Foto: Getty Images
PROŠLO je nekoliko dana od tragičnih događaja u Parizu, a čini se da su i tri dana dovoljno dug period da uđemo u overkill "parizoidnim temama".
Radi se o još jednoj stanici na silaznoj putanji svake velike teme kada je sve teže odrediti radi li se o informiranju ili mužnji tragedije zbog klikova.
Kakva hrabrost, kakav status
Primjerice, kad je jedna od vijesti dana ona o "junakinji" koja je na sveopće oduševljenje svijeta odbila staviti profilnu fotografiju s bojama francuske zastave, znate da je tema počela gubiti zamah.
I dok smo mi dizali virtualne spomenike osobi koja je svoje bogomdano pravo da promijeni profilnu položila na oltaru solidarnosti, lik koji je skočio pred metak i poginuo kako bi spasio život prijateljici, na našem se radaru nije pojavio kao Bejrut. Ludovic Boumbas utopio se u moru faca ljudi čija priča je svedena na zajednički nazivnik - poginuli u pokolju.
Sutra možemo staviti njegovu fotografiju na profil, popovati da to nije u redu u nadi da će i naš status postati viralni hit, ali vjerojatno duboko u sebi znamo da to nabijanje krivnje može trajati zauvijek i da nitko nakon toga neće biti pametniji.
Možete nam oduzeti osmijeh, ali ne i Playstation
I naravno da će se o ovom događaju s razlogom pisati još dugo, ali isto tako, vrijeme je i da pojačamo oprez i svemu pristupimo s još većom dozom rezerve jer kako to i obično biva, sve češće nailazimo na pizdarije ili najobičnije širenje straha.
Straha od stranaca, prijatelja koji bi već sutra mogli postati teroristi ili možda već jesu, straha od otvorenih prostora, od kafića, restorana, terasa, kina, koncertnih dvorana, glazbe, života pa čak i Playstationa 4 koje ISIS-ovci navodno koriste kako bi dogovarali napade.
A kad vam ovako zagovnjaju i igračku, znate da su stvari izmakle kontroli.
Svaka stvar, svaki naoko beznačajni ritual, izlazak, hobi, svaki slobodni trenutak i sve do čega nam je stalo, premazano je debljim ili tanjima slojem straha od skupine kozojeba koji haraju svijetom oduzimajući ljudima čak i ta sitna zadovoljstva koja su im preostala.
I nije da većina nas panično strepi od onog što se dogodilo u Parizu skrivajući se u kući poput agorafoba, ali nije baš ni da vam je svejedno kad na TV-u, tijekom litanija o pariškom pokolju, paralelno izredaju arhivske snimke svih većih hrvatskih gradova u kojima bi se vrlo lako moglo dogoditi isto.
Sve je stalo
Neke veće katastrofe ili situacije koje nas podsjećaju koliko život može biti kratak, u idealnoj bi vas situaciji možda natjerale da izađete na ulice i "partijate kao da je 1999." i iskoristite svaku sekundu da iz sebe istjerate to negativno sranje koje se nakupilo. No, nakon što vas mediji dodatno isprepadaju svime na što ste naišli na potezu od kuće do posla, najradije bi se povukli u svoj stan, ostali zatvoreni u svoja četiri zida i urlali kao Howard Beale u "Mreži": "Molim vas, samo me pustite na miru u mom dnevnom boravku".
Ali ni tamo niste sigurni. Lik s TV-a upozorava vas da susjed ispod/iznad/pored vas vrlo lako može biti latentni ISIS-ovac i da se u njegovom stanu možda već ovog trenutka planira neki novi napad koji će biti važniji od nekog drugog napada o kojem smo trebali razgovarati, ali nismo jer nas zapravo nije briga nego samo volimo popovati.
To je idealan trenutak da se maknete iz stana i odete na neki koncert, ali ne...
Većina glazbenika koncerte je otkazala zbog događaja u Parizu iako je od svih mogućih poteza upravo taj najpromašeniji.
Sviraj
Ako je ikad u povijesti trebalo pružati otpor i/ili odavati počast glazbom, onda je to sad. Naime, ovi idioti napali su Pariz jer je, tvrde oni, "leglo prostitucije i razvrata", ali završili su na koncertu EODM-a, u restoranima i kafićima. Dakle, redom mjestima na kojima razvrat, unatoč željama i nastojanjima, postoji tek u tragovima. Zalomi se tu koje pušenje ili lajna u WC-u, ali koncerti/restorani u teoriji i praksi nisu mjesta na koje dolazite s prevelikim očekivanjima.
Da se radilo o EDM-u, a ne EODM-u, stvari bi bile drukčije, ali nije.
Sve u svemu. Reakcije članova U2-a, Eagles of Death Metal, Motorheada, Marilyna Mansona, Foo Fightersa, Coldplayja i mnogih drugih (svih osim Whitesnakea) su očekivani i zvuče pristojno. Nije vrijeme, strpimo se do nekog boljeg trenutka, tuguje se i tako dalje. I sve će se to za mjesec dana ponovno vratiti na staro. Ponovno ćemo zaboraviti da su ovo, koliko god to bezosjećajno zvučalo, podsjetnici na to da je neki petak u studenom možda "to" za neke od nas.
Ali zašto im uopće dati i tih mjesec dana?
Minuta šutnje je završila, a šutnja koja je uslijedila je upravo ono što svaki nasilnik od žrtve i očekuje. Da se povuče i začepi. Postoji prilično malen vremenski razmak u koji možemo ugurati što više zabave, provoda, koncerata i "razvrata" kako bi to postao naš odgovor šupcima koji su glazbu zaustavili i svijet nakratko ostavili u mrtvačkoj tišini, ali i šupcima koji u nas direktno i indirektno usađuju strah i sustavno nas pretvaraju u prestravljene čovječuljke koji samo bulje u ekrane i gledaju kako njihov svijet iz godine u godinu postaje sve manji.
Sviraj, 'ko ih jebe!
Većina nas neće pružiti otpor tako što će se naoružani do zuba pridružiti onima koji se bore protiv ISIS-a ili krenuti u raskirnkavanje onih koji stoje iza onih koji stoje iza onih koji stoje iza ISIS-a, a vjerojatno nećemo ni u humanitarce iako bi se po našim statusima moglo zaključiti da smo spremni. Postoji mnogo načina, ali u ovom trenutku malo se toga čini prikladnijim od toga da ostatak svijeta nastavi još jebitačnije.
Ne nekim poluživotima lišenim užitaka i ispunjenim strahom od mizernih i zapuštenih drkadžija s palestinkama, već punim plućima - svim šupcima u inat.