KAD PRIČAMO o tehnologiji, nepisano je pravilo da vrijeme nemilosrdno gazi sve one koji se ne drže trendova, a poslovno gledajući, to je pravilo i u slučajevima igraćih konzola, koje imaju određeni rok trajanja, nakon čega nepovratno odlaze u ropotarnicu povijesti.
Međutim, Nintendo je u tom pogledu oduvijek bio posebna priča, a njihovi proizvodi kao da se uspješnije opiru zubu vremena.
Iako postoje iznimke, igre za Nintendove stare sustave mahom su rekorderi što se cijena na aukcijama tiče, a čak i ako niste kolekcionar, složit ćete se da Nintendove ekskluzive fenomenalno stare i ostaju itekako igrive i vizualno zanimljive iako su neke od njih nastale još sredinom osamdesetih.
Kraljevi scene
Nintendo je od samih početaka bio dominantna sila na tržištu videoigara, a svojim NES-om (Nintendo Entertainment System) i legendarnim platformerom Super Mario Bros. gotovo su samostalno spasili industriju videoigara, koja je zahvaljujući seriji katastrofalnih poteza i gramzivosti u vrlo kratkom vremenu prevalila put od fenomena do katastrofe. Nintendo je odradio poslovno fenomenalan potez jer svoju konzolu već u nazivu nisu direktno povezali s videoigrama (bio je to "zabavni sustav"), već je predstavili kao "nešto drugo" iako je svima bilo jasno da nije.
U tom procesu "odcjepljenja" stvorili su nešto što prethodnici, ali ni nasljednici nisu - Nintendo je postao novi sinonim za videoigre. Na isti onaj način na koji je Kalodont svojevremeno bio (a donekle i ostao) naziv koji mnogi koriste govoreći o pasti za zube.
Velik uspjeh s gotovo 62 milijuna prodanih sustava bio je dotad nezamisliv (prestigli su ga nekoliko puta nakon toga), a njihova dominacija 8-bitnim tržištem bila je nezaustavljiva. Iako je konkurencija postojala, nitko se nije mogao mjeriti s Nintendom.
Uspjeh su dodatno zacementirali Game Boyem koji je, u kombinaciji s Color varijantom, do kraja proizvodnje prodan u gotovo 120 milijuna uređaja, a i dalje je vrlo tražen, cijenjen, modificiran i kopiran na retro sceni.
Ušli bahato i iznenadili se
I upravo je zato bilo bitno da njihov ulazak u eru 16-bitnih konzola bude velik hit. Iako je Sega objektivno bila relativno snažna konkurencija, Nintendo ih nije smatrao direktnom prijetnjom, pa su njihov Mega Drive, poznat i kao Sega Genesis, koji je izašao dvije godine ranije, doživjeli tek kao poticaj da i sami što prije zakorače u 16-bitni svijet.
Ipak, upravo je Nintendov ulazak potaknuo prvi službeni "rat konzola", a Sega i njihov Genesis u konačnici su se pokazali kao jak protivnik koji je ugrozio njihovu dominaciju.
U svakom slučaju, do jeseni 1990. Nintendo je već itekako osjećao da njihov stisak na tržištu polagano slabi. Prošlo je šest godina otkako se pojavio NES, a u toj fazi bilo je više nego očito da je "staroj kanti" vrijeme za mirovinu. To su prepoznali i konkurenti iz Sege, koji su zastarjelost Nintendova sustava koristili u marketinškoj kampanji i polagano dobivali pažnju šire javnosti.
Iako su neki to skloni prikazivati kao izazov, činjenica je da je Nintendo tijekom godina izgradio ogromnu bazu vjernih fanova, a Sega je presporo napredovala, pa nisu bili zabrinuti, ali bilo je jasno da se nešto mora dogoditi.
Odlučili su nadograditi uspješan brend, ispričati nove priče sa starim i provjerenim likovima i okrenuti novi list s jačom konzolom, prilagođenom potrebama novih igrača.
Hit od samog početka
SNES se prvi put pojavio u Japanu kao Super Famicom 21. studenog 1990., a pošiljka od 300 tisuća konzola prodana je za samo nekoliko sati. Inače, inicijalna nestašica izazvala je probleme u trgovinama diljem Japana, pa je vlada odlučila zatražiti od proizvođača da "lansiranja" ovog tipa ubuduće zakažu za vikende.
