Foto: Shutterstock
"PROŠLE zime prestao sam prepoznavati sam sebe.
S vremenom bih zaspao, ali probudio bih se osjećajući se jako čudno, kao da sam zaboravio nešto nekome reći ili napraviti. Glad nije bila agresivna kao obično u to vrijeme. Inače bih se sjurio niz stepenice i pojeo zdjelu žitarica iste sekunde nakon što sam otvorio oči. Umjesto toga sad sam se budio s mučninom i čudnim osjećajem u želucu. Ipak, ponašao sam se kao da se ništa ne događa, mislio sam: samo ću malo smanjiti s travom. Vjerojatno je u tome problem. Nisam paničario.
Sve je bilo mutno, nisam mogao voditi najjednostavnije razgovore
Nastavio sam raditi u lokalnoj trgovini s vinima i pokušao ono što se događalo po noći gurnuti pod tepih. Kroz dan bih bio OK, jedino malo mutnih očiju, iako mi je sad, kad se prisjećam, jasno da mi je bio problem voditi i najjednostavnije razgovore.
Kad bi mi šef rekao da provjerim dostavu, trebalo bi mi neko vrijeme da shvatim što mi govori, kao da je dvoje ili troje ljudi nešto reklo u isto vrijeme pa nisam imao jasnu sliku. Gledajući u račune i pokušavajući ih sortirati bilo mi je kao da pokušavam razabrati drvo u magli - moguće, ali teško.
Sve je bilo mutno. Počeo sam stalno misliti da će nešto pasti - pogledao bih na policu s bocama i vidio da će se jedna ili dvije prevrnuti, ali kad bih pogledao malo bolje, sve bi bilo u redu. Također, stalno sam čuo zvonjavu telefona, u različitim intonacijama, iako u skladištu nije bilo telefona. Još uvijek nisam paničario - samo sam svima koji su pitali govorio da nisam dobro spavao i stvarno sam mislio da je u tome stvar. Nedostatak sna radi čudne stvari ljudima. Prijatelj s posla dao mi je nekakve tablete za spavanje i činilo se da pomažu, ali probudio bih se osjećajući se kao da mi je glava puna vune.
Misaone hobotnice, nerazlučiva buka i gubljenje razuma
Nije mi se dalo izlaziti ni igrati nogomet vikendima. Jedino sam želio spavati. Komunikacija je iziskivala previše posla. Od početne nesanice prošlo je otprilike dva mjeseca dok nisam napokon pomislio da nešto ozbiljno ne štima sa mnom. Misaone hobotnice, kako sam ih na kraju zvao, postale su sve čudnije noćima. Ostavio bih TV da radi i onda ne bih mogao razaznati što su zvukovi koji dopiru s njega, a što je bila moja vlastita buka.
Bilo je zastrašujuće. Jednu večer doživio sam, barem sam ja mislio, napadaj panike. Bio sam u krevetu i počeo sam se tresti kao da se smrzavam, a koža mi je gorila. Noge su mi se tresle, a u glavi mi je bila kakofonija, kao da hrpa ljudi priča pored mog jastuka. Samo stalna, zbunjujuća buka. Uz treperenje svjetla s TV-a, počeo sam gubiti razum.
Tu noć nisam uopće spavao. Osjećao sam se paralizirano. Vrata moje sobe postala su kraj mog svijeta. Zvuk je dolazio i odlazio u valovima, osjećao sam se kao da je nešto ili netko zamijenilo moje tijelo i um. Nisam ja bio taj koji se bojao otići popišati na WC pa sam se popišao u čašu i onda sve prolio. Nisam ja zbacio sve plahte s kreveta jer mi je bilo ugodno samo na golom madracu. Nisam ja pritisnuo skalpel u petu pokušavajući se iščupati iz očaja. U toj sobi, dok je svitalo i budilica je zvonila za posao, pomislio sam: trebam mamu.
Finalno pucanje
Srećom, bila je udaljena samo jedno stepenište. Nisam se odselio jer si još uvijek nisam to mogao priuštiti. Nazvao sam je jer sam mislio da ću se, ako izađem iz sobe, raspasti. Stvarno sam vjerovao da će mi se, ako prijeđem prag od sobe, lubanja otvoriti i crijeva ispasti iz utrobe. Javila se na telefon i rekla: 'Daj Daniel, prestani se zafrkavati' ili nešto u tom stilu. Počeo sam plakati, kao kakav dječarac i čuo je kako baca telefon na pod kroz strop svoje sobe.
