Foto: Index
JUČER sam u Konzumu kupio paški sir, ovčji, pisalo je da je snižen. Pojma nemam je li doista snižen ili sam se samo dobio na veliku crvenu naljepnicu.
Konzum se u Srbiji zove Idea, ideja je ingeniozna, sakriti se iza te velike riječi, i onda prodavati muda za bubrege. Ali, ljudi u toj Srbiji u idejni Konzum idu, pazare redovito, isto kao i ljudi u Hrvatskoj, tiskaju se pred raznim sniženjima, pravim i lažnim, skupljaju naljepnice, lijepe ih u razne albume, ostvaruju dodatne popuste, na primjer, za vinske čaše. Za to se vrijeme mali dućani gase kao tihi lumini, babe što prodaju uz cestu izumiru, padaju kao muhe. I jebe se i Srbima i Hrvatima za to, jer ljepše je kupiti fino spakirane rajčice što uvezene su iz okoline Rima, gdje ih proizvode razni ljudi koji nemaju niti jednog dokumenta, a došli su u Uniju po bolji život, vjerojatno talijanski ne znaju, ali to nije ni bitno, jer oni su samo biološki živi; preživjeli društvenu smrt oni nemaju nikakva prava, osim obveze proizvoditi te male fino spakirane rajčice koje volimo staviti uz ivicu tanjura, da nam bude ljepše.
Sir je dobar, ali ne vrijedi tih para. I ne znam tko ga uopće može kupiti, kome je namijenjen, tko ga može platiti a da pritom ne dobije proljev kad usporedi cijenu toga malog smrdljivog parčeta i svojih još manjih primanja, ako ih uopće ima.
Kupio sam i onaj cherry paradajz, da mi bude ljepše na tanjuru.
Baba je znala najbolje
A kod nas na selu cherry rajčica nije bilo, bilo je samo običnog paradajza, dvije vrste: Novosadski jabučar i Volovsko srce. Moja je baba u vrtu uvijek imala samo taj jabučar, sav pravilan, svaki isti, dosadan, a meni je zanimljivije bilo ono srce, i to još volovsko, svaki nepravilan, nabrazdan.
Međutim, baba je znala najbolje.
Zalijevala ga je točno u određeno vrijeme, znala kad treba a kad se nikako ne smije, jer će dobiti plamenjaču, sparušit će se, počet će mu otpadati lišće, od dolje do srca, i onda je kraj. Krajem sedmoga mjeseca smo ga počinjali brati i nakuhavati, lijevali u boce koje smo prije toga prali i sušili u dvorištu, na desetke njih, bliže stotini, za zimu. Jer vojvođanske zime znaju biti duge i surove, depresivne i iscrpljujuće, svaka koju preživimo, mala je pobjeda. Te bismo boce onda ušuškavali dekom, ostavljali da prenoće i onda sutradan spremali u podrum ili špajz. Uvijek me je veselilo vidjeti jako puno boca, spašeni smo, pomislio bih. Strast prema juhi od rajčice ostala je do danas, iako je ona posljednjih godina više realnost siromaštva, ali OK je zavaravati se ponekad.
Bella ciao
Prije nekoliko dana sam prvi put putovao iz Rijeke za Šibenik, obalom. Kad si nesnađeni kontinentalac, more posve drugačije djeluje na tebe. Opčini te, pa malo zatupiš. Tako, sjedim uz prozor skoro sedam sati i buljim u krajolik, hipnotiziran. Gledam u Pag i ne razmišljam o bolesno skupom siru u Konzumu. To su oni trenuci kad zaboraviš na razne konzume.
A za to vrijeme u Spomen domu u Pazinu na pozornicu postavljaju Titovu bistu i pjevaju Bella ciao.
Ja sam tada vjerojatno u Karlobagu na pauzi. Opasno mimoilaženje.
Neobično volim pjevati "Bella ciao", pjevam je najčešće baš u toj Istri, jer se u Istri ta pjesma najlakše pjeva, jer ljudi se uključuju. U Hrvatskoj i Srbiji se rijetki uključe, jer većina šuti i pravi se da ne zna, a neki vele da je to prevaziđeno.
U Šibeniku plivam, na Deveti maj koji to tamo nije.
U Šibeniku je sunčano i lijepo, ispijam kave, ližem sladolede, sunčam se, družim se s dragim ljudima, ali Devetog maja ni u tragovima.
Kad si na stipendiji možeš se šetati do u nedogled, ispijati kave s guza na guz, buljiti u ljude i prisluškivati o čemu pričaju. Kad si na stipendiji ti si privilegiran, to je onda tvoj bijeg iz realnosti, lagodni život na žličicu. Jer, sutra će sve to ionako proći.
Joso je moj Deveti maj
U Šibeniku razgovaram s Josom koji radi na pijaci, prodaje povrće. Joso ima skoro šezdeset godina, na pijaci je i radnim danima i vikendom, veli da mora tako jer drugačije se ne bi preživjelo. Radio je u poduzeću koje je propalo, bavio se nekim drugim poslovima, ali sad je tako. Slobodni dani su mu samo veći vjerski i državni praznici. Ne usuđujem se pitati ga je li mu teško. Na rastanku mi daje jagode iz Vrgorca, tikvice i kukumare. Velim da ne treba, jer stipendija...on se samo nasmije i kaže: Sritno i dođi nam opet! Tako jednostavno i tako ljudski, ne kažem ništa, samo se nasmijem i odem.
Joso je moj Deveti maj. U povratku dva sata pauze i Rijeci, odlazim kod Braće na burek.
Velika ustaška suza
U Pazinu sve miriše po bazgi i bagremu. Ne znam kako je zapravo živjeti ovdje, pjeva li se nekad "Bella ciao", osim u posebnim prigodama. Iz radija veze istarska narodna glazba, glavni su motivi: maslina, kuća, vino, ljubav, sunce. Dosadna je to glazba, sve isto. Motivi koje koristi i Marina Tucaković u svojim hitovima. A slušaju se i Marinini hitovi ovdje, o da.
Radim rižoto s tikvicama i paškim sirom, pijem malvaziju. Kliše. Kič.
A za to vrijeme u Srbiji rehabilitiraju Dražu Mihajlovića pa neki skiče u orgazmičkim radostima, u Bleiburgu se tridesetak tisuća Hrvata tiskaju tvoreći veliku ustašku suzu, moja baba više ne ide u vrt jer tuli u svojoj starosti koja traje, oko Rima se danonoćno proizvode one cherry rajčice, ovdje razni skupljaju markice za popuste, Joso prodaje povrće na šibenskoj pijaci...
A ja mislim da i dalje ima smisla zapjevati "Bella ciao", ne šutjeti, ne praviti se lud. I ne navikavati se na nametnuto siromaštvo.