Foto: Press
KAD SE bavite poslom piskaranja o svemu što se prikazuje na televiziji, u jednom ćete trenutku doći do točke kad o novom voditeljskom pokušaju Miroslava Škore više nećete imati što napisati.
Prvi put vas je šokirao, drugi put vas je ostavio bez teksta, ali već ste treći put morali biti svjesni da u Škorinoj vreći čudesa više nema iznenađenja i da je snebivanje nad onim što radi samo dokaz vaše neopisive naivnosti.
Ukratko, neće postati bolji jer ne mora postati bolji, a da postane bolji vjerojatno ne bi privukao gomilu koju trenutno privlači.
Nedokučivi format talk showa
Ide li i ovog puta linijom manjeg otpora tako da se dodvori svakoj sredovječnoj domaćici koja se još uvijek pita zašto više nema razarajuće duhovitih emisija kao što prerano ukinuti "Jel' me netko tražio"? Naravno. Je li duhovit? Kakvo je to pitanje. Isplati li se to gledati? Ovisi o tome koliko ste prikovani za krevet i je li vam daljinski na dohvat ruke. Hoće li biti gledano? Škoro ima vjernu publiku, vjerojatno hoće.
Naime, Škoro se ovog puta dohvatio Hrvatima nedokučivog formata talk showa, a ovaj bismo pokušaj najjednostavnije mogli opisati kao bilo koji drugi talk show, ali "ponarodnjen" na tradicionalni Škorin način.
Još bolji opis bio bi "izgleda kao nešto s lokalne televizije, ali emitira se na RTL-u", ali u ovoj se fazi radi samo o pilot epizodi showa koji može i ne mora proći pa ne bi bilo fer donositi sud samo na temelju jedne epizode.
Ipak, možemo vidjeti tragove nečeg što bi Škori moglo osigurati uspjeh za razliku od mnogih koji su prije njega pokušavali stvoriti funkcionalan kasnonoćni talk show.
Škoro je nezaustavljiva sila
Naime, dok su drugi hrvatski voditelji/komičari slijepo pratili američku šprancu, Škoro je nanjušio da masama u Hrvatskoj daleko teže možete prenijeti "evanđelje" Johnnyja Carsona jer za takvo što morate okupiti ekipu iskusnih scenarista koji prepričavanje otrcanih viceva smatraju grijehom vrijednim kamenovanja.
Puno je lakše nasloniti se na spomenuti koncept, pretrpati sadržaj prokušanim bećarskim pošalicama i kao sidekicka angažirati Dreleta da nas po tko zna koji put podsjeti da se u nedostatku inspiracije uvijek možete osloniti na demižon vina koji se u rukama Zagorca pretvara u pleteni vulkan smijeha i urnebesa.
Škoro je pak nezaustavljiva sila proizašla iz škole komedije koja je svijetu podarila proste bećarce, viceve o punicama i odijevanje muškaraca u žensku odjeću.
Ali, željeli mi to priznati ili ne, to je gotovo savršen pristup za publiku na koju Škoro cilja.
Mi ostali na taj tulum nismo pozvani i možemo samo u čudu promatrati histeričan smijeh publike u studiju koja s oduševljenjem pozdravlja njegovu uštogljenu vickavost kao da su doručkovali dušikov oksid. Štoviše, ako se nikad niste našli u toj situaciji, ovo je najbrži način da doznate kako se osjeća jedini "strejter" u sobi prepunoj napušene ekipe.
Škorovitost na vrhuncu
Uglavnom, Škoro je u prvoj emisiji ugostio Gorana Navojca, Josipu Lisac i Davora Gopca s tim da čak ni Gobac, kojem ponekad za rukom polazi i nemoguće (primjerice, biti duhovit na dodjeli Porina), ovog puta nije uspio ublažiti "škorovitost" emisije. Sjedio je i samo slušao voditelja koji je očito zaključio da su fotka polugolog Gopca u gaćama nastala prije dvadesetak godina i činjenica da često nosi sunčane naočale, neiscrpan rudnik komedijaškog zlata po kojem možete udarati do prekosutra.
Voditelj nas je poslije svega počastio i segmentom u kojem dvije babe pričaju što misle o ljudima i događajima, šalom na vlastiti račun, kratkim "gorko-slatkim" osvrtom na činjenicu da nije sve tako crno iako ljudi kopaju po kontejnerima, a na kraju nas je zakucao i glazbenim brojem.
Sve u svemu, sve što Škoro radi odavno uspoređujemo samo s ostatkom ponude iz njegova sve bogatijeg opusa jer drugo ne bi imalo smisla, a ovo se savršeno uklapa, pa stoga, tko voli...
Vidjet ćemo uskoro.