Foto: JLP
IZ HOTELSKE sobe u New Jerseyju, Saul Hudson vodi borbu i nastoji održati glavu iznad vode. Približava se kraj Slashova slobodnog dana – to je rijedak slučaj s obzirom na to da su mu posljednja dva mjeseca bila ispunjena samostalnim koncertima s pratećim bendom Conspirators (u kojem pjeva Myles Kennedy), ali i koncertima s Aerosmithom kojem su bili predgrupa u sklopu njegove dvoranske turneje. Osim toga, tu je i beskrajna niska promotivnih aktivnosti vezanih uz njegov treći samostalni album World On Fire. Proteklih nekoliko sati proveo je svirajući gitaru i odgovarajući na e-mailove, a večeras će otići u kino i pogledati francuski hororac U mraku katakombe. Na kraju krajeva, slobodan dan je dan podalje od pozornice, i čovjek kojeg apsolutno nitko ne zove Saul – umjesto toga, zovu ga Slash, nadimkom koji mu je u tinejdžerskim godinama nadjenuo obiteljski prijatelj i filmski producent Seymour Cassel, zato što dječak nije mogao mirovati dulje od pet minuta – provodi ga kod kuće. "To je mjesto na kojem se izražavam najiskrenije", razumno govori. "Ostatak vremena vodim boj, pokušavam se domoći iduće velike svirke".
>> Slash inzistirao da nastupa i u Zagrebu
Rođen je u Stoke-on-Trentu u Engleskoj, 23. lipnja 1965. Otac mu je bio umjetnik, a majka kostimografkinja. Preselio se u Hollywood u mladim danima gdje je njegovo odrastanje bilo, kako sam priznaje, daleko od uobičajenog. Majka je dizajnirala kostime za umjetnike kao što su John Lennon, Helen Reddy i James Taylor, a otac je dizajnirao omote legendarnih albuma, između ostalih i za Joni Mitchell. Od malena je bio upoznat s osnovama boemskog načina života u industriji zabave jer je s roditeljima odlazio na koncerte, u studio, na filmske i televizijske setove. Kad je s 13 godina upoznao budućeg kolegu iz Guns N’Rosesa, Stevena Adlera, počeli su markirati i lutati ulicama zapadnog Hollywooda, motajući se po mjestima kao što su Whisky, Roxy i Troubadour – sanjali su da će jednog dana ondje svirati sa svojim bendom. Taj se san ostvario nakon što su se 1985. pridružili Guns N’Rosesima. Peteročlani bend počeo je svoj uspon na pozornicama klubova na Sunset Stripu. Do 1987. objavili su svoj debi-album, Appetite For Destruction, i započeli putovanje koje će Slasha odvesti do najviše stratosfere rock slave, a onda ga 1996. strovaliti na zemlju kad će frustriran, razočaran i suicidalan zbog benda koji je skrenuo s pravog puta, napokon predati svoju ostavku na mjesto gitarista. Od tog perioda, uspješno je izgradio samostalnu karijeru (što je rijetkost), do te mjere da je njegovo ime jedno od najpoznatijih u mainstream svijetu zabave. Njegov prvi album nakon izlaska iz Guns N’Rosesa, Ain’t Life Grand, objavljen 2000. s bendom Slash’s Snakepit, možda i nije polučio zaradu na kakvu je navikao s Gunsima, ali se 2004. uspio vratiti na vrhove top-ljestvica s bendom Velvet Revolver. Taj je bend oformio s bivšim kolegama iz Gunsa, Duffom McKaganom i Mattom Sorumom, ali i bivšim frontmanom Stone Temple Pilotsa, Scottom Weilandom, s kojima je snimio debi-album Contraband. Premda je bend u mirovanju otkako su 2008. izbacili Weilanda, Slash je u međuvremenu ostvario brzorastuću samostalnu karijeru koja je započela 2010. objavom debi-albuma.
