Foto: Press
DAVNE 1975. istraživači sa Stanforda pozvali su skupinu studenata kako bi sudjelovali u studiji o samoubojstvu. Pred svakog od njih stavili su nekoliko oproštajnih poruka. Neke od poruka napisali su slučajno odabrani autori dok su druge napisali ljudi koji su kasnije oduzeli vlastiti život. Zadatak je bio jednostavan, studenti su morali odabrati koje su poruke autentične, a koje lažne.
Neki od studenata otkrili su da imaju urođeni dar za prepoznavanje. Od 25 poruka čak su 24 puta prepoznali autentičnu poruku. Ostali studenti nisu imali toliko sreće i prepoznali su one prave u tek desetak slučajeva.
Kao i mnoge psihološke studije ni ova nije ispitanicima otkrila pravi povod testiranja. Istina, neke poruke su bile autentične, ali rezultati nisu. Naime, studenti kojima je rečeno da su u većini slučajeva bili u pravu nisu imali znatno bolje rezultate od onih kojima je rečeno da nisu.
Tek su u drugoj fazi ispitivanja otkrili "istinu". Povod eksperimenta bio je bilježenje njihovih reakcija na spoznaju da su u pravu ili u krivu. No, i ovo je bila obmana. Istraživači su ih na kraju upitali koliko su točnih odgovora imali prema vlastitoj procjeni. U ovom se trenutku dogodilo nešto zanimljivo. