Roman "Duhovi" ili priča o ravnodušnosti

Foto: PR

ROMAN "Duhovi" (u izdanju EKOmobilisa, 2013.), prva knjiga zagrebačke autorice Ive Ušćumlić Gretić, istodobno je glasna kritika šutnje i nasilja te dirljiva priča o pobjedi nad roditeljskim grijesima. Iako kritika ravnodušnosti, "Duhovi" nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

"Što bi bilo da sam?" pitanje je svih pitanja i u ovom romanu. Prateći živote nekoliko zagrebačkih obitelji u naselju Vrbik osamdesetih godina prošlog stoljeća, i čitatelji će se često zapitati "što bi bilo da su nešto napravili drukčije", shrvani poput glavnih likova, nemoćnih da išta naknadno promijene. Životi junaka romana žestoko će se ispreplesti u proljeće 1986., kad prema Zagrebu krene otrovni oblak nastao nakon černobiljske katastrofe. 

"Duhovi" su priča o ljudima koji su odustali, koja nas vraća u vrijeme kad je bilo u redu viriti u tuđe živote, ali ne i miješati se u njih. Priča o vremenu u kojem su svi znali sve o svojim susjedima, ali nije ih se ticalo. O vremenu kad se tvrdilo da je batina izašla iz raja. Nije da neki i danas tako ne misle, ali srećom, postoje i oni drugi, koji se ne boje na glas reći suprotno.

Kad bi se poruka "Duhova" prevela na jezik Facebook statusa, glasila bi: "Ono, jel' može da ne budemo ravnodušni kad vidimo da je ljudima oko nas teško, a?" Vrlo jednostavno pitanje i vrlo težak odgovor. Nakon čitanja knjige i emocija koje će uskovitlati, od ljutnje, bijesa i suza, mnogi će, vjerujemo, reći "može".