Na albumu je ugostio široku lepezu gostujućih vokalista, a bend koji ga prati na nastupima uživo – frontman Myles Kennedy, basist Todd Kerns i bubnjar Brent Fitz – i danas je u nepromijenjenom sastavu. Upravo je s njima 2012. objavio Apocalyptic Love, a sada i novi World On Fire. Za čovjeka koji je svoj imidž iskovao po predlošku elegantno pripitih junaka kao što su Keith Richards iz Stonesa i Joe Perry iz Aerosmitha, Slashova radna etika odaje da je riječ o osobi koja je usredotočenija i utjecajnija nego što bi se dalo naslutiti iz njegova opuštenog ophođenja. Njegovi su glazbeni podvizi brojni – tu su desetljeća suradnji s raznoraznim umjetnicima kao što su Michael Jackson, Rihanna i Lenny Kravitz; glazba za razne filmove (i glazba za tematski dio zabavnog parka Universal Studios, premijerno predstavljena prošli mjesec); i vječna slava osigurana sudjelovanjem u video-igri Guitar Hero III. Osim toga, 2010. osnovao je filmsku produkcijsku kuću Slasher Films specijaliziranu za hororce, a prva je produkcija film iz 2013., Nothing Left To Fear. Strastveni je borac za prava životinja i jedan od povjerenika Greater Los Angeles Zoo Association. "Njegova je radna etika bez premca", kaže Myles Kennedy. "Ne znam jesam li ikada upoznao motiviraniju osobu".
Ovaj 49-godišnjak i sam priznaje, a Kennedy potvrđuje: "Nije otvoren, ne govori baš puno". I dodaje: "Slash svoje misli drži za sebe. Nije osoba koja odmah stavlja sve karte na stol". Jesi li ga ikada vidio uzbuđenog?
"Nikad ga nećeš vidjeti previše uzbuđenog, ali ni previše tužnog. Većinom je opušten. Doduše, s vremena na vrijeme postane jako šarmantan i pretvori se u klinca – vidjet ćeš ga na pozornici kako pleše okolo. Ispruži ruke kao da je avion, zbilja je simpatičan. U tim momentima znam da je zadovoljan s koncertom i publikom".
Tijekom intervjua gitarist je entuzijastičan i promišljen, i vidno uzbuđen zbog novog albuma benda i aktualnih nastupa, od kojih će jedan biti i na australskom festivalu Soundwave u veljači. Kao što je Kennedy rekao, Slash svoje misli drži za sebe, a pitanja kojima bi se zagreblo iza slike koju projicira u javnost bez zadrške odbija. Začuđujuće tajnovito i dvojako odgovara na pitanja o bliskim susretima sa smrti i naizgled nevoljko priznaje svoja dostignuća. Odaje dojam čovjeka koji stalno gleda unaprijed – možda zato što mu se prizor koji vidi u retrovizoru baš i ne sviđa previše.
Tvoja povezanost s Aerosmithom je duga – gledao si ih 1979. iz perspektive obožavatelja, 1988. bio si s njima i Guns N’Rosesima na turneji i sad se ponovno družite na pozornici. U kojem si trenutku osjetio da si u društvu jednakih sebi?
Kad si u društvu svojih junaka, nikada ne pomisliš da ste jednaki. Nije moguće biti u društvu onih zbog kojih si uzeo jebenu gitaru u ruke i odjednom osjetiti kao da si u društvu sebi jednakih. To bi bilo nevjerojatno arogantno. Ali lijepo je stati i porazgovarati s Joeom (Perryjem), Stevenom (Tylerom) i ostatkom benda ili biti u društvu Jimmyja Pagea, Jeffa Becka i Billyja Gibbonsa. Osjećaj je prekrasan. Kad sam imao 14 ili 15 godina, nisam se tome ni u snu nadao.
Tijekom 70-ih odgledao si koncerte Van Halena, Teda Nugenta i Randyja Rhoadsa. Kako su ta iskustva oblikovala tvoj stav prema ovome čime se baviš?
Nikada nisam o tome razmišljao. Čovjek je samo spužva koja sve upija. U tim te godinama lako impresionirati; 1978. imao sam 14. Nakon toga dogodi ti se nešto podsvjesno – preuzmeš sve stvari koji ti se sviđaju i zanemariš ono što nije u tvom stilu. I valjda to podsvjesno primjenjuješ.
U vremenu u kojem su EP-evi i singlovi sve učestalija pojava, World On Fire sadržava 17 pjesama i traje gotovo 80 minuta. Uživaš li raditi stvari mimo trenda?
