DEVET godina prošlo je od trenutka kada se kultni The Last of Us pojavio na tržištu i zacementirao status jedne od ponajboljih Sonyjevih ekskluziva.
Iako se, što se same mehanike igre tiče, nije znatno razlikovao od svojih uzora (u prvom redu serijala Resident Evil), TLOU je pomaknuo granice u narativnom smislu i s nevjerojatnim uspjehom transformirao sva opća mjesta postapokaliptičnog podžanra, pretvorivši "još samo jedan u nizu zombinaslova" u interaktivno filmsko iskustvo koje nadilazi sve ono što smo navikli viđati u igrama ovog tipa.
Početak nove ere
Naravno, ništa se nije dogodilo preko noći. Neil Druckmann, Bruce Straley i ekipa iz Naughty Doga u tom su trenutku iza sebe već imali dva uspješna i stilom igre slična nastavka Uncharteda koji se polagano pretvarao u gejmerski ekvivalent filmskog blockbustera, a mnogi su se razvojni timovi okušali u ambicioznijem scenarističkom pristupu. Tu u prvom redu govorimo o Telltale Games i Davidu Cageu (Quantic Dream), koji su stvorili golem pomak na terenu interaktivnih priča koje su kod igrača sve češće znale izazvati i iskrene emocije.
Međutim, u slučaju The Last of Us radilo se o "savršenoj oluji".
Sve je besprijekorno sjelo na svoje mjesto. Od briljantne glumačke postave, preko glazbe oskarovca Gustava Santaollale, pa sve do likova koji su očito kliknuli kod generacije sve zahtjevnijih i starijih igrača koji su od videoigara počeli očekivati ozbiljnije i kompleksnije teme.
Nije, dakako, odmoglo ni to da se radilo o kvalitetnoj, tehnički ispeglanoj, zaraznoj i izuzetno igrivoj akcijskoj avanturi koju ste imali poriv ponovo zaigrati čim ste je završili.
Igra s pričom boljom od mnogih filmova
No ono što je Druckmannu dodatno išlo u prilog svakako je i filmofilska potkovanost koja mu je pomogla da izbjegne sve one očite zamke scenarističkih općih mjesta koje filmašima nikada ne bismo oprostili, ali smo ih predugo tolerirali u videoigrama koje su, nevoljko će to priznati i najzagriženiji gameri, u narativnom smislu jednostavno bile inferiorne filmu.
The Last of Us je podigao letvicu.
Scenaristi videoigara često su znali "posuđivati" iskoristive trenutke iz popularnih filmova. Ponekad bi funkcioniralo, ali puno češće radilo bi se o amaterskim i simpatično smiješnim pokušajima. Druckmann i Straley to su odradili bolje.
Iako je "posuđivanje" i u ovom slučaju prisutno (The Road, City of Thieves, No Country for Old Men, Primeval), puno ga je lakše oprostiti jer je tako vješto zapakirano, suptilno i uklopljeno u veću originalnu cjelinu. Svaki pokušaj emocionalne manipulacije je opravdan i zaslužen, a to je nešto što prečesto ne polazi za rukom ni mnogim iskusnim redateljima i scenaristima.
Priča o životom pregaženom krijumčaru u potrazi za iskupljenjem i djevojčici koja u sebi krije potencijalni lijek za globalnu pandemiju, na površini i ne djeluje pretjerano originalno. Međutim, autori igre priču su uspjeli ispuniti slojevitim likovima, odnosima koji se razvijaju te gomilom malih i autentičnih ljudskih trenutaka o kojima je dotad bilo nezamislivo razmišljati u kontekstu videoigara.
Točnije, "gluma", "slojeviti likovi", "odlično napisan scenarij" i "autentično ljudski" nisu stvari o kojima smo 2013. prečesto raspravljali pričajući o igrama. No, to su teme koje su u industriju, jednim dijelom zahvaljujući i velikom uspjehu The Last of Us, ušle na velika vrata.
Stoga, nije preveliko iznenađenje da HBO u pripremi ima seriju nastalu prema igri koja bi se na malim ekranima trebala pojaviti tijekom sljedeće godine.
Što zapravo donosi novi remake?