Ova popularnost nije promakla ni lokalnim Jakuzama, koje su naumile ukrasti velike pošiljke uređaja, pa je kompanija, upoznata s prijetnjom, odlučila prevoziti pošiljke samo noću i uz teško naoružanu pratnju.
Ostatak svijeta se s novom konzolom polagano počeo upoznavati od 23. kolovoza 1991. kada se SNES pojavio na američkom tržištu, a kompanija se do tad već pobrinula da svi proizvođači koji su i prije uspješno surađivali s njima (Capcom, Konami, Tecmo itd.) imaju spremne naslove da im osiguraju sjajnu 16-bitnu budućnost.
Ameri su svoj uređaj dobili u paketu s kultnim platformerom Super Mario World, koji je na savršen način i u društvu njihove maskote upoznao igrače s onime što mogu očekivati od novog uređaja.
Pobjednik rata konzola
Nova konzola u svakom je pogledu bila tehnički bolja od prethodnika, a kompanija se ravnala vrlo jednostavnom logikom "uzmi sve što valja i poboljšaj". Bila je šarenija, imala bolji zvuk i grafiku, ali dodatna tajna skrivala se u čipovima koji su korišteni u kertridžima za igre i koji su jačali mogućnosti konzole. Tako su dobili malu prednost nad konkurencijom jer konzola je ostala ista, a kako su se igre razvijale i postajale bolje, proizvođači su ih mogli poboljšati.
Super Mario Kart, Donkey Kong Country, The Legend od Zelda, Chrono Trigger, Yoshi's Island, Super Metroid, F-Zero i mnoge druge su, svaka na svoj način, unijele revoluciju i SNES pretvorile u jednu od najutjecajnijih konzola svih vremena. Izuzmemo li spoticanja kao što su promašeni Virtual Boy i samo neprihvaćeni, ali u svakom drugom pogledu kvalitetni Wii U, Nintendo je i ovog puta nastavio gotovo neprekinut niz odličnih poteza.
Iako se u konačnici nije prodavao kao prethodnik, SNES je izborio prvo mjesto u ratu konzola s gotovo 50 milijuna prodanih uređaja (Genesis je prodan u 20 milijuna primjeraka manje) i dan-danas je jedna od Nintendovih najpoznatijih konzola koje su obilježile djetinjstvo generacija koje su odrastale u devedesetima.
Požutjeli frend iz djetinjstva
Neki kažu da je pobjedu SNES-a osigurao superpopularni Street Fighter II, za koji je Nintendo nabavio licencu godinu dana ranije i tako na svoju stranu privukao milijune igrača. S druge strane, Sega je "bolje" prošla što se tiče druge velike šore jer, za razliku od Nintenda, nisu cenzurirali za ono vrijeme nezamislivo nasilje u Mortal Combatu, pa im je to osiguralo bolje reakcije igrača, ali ne i zabrinutih roditelja i američkog Senata, koji je proveo istragu vezanu za nasilje u videoigrama.
Mnogi nikada neće zaboraviti "čarobno" puhanje u kertridže koje je otklanjalo mnoge kvarove, a neki i dan-danas u kući imaju požutjelu konzolu koja možda samo skuplja prašinu, a možda se još uvijek i koristi. Inače, žute konzole rezultat su želje da uštede. I premda nisu štedjeli kada je bila riječ o hardveru, malo su zeznuli što se vanjskog dijela tiče, pa su izabrali jeftiniju plastiku koja je s vremenom mijenjala boju zbog izloženosti UV svjetlu.
Iako su u 16-bitnu utrku ušli malo prekasno i zadržali se dulje od ostalih, SNES je legenda 90-ih i definitivni 16-bitni pobjednik. Poslužili su kao savršen most između konzola osamdesetih i 64-bitnih nasljednika koji su osvojili tržište. Čak i na kraju borbe, odlično su se držali suočeni s 32-bitnom konkurencijom. Jasno, Sonyjev PlayStation 1994. sve je promijenio i definitivno obilježio drugu polovicu desetljeća, ali SNES će mnogima ostati u sjećanju kao neizostavni dio djetinjstva kojem se i danas rado vraćaju, bilo to uz pomoć emulatora, retro konzola, pretplate na Switchu ili mini verzija koje su se godinama kasnije pojavile i bile razgrabljene.