Ne radim to namjerno, ne nastojim biti čudan samo da bih bio drukčiji. No istovremeno, radim stvari onako kako ih volim raditi, na način na koji mi se čini ispravan. Ako to nekome smeta, drago mi je (smije se).
Tijekom karijere hodao si rock & roll putem bez vrludanja, zanemarujući trendove. Je li bilo perioda u kojima si odista osjećao kao da nigdje ne pripadaš?
Valjda je i bilo tako, ali trendovi u komercijalnoj glazbi ionako su loši. Ne želiš biti dijelom toga (smije se). Kao umjetnik, samo želiš raditi ono u čemu doista uživaš i ne želiš da te se proglasi dijelom mainstreama. Kad naposljetku postaneš "komercijalan", pomisliš: "Bože, izbavi me odavde. Ne želim biti ovdje".
Myles je rekao da je stihove za pjesmu "30 Years To Life" pisao pod pritiskom jer je od početka znao da je posebna. Jesi li i ti imao taj osjećaj?
Još od perioda kad je bila samo u instrumentalnom obliku, znao sam da će pjesma biti cool rock & roll komad. Nisam imao pojma što će Myles napisati. Kad je smislio stihove i kad sam čuo refren, znao sam da će biti zaista cool. Ali nikad ne slušam pjesmu i kažem: "To je to, ovo će biti nešto posebno", jer ta pjesma nikad ne postane hit. Uvijek je to neka druga koju si posve zanemario i za koju nisi uopće mislio da će biti nešto sjajno.
The Conspirators i ti zbilja ste zbili redove u jedinstveno tijelo. Što ti znači biti dio svega toga s Mylesom, Brentom i Toddom?
Ja sam osoba koja je najsretnija kad je u bendu. Prvi put kad sam se prihvatio gitare, odmah sam osnovao bend. Tek sam nedavno shvatio da mi je najdraže biti u situaciji u kojoj svatko daje svoj prilog i u kojoj se svi osjećaju kao da doprinose. Definitivno je bolje kad svi imaju barem priliku dati svoj obol.
Prije si govorio da atmosfera na rubu raspada, koja je vladala u Gunsima, doprinosi uzbuđenju. Što je uzbudljivo u stabilnoj postavi kao što je slučaj s Conspiratorsima?
U ovom momentu svi smo na istoj stranici, dobro se zabavljamo i proživljavamo stvari na istoj razini, istovremeno. I to je sjajan osjećaj. U prethodnim iskustvima, situacija bi se zbog eksplozivnosti počela nezaustavljivo kotrljati nizbrdo pa je bilo teško držati uzde. A onda iznenada, kad se nađeš blizu ruba, pomisliš: "O, sranje!" (smije se). Kao da juriš ka rubu litice.
Je li eksplozivnost koristila glazbi, kad govorimo o Guns N’Roses ili Velvet Revolveru?
Postoji nekoliko načina na koje se to može promatrati. Ako u bendu postoji atmosfera "mi protiv ostatka svijeta" koja te natjera da se zbližiš i savladaš i razbiješ prepreke, konflikte i barijere, to je sjajno. Ne vidim koja je svrha unutarnjih sukoba, previranja i neprijateljstva. Ne bih rekao da to pogoduje kreativnosti. Ne pomaže mi ako se osjećam kao da se s nečim poigravam. Mislim da je to rock & roll klišej i mit.
Kad si počeo svirati, mislio si da ćeš svirati bas. Što se dogodilo?
Otišao sam lokalnu glazbenu školu, prišao učitelju i rekao: "Želim naučiti svirati bas". Pitao me: "Imaš li bas gitaru?" "Ovaj... Nemam". (smije se). Uvukao me u razgovor pokušavajući shvatiti što mi se mota po glavi. Tijekom razgovora, u ruci je imao akustičnu gitaru s metalnim žicama i svirao akorde pjesama koje bi čuo na radiju – mislim da se radilo o "Sunshine of Your Love" ili "Spoonful" ili nekoj od Creama, s naglaskom na solažama. Rekao sam: "E, ovo bih htio znati raditi". Odgovorio mi je: "Ali ovo nije bas, ovo je električna lead gitara". Tako je moja povezanost s bas gitarom bila kratkog vijeka. Sad ti je jasno kolika sam neznalica bio kad sam došao u glazbenu školu.
Rekao si da ti je knjiga "Kako svirati rock gitaru" promijenila život. Čuvaš li je još?