Kad je otvorila vrata, prenerazila se. Ne sjećam se da sam to napravio, ali kažu mi da sam rastavio četiri daljinska upravljača pa je goli madrac bio pokriven njihovim dijelovima, pišalinom i krvlju (iz pete). Sjedio sam u gaćama i plakao. Rekao sam joj da 'su me uzeli'. Pozvala je hitnu.
Ponovo, ne sjećam se točno što se događalo, ali kad su stigli, mislio sam da me dvojica bolničara fotografiraju. Jako sam se razljutio i pokušao ih udariti. Urlao sam na jednog od njih, govoreći mu da to nije po zakonu i da ja imam svoja prava, sve to dok sam sjedio u mokrim boksericama prekriven krvlju po cijeloj nozi. Sve čega se sjećam na putu do bolnice jest to da mi je mama držala noge uz krevet, a ona kaže da sam vrištao da ne želim da me voze po autoputu jer su ljudi nagurani u nadzorne kamere. Iz bolnice te noći sjećam se samo bljeskova: igala, mekanih glasova, remenja za obuzdavanje".
Može se dogoditi brzo, ali i postepeno
Ovo je priča 25-godišnjeg mladića (predstavljenog kao Daniel) koji je svoje iskustvo s teškom psihičkom bolesti opisao za Vice. Po dolasku u bolnicu Danielu je dijagnosticirana akutna shizofrenija, dok se opisani napad naziva psihotičnom epizodom. Psihoza se definira kao gubitak kontakta sa stvarnošću, piše u nastavku Daniel i dodaje: "Može se dogoditi brzo ili, kao što je najčešće kod onih koji obole od shizofrenije, može se razvijati polako i onda naglo puknuti".
Prošlo je godinu dana od ove njegove epizode i on je još uvijek u oporavku. Uz pomoć lijekova i liječnika, korak po korak, uspio se polako vratiti u svakodnevicu pa sad već radi na pola radnog vremena i druži se s prijateljima. I apsolutno je oduševljen činjenicom koliko su ga ljudi prihvatili po povratku u realnost: "Sramio sam se vratiti prijateljima, iako su me svi na to poticali. Mislio sam da oni ne mogu shvatiti što se dogodilo. Ili još gore, da će me otpisati kao luđaka. Nisam mogao biti više u krivu", napisao je.
Iskustvo kao pomoć drugima
"Želio sam ispričati ovu priču jer je meni, prije nego što sam postao shizofreničan, ta riječ označavala smrtnu kaznu. Kad čujete da su ljudi shizofreni, zamišljate ih u zaključanim sobama s obloženim zidovima, kako se ljuljaju naprijed-natrag, u dvodimenzionalnom svijetu komunikacija pod teškim lijekovima i zaslinjenih jastuka. Zamišljate budućnost u kojem se čuju glasovi i vide utvare. A to nema veze s istinom ako se dobro liječi. Uz pravi tretman, a pogotovo ako se utvrdi rano, moguće je oporaviti se jako dobro od akutne shizofrenije, kao i od bilo koje druge mentalne bolesti.
Realističan sam oko svoje prognoze: svjestan sam da mi se možda u nekom trenutku ponovo dogodi epizoda i ponekad me ulovi depresija zbog toga. Ali sad kad znam da je oporavak moguć - manje je zastrašujuće. Vratio sam se na posao, družim se s ljudima, igram nogomet kao i prije godinu dana. Nisam se još spreman odseliti od doma, ali može biti da je to ipak samo lijenost, prije nego bilo što drugo", poručuje Daniel i dodaje:
"Samo želim savjetovati svakome tko počne osjećati bilo kakve psihološke simptome na koje nije navikao da kaže nekome. Bilo kome. Izgovorite to radije nego da to nosite sa sobom okolo. Mentalna bolest nije drukčija od fizičke. Sad kad se prisjetim, haluciniranje da čujem zvonjavu telefona onda kad sam još imao nekakav doticaj sa stvarnošću trebalo me natjerati da nešto kažem nekome. Nema mjesta za sram kad je u pitanju zdravlje. Ako se osjećate čudno, obratite se nekome. Ovo je 2014. godina. Moramo se prestati odnositi prema mentalnim bolestima kao prema tabuu, kao prema nečemu što ljude obilježi zauvijek. A to počinje od nas samih".