nego o Japancima: Oooooonaaaaaaaaaaaarghhhhhaaaaaa, oooooooo, dobro da nije pala na gljivu buhahahahahahahah, i tako u beskraj. Japanci su silni idioti, Isuse kako je to ovim majmunima smiješno, to je bog bogova slušati japanskog komentatora i par sati u jutarnjem i dnevnom programu zagađivati eter odvratnim grgljanjem kojemu je izvor poruge jedan te isti: Japan, pri čemu nitko iole razuman ne može shvatiti zašto je onda njihova televizija otkupila taj program, kad su Japanci do te mjere kreteni da ih treba iz sekunde u sekundu svoditi na neartikulirano vrijeđanje.
Ali, pravi show počinje poslije 20. Tu sad ponajprije kreću Hercegovci, kako Hercegovca vidi agramerski klajnbirger, i onda Bosanci, Fazlinović i ekipa, koji kao da se javljaju iz nekog jugoslavenskog limba. Dobro, dobro, nemojte meni prodavati te spikice o tržištu, jer, mogao bih odgovoriti: Titl, ekipo, hoću strani program na hrvatskom jeziku, jer "tačno" nije izgovoreno od '45. do '90. toliko puta u programu TVZ koliko ga se danas puta može čuti na televizijama koje ipak imaju hrvatsku nacionalnu koncesiju. Sve je to OK, ali, za početak nacionalne televizije neka govore jezikom zemlje koja im je dodijelila te koncesije, jer, takva je obveza. A onda ćemo o tržištu, i, ako je netko zainteresiran, o hercegovačko-bosanskom programu koji traje sve do 22.45, i u kojem ne možeš čuti hrvatske riječi ako nije parodija bilo Antiše, bilo Fazlinovića, to jest preostataka preostataka Mustafe Nadarevića, koji svoj kruh svagdašnji zaista gorko zarađuje.
Hrvatska nakon hercegovačke upravo proživljava svoju bosansku, dakle jugoslavensku fazu
Dosadno mi je ponavljati: ali, to sam već napisao. Nažalost, jesam: lako je jednim klikom provjeriti kad samo to pisao da Hrvatska nakon hercegovačke upravo proživljava svoju bosansku, dakle jugoslavensku fazu. Hoću kazati, ima to svoj politički background, ne radi se tu samo o tržištu i ismijavanju stereotipnog primitivizma: to je valjda nečija vizija kulturne reintegracije regiona, iako je tu riječ o subkulturi cajki i utoka, pa je svaki kulturalni napor pleonastičan - prostor je primitivizma već reintegriran! Da se autori slučajno na osjete pozvanima polemizirati, tek rečenica Zagrepčanke u ovoj genijalnoj seriji čija je današnja epizoda problematizirala pojavu homoseksualizma na potezu Grude - Široki: "Ako smo na selu, nismo seljančure!" - von oben, iz nekog pretpostavljenog zagrebačkog motrišta kojemu je smiješan jedino Dojdek, nekoć Dalmoš - zato Malo misto - i kumek - zato Gruntovčani - a danas Mujo i Antiša, pa odatle Fazlinovići i ova serija kojoj ne želim znati ni imena: humor ksenofoba, očito, malog čovjeka u malom mjestu u kojemu je pojava Drugog alarm za obranu: ako ga se već ne može legitimno masakrirati, barem da ga se pokuša ismijavati.
I to je humor ovoga grada. Ismijavanje. Jedna digresija: svatko tko je bio tih godina u Zvečki i Kavkazu zna da je to autohtona forma humora i u njenom najfinijem derivatu - ako u Splitu nema šale bez malicije, u Zagrebu je duhovitost podsmijeh. Valjda je to kulturni atavizam: kak su Petrica Kerempuh, zagorski potepuh, zajebali gospona grofa. To je ta špranca, zbog koje se Splićani tako dobro u Zagrebu snalaze: Ajde, jebi mater, da je čagod vridija ne bi taki uresta, moguće je kazati za Kukoča čim uđe u neki lokal, pa kako se onda takav duh ne bi snašao u prirodnom staništu glajhšaltunga, vječnog skraćivanja za glavu onih koji za glavu, jer njome misle, strše. No to je i Mitteleuropa; Hašek, recimo: Čovjek je htio biti heroj, a čovjek je bio - govno. Zapravo, bilo je samo pitanje vremena kad će se u tom ozračju pojaviti Freud, jer ovaj fekalni stadij kao prvi i posljednji antropološki uvid duha krunskih zemalja samo je čekao svoju refleksiju. Sve je ovdje drek i svi su ovdje govna. Uostalom, znam mu oca.
I tako sam ja, pripisujući to temperaturi, proveo sate gledajući bosansko-hercegovačke regionalne programe u prime-timeu nacionalnih hrvatskih nezavisnih televizija. Od kojih je jedna uredno obavila svoj redoviti zadatak, negdje popodne, izvještavanja o tome tko se sve na relaciji Zagreb-Beograd zaručio i oženio, što je također zanimljiv fenomen, to selendriti bratstvo i sestrinstvo.
Stravično, sve u svemu. Trebao sam nazvati Pooku i požaliti se na doktora: antibiotici su nedovoljni.