U jednom trenutku života sva je moja imovina bila svedena na jedan veliki kovčeg. Unutra je bila i ta knjiga. No tijekom godina taj je kovčeg vidio previše dnevnih soba i garaža i na kraju sam ga izgubio. Spomenuo sam knjigu u jednom intervjuu, a njezin je naslov toliko bezopasan da ne znam tko bi ikada pomislio da zna o kojoj knjizi govorim, no jedan se obožavatelj pojavio na svirci i poklonio mi tu jebenu knjigu (smije se). Nevjerojatno! Bio je to trenutak za pamćenje. Nisam je vidio bezbroj godina, a u njoj su korijeni svih tehnika sviranja lead gitare koje poznajem. Dao mi ju je, a ja sam je opet uspio izgubiti. Na kraju sam ga vidio godinu dana poslije kad mi je donio još jedan primjerak (smije se)! Taj sam uspio sačuvati.
Jesi li je predao svojoj djeci?
Ne. Trenutno ih najviše zanima američki nogomet. Moj najstariji sin najviše je zagrijan za sport. Mlađi je sin svirao klavir po sluhu, a kad smo mu dogovorili poduku, odustao je. To se dogodilo i meni kad sam bio mali. Mama me tjerala da učim svirati klavir, a ja sam ga mrzio. Otada ga nisam svirao.
Je li ti sviranje gitare u tinejdžerskim godinama pomoglo da se usredotočiš?
U ono vrijeme nisam mislio ni na što osim na BMX. Želio sam biti vozač motokrosa. Bio sam umjetnička duša i crtao sam, ali samo za zabavu. Kad sam počeo voziti motokros, shvatio sam da imam neki cilj (smije se). A kad sam u ruke uzeo gitaru, otkrio sam sposobnost da se na nešto iznimno usredotočim.
Što je u tvojim školskim svjedodžbama pisalo o tebi? Je li postojala neka stalno ponavljajuća tema?
Imao sam problema u školi zato što sam bio s drugog planeta. Ako bi mi se svidio profesor ili mi je nešto bilo zanimljivo, bio bih uspješan, ali ako sam profesora ili predmet smatrao sranjem, ne bih se uopće potrudio. Bio sam dobar u likovnom i engleskom, a ponekad i u povijesti, ovisno o periodu koji smo proučavali. Nikad nisam bio dobar matematičar. Tijekom školovanja slijedio sam isključivo svoju viziju. Pohađao sam raznorazne škole pa se nikada nisam mogao prilagoditi ili uklopiti.
Kako to misliš, bio si s drugog planeta?
Bio sam drukčiji od drugih. Moje su misli uvijek bile negdje drugdje, moj način razmišljanja nikad nije bio usklađen s mišljenjima ostalih u razredu. Tako mi se barem činilo.
Jesu li tvoji roditelji bili zabrinuti?
Moja mama je bila (smije se)! Moja se mama, pokoj joj duši, zbilja trudila da me zadrži u školi, da steknem dobro obrazovanje. No kad se pojavila gitara, njezin je posao postao teži jer sam prestao mariti o uklapanju u ostatak društva i postao osamljenik. Pravila mi više nisu bila važna. Na kraju sam odustao od škole sa 16 godina.
Odrastao si okružen slavnima – jesi li se zbog toga naučio nositi sa slavom?
Jedina stvar koju sam u tom periodu naučio bila je kako se ponašati, to jest, kako se ne ponašati (smije se). Uvijek sam mrzio umjetnike koji su bili nepristojni ili neprijatni prema drugim ljudima ili su imali osjećaj kao da im nešto pripada, misleći da cijelo vrijeme moraju biti u središtu pozornosti. U djetinjstvu sam to stvarno mrzio. Ali bilo je tu i mnogo briljantnih, genijalnih ljudi punih nadahnuća kojima sam se divio. Kao mali volio sam Joni Mitchell. Često sam se družio s njom. Minnie Riperton bila je sjajna. Od ljudi koji ti se sviđaju pokupiš neke stvari. A onda shvatiš i što ne voliš i to ti ostane.
Je li postojao trenutak u kojem si i sam shvatio da si slavan?