Remaster iz 2014. grafički je osvježio igru, Left Behind dodatno je proširio priču o Ellie, a nastavak iz 2020. sve je podigao na višu razinu. Osim tematski izuzetno kompleksne priče (koja je izazvala val negodovanja fanova koji su očekivali još malo istog), uspio je zaokružiti i zaključiti sve ono što su postavili u prvom dijelu. Ukratko, dvojka je jedinicu učinila boljom i pritom dvije igre stopila u savršenu i nerazdvojivu cjelinu.
Sve nas to dovodi do ovogodišnjeg remakea i najjednostavnije rečeno, igra je zadržala sve ove pozitivne stvari, ali u ovoj verziji sve ljepše izgleda. I to je više manje to.
Iako je ekipa iz Naughty Doga učinila sve da nam dokaže da su naporno radili kako bi iz temelja unaprijedili igru iz 2013. i učinili je što sličnijom nastavku iz 2020., njihov trud, koliko god velik bio, rijetki će prepoznati. Točnije, morat ćete se jako potruditi da ovo ne doživite kao još samo jedan remaster.
Da, sve izgleda malo bolje i jasno vam je da su mnogo toga popravili, ali očito je premalo vremena prošlo od posljednjeg remastera da bi vas promjenama "izuli iz cipela".
Mehanika igre je nepromijenjena (nema šuljanja u ležećem položaju), sustav poboljšanja naoružanja sličniji je onom u dvojci, grafički je sve malo ispeglanije, poboljšan je AI neprijatelja (i prijatelja), nema multiplayera (što je donekle lako razumjeti jer u pripremi je novi) niti posebnih dodataka, novog sadržaja i proširenja (postoje dodatni skinovi za likove, a očekivano je uključen i DLC Left Behind), a najveće razlike osjetit ćete ako se oslanjate na opcije za pristupačnost (koje su sada na daleko višoj razini).
Generalno gledajući, razlike su možda najočitije u cut scenama jer napokon do izražaja dolaze mikroizrazi koji su bili prisutni tijekom motion capturinga, ali ih niste imali prilike vidjeti u punom sjaju.
Najjednostavnije rečeno, glumci glume bolje, a neke scene pogađaju jače nego u originalu i remasteru iz 2014.
Za koga je?
Ako ćete se pak ravnati prema lavini komentara internetskih "znalaca" koji su se ponovno pokazali u svom najtoksičnijem izdanju, novi The Last of Us Part I je klasična "mužnja novca". To, dakako, nije istina jer ako su nam Rockstar i Bethesda u posljednjih desetak godina dali tisuću i jednu verziju svojih igara (GTA V i Skyrim), može i Naughty Dog. Ipak, u jednom se moramo složiti, a to je da cijena od 70 dolara nije primjerena igri koja je, barem u onim najbitnijim dijelovima, gotovo identična verziji iz 2014. i definitivno bi profitirala od više dodatnog sadržaja. Čak i ako bi se radilo o samo kozmetičkim dodacima.
Ovo u svojoj srži ne djeluje kao klasični "money grab" već u prvom redu kao način da Naughty Dog stvori grafički ultimativno The Last of Us iskustvo za najvjernije fanove. S tim na umu, očekivali smo više, ali to nikako ne umanjuje činjenicu da je The Last of Us Part I i dalje isto neupitno remek djelo u ljepšem paketu.
Sve u svemu, nazivali ovo remakeom ili remasterom, živimo u vremenima kada se sve može unaprijed provjeriti i vidjeti je li vrijedno novca ili ne. Ova online kuknjava je klasično gubljenje vremena i u konačnici iz svega ne možemo izvući ništa pretjerano pametno.
I da ne bi bilo zabune, za ovo itekako postoji publika, ali ovog puta uz upozorenje. Preciznije, ako nestrpljivo iščekujete seriju i želite osvježiti sjećanje, ako ste neizlječivi fan koji MORA imati sva postojeća izdanja igre, ako imate PC (igra će se nešto kasnije pojaviti i za Windowse) ili ste vlasnik petice i ovo je vaš prvi susret s The Last of Us franšizom - ovo je savršena prilika da (ponovno) zaigrate jednu od najboljih igara svih vremena i to u vizualno najboljoj verziji.