Ne. Zapravo ne. Nikada nisam imao želju biti "slavni frajer" niti sam želio stvari koje taj status donosi – sve ti je na dlanu, svugdje te prepoznaju, kupuješ skupi aute i bijesni nakit, okružen si zgodnim komadima, cijela ta iluzija... Kad smo dosegli razinu na kojoj su Guns N’Roses bili popularni i prepoznati, bio sam najsretniji kad bih došao do velike količine droge i nekamo se zavukao. Mrzio sam sve to. Nikada nisam prihvaćao slavu na način na koji ju prihvaća većina današnjih klinaca. Čini se kao da ih samo slava motivira.
Što ti je u ono vrijeme predstavljala droga? Utočište?
S obzirom na okruženje u kojem sam odrastao, uživanje droga bilo je vrlo eksplicitno. Nitko tome nije pridodavao previše važnosti. Droga je uvijek bila način opuštanja. Drogirao si se iz zabave i to je sve. Nisam imao omiljenu drogu, osim alkohola. No kad su me upoznali s heroinom, bilo je to najjebenije sranje na svijetu! Dugo sam bio na heroinu jer mi se sviđalo. Ne znam što sam sve opravdavao pod krinkom "osobnih problema". Ali onda je nastupio period u kojem je uživanje droge postala nužnost pa više nisam vidio prijelaz iz zabave u ovisnost. U svemu tome bilo je i osobnih problema koje sam negirao, a tada ih nisam mogao razaznati. Nisam osoba koja se bavi društvenim aktivnostima i okružena je ljudima. Kad si u glazbenom poslu, izložen si javnosti, a cuga i droge bili su najbolji način na koji sam se nosio s time.
S 27 godina si se predozirao i srce ti je stalo na osam minuta. U autobiografiji si rekao da si bio ljutit jer si se predozirao – to je čudna reakcija. Nisi bio zahvalan jer si preživio, samo iživciran jer si se predozirao. Možeš li objasniti tu reakciju?
Iživciran, da, zanimljivo si to sročio. Obično se ljudi razljute sami na sebe zato što se predoziraju jer to zaista jadno. Predoziranje uopće nije cool (smije se). I to je sve. Ne mogu smisliti druge razloge koji bi bili bolji od ovoga. Više uopće nisi cool, doslovno nekome umreš u dnevnoj sobi i moraju te reanimirati. I zbilja je nezgodno kad moraju pozvati Hitnu.
Jesi li što vidio, tijekom tih osam minuta? Jarko svjetlo?
Ne. Ali bio sam previše pijan (smije se). Ne, zaista. Ako neko vrijeme provedeš s druge strane, trebao bi biti iznimno lucidan kako bi prepoznao znakove zagrobnog života i svjedočio o njima kad se probudiš. To je moja teorija.
Općenito govoreći, jesu li droge bile pozitivna ili negativna sila u tvom životu?
Recimo to ovako: ni za čim ne žalim. Na sreću, imao sam sreće. Nikoga nisam povrijedio, nikoga nisam ubio niti sam sebi oduzeo život. Da, mogao bih reći da sam djelomično uživao, a djelomično i nisam, no kad se prisjetim te lude vožnje, ni za čim ne žalim.
Rekao si da se na pozornici više osjećaš svoj nego igdje drugdje, ikada. I da je ostatak života samo borba. Zaista tako misliš?
Do neke mjere. Sa psihološkog gledišta, mogli bismo iskopati neki dublji odgovor, ali nemam namjeru poći u tom smjeru. Samo ću reći da se većinu vremena borim za iduću svirku ili se borim napisati novu pjesmu. I sve to kako bih došao do trenutka u kojem izađeš na pozornicu i sviraš. I tih nekoliko sati nalazim se u svojoj sigurnoj zoni.
U javnosti te rijeko kad možemo vidjeti bez sunčanih naočala. Je li to neki tvoj način da zadržiš privatnost?
Ne. Počelo je tako što sam se motao na mjestima gdje su bila jarka svjetla, jako sunce ili kojekakve bljeskalice, a onda mi ih se jednostavno više nije dalo skidati. I to je sve. Nema tu nikakvog kompliciranog odgovora.
Prošli sam tjedan razgovarao s Mylesom i rekao je da su tvoje tri najdraže stvari hororci, čitanje i rock & roll. Slažeš se s tom procjenom?
Drago mi je da je tako duboko proniknuo u mene (smije se). No to su samo okolnosti u kojima me najčešće vidi – većinu vremena u busu provodim gledajući hororce ili čitam i sviram. Volio bih smatrati da ipak nisam tako površan, ali valjda, na površini...
Još crtaš?
Da. Prije sam mnogo više vremena provodio crtajući i na to se umijeće oslanjam kad treba nešto dizajnirati za bend u kojem sviram, od letaka, majica ili postera. Sam sam nacrtao svoje tetovaže. Često crtaš, onako usput? Črčkam. Pitajte bilo koju hotelsku spremačicu koja se u sobi suočila s gomilama blokova papira s crtarijama. Na sreću, taj je dar naslijedio moj najmlađi sin. Zbilja je sjajan umjetnik.
Koja ti je najdraža črčkarija?
(Smije se) Nemam neku najdražu.
Ljudi te smatraju opuštenim tipom. Što te uvijek može iživcirati?
To ti neću odati (smije se). Ne volim kad sam živčan i ljutit, ne uživam u tom mentalnom stanju. Zbilja se moraš dobrano potruditi da bi me naljutio.
Što te plaši?
Zubari i govorancija pred publikom. Kao i svi, bojim se da me ne pregazi teretni vlak, ali ako govorimo o stvarima kojih se drugi ljudi možda ne plaše, onda su to ove dvije.
Što te zabrinjava?
Sve i svašta. Brineš se hoće li ti djeca završiti školu. Brineš se hoće li ti gitara i sutra biti ugođena. Ali nisam neki ljubitelj brige. Ne razmišljam previše o njoj.
Što te usrećuje?
Sretan sam kad stvari idu dobro. Na ovo ti pitanje neću dati detaljni odgovor. Mislim da me uveseljavaju mnoge stvari koje i druge ljude čine sretnima. Nisam kompliciran.
Popričajmo o tvojoj karijeri nakon izlaska iz Guns N’Rosesa – koliko ti je važno da te ljudi zapamte i po drugim bendovima u kojima sviraš?
Ma nije to tako. Motivacija i prodornost su mi prirođene. Glavni katalizator je moja strast, ali sposobnost da se nosim s njom nešto je što dolazi s više instance ili je dijelom moje DNK. Nije to nešto što svjesno radim.
Nakon izlaska iz Gunsa, jesi li se plašio da ti je karijera gotova?
U ono je vrijeme odluka da napustim bend bila pitanje preživljavanja. Ne, nisam mislio da mi je karijera gotova. Potrošio sam godine i godine bez razmišljanja što dalje, a na isti sam način proveo i ostatak 90-ih. A sve to proizlazi iz činjenice da sam nakon udaljavanja od nečega što sam toliko dugo radio i što je bila takva institucija, ali ipak u svom balonu, jednostavno bio presretan što sam slobodan. Pa sam dugo samo lutao okolo.
S bendom Slash’s Snakepit 2000. si objavio album Ain’t Life Grand. S obzirom na to da si period od 1999. do 2001. opisao kao najmračniji dio života, za pretpostaviti je da naslov odiše zdravim sarkazmom?
Sjećam se da sam bio upleten u mnoga politička sranja povezana s diskografskim kućama, menadžmentom, odvjetnicima i drugim ludostima. Snimanje tog albuma nastalo je u periodu birokratskih navlačenja povezanih s glazbenom industrijom. To je nadahnulo naslov.
Nakon albuma dijagnosticirana ti je kardiomiopatija nakon čega su ti dali još šest tjedana života. Kako takva vijest utječe na čovjeka?
Ne sjećam se da je na mene imala dubok utjecaj. Premda su svi oko mene bili u panici, jedino mi je bilo stalo da guram dalje, kako bih mogao nadoknaditi otkazane koncerte i smisliti što ću sa sobom. Tadašnja djevojka, a sadašnja supruga, bila mi je velika potpora jer ja baš i nisam bio svjestan situacije. Najvažnije mi je bilo bajati o nadoknađivanju koncerata, dok su svi oko mene pokušavali shvatiti hoću li otegnuti papke ili ne.
U svojoj knjizi napisao si da si 1996. imao neke suicidalne misli. Koliko su ozbiljne bile?
To je bio glavni uzrok odlaska iz Gunsa. Pomislio sam: "Ne mogu više ovako". Probudio sam se usred noći osjećajući se suicidalno i to je bilo to. Onda sam se vratio u krevet. No bilo je drukčije, vrlo stvarno. Vratio sam se u krevet, a iduće sam jutro nazvao menadžere benda i osjetio veliko olakšanje. Prije toga sam se gušio, bio sam klaustrofobičan.
Misliš li da je uspjeh ubio izvornu postavu Guns N’Rosesa? Da Appetite nije eksplodirao, bi li bilo više glazbe?
Ne znam. Mislim da je uspjeh definitivno pomogao da se sve povampiri. Ali s druge strane, da je sve stalo, da smo zavlačili i ostali na istom mjestu, možda ni to ne bismo mogli preživjeti. Zaista je teško reći. Sve je išlo tijekom kojim je išlo i zapravo me čudi što smo dogurali tako daleko.
U svojoj autobiografiji Paul Staney kaže da ste 1983. razgovarali o možebitnoj poziciji gitariste u njegovu bendu, negdje u vrijeme kad je objavljen LP Creatures of the Night. Što se dogodilo?
Nikad nisam pokušao ući u Kiss i nisam bio na audiciji. Ne znam o čemu govori. Jedina poveznica Paula Stanleya s Guns N’Roses ili sa mnom bila je njegova ponuda da nam producira album prije nego što smo snimili Appetite For Destruction. Osim ako se ne sjeća nečega što sam zaboravio, nemam pojma o čemu priča.
Iduće godine napunit ćeš 50 godina. Osjećaš li se čudno zbog toga?
Kad sam imao 19, takvo što mi nije bilo ni na kraj jebene pameti. U ovom trenutku, to mi pitanje baš i ne opsjeda misli. Vidjet ćemo kad se dogodi. Tek sam napunio 49, daj olabavi malo (smije se).
Misliš da su godine povezane s tvojim nedavnim probojem kreativnosti?
Ne bih rekao da je to stvar godina. Nakon svih ludosti kojima je 2008. došao kraj, nakon što smo otpustili Scotta (Weilanda iz Velvet Revolvera), pomislio sam: "Moram nešto učiniti sam". Mislim da je ovo prvi put da sam zgrabio život za gušu i rekao: "Hajdemo!" Više nikoga ne moram slušati. Napravit ću to na način na koji sam oduvijek htio i zbog kojeg sam se uvijek svađao s drugima. Bilo je dobro, zabavno i kao da sam na neki način doživio katarzu.
Imajući to na umu, činjenica da ti je samostalna karijera toliko uspješna da ćeš iduće godine predvoditi festival Soundwave sigurno te jako veseli.
Nije mi važno dostići krajnji cilj, stvar je u napredovanju, korak po korak. Oduvijek sam razmišljao na takav način. I upravo to vrijedi za mene – lov mi je zanimljiviji od ulova. Volim biti u životnim situacijama u kojima se osjeća neka žurnost, u kojima imaš osjećaj da se primičeš cilju. Volim kad su stvari skromne i kad krećemo naprijed, ali ne i kad dosegneš mjesto s kojeg više nemaš kamo naprijed.
Dopuštaš li sam sebi proslaviti dostignuća?
Zapravo i ne. Mislim, postoje neki trenuci kad kao kolektiv zastanete i nešto proslavite. Sjećam se kad je Velvet Revolver s prvim albumom dospio na prvo mjesto američkih top-ljestvica. Bili smo u Vegasu pa smo proslavili (smije se). Bio je to najpijaniji nastup kojeg se sjećam iz moje novije povijesti. Mislim, možete jedni druge potapšati po leđima, ali ne treba se previše vremena zadržavati nad uspjesima. Samo namigni kolegi i idi dalje.
Što ti je iduće na popisu obveza?
Ne gledam previše u budućnost i ne provodim previše vremena razmišljajući o prošlosti, pa trenutačno razmišljam o ostatku gaža na turneji s Aerosmithom i svirkama između. Kad izađe album, počet ćemo s vlastitom turnejom. Imam i nekih obveza s filmom, pa se i tome veselim. Trenutno je mnogo toga preda mnom pa ne moram razmišljati tako daleko unaprijed.
Intervju je preuzet iz časopisa Rolling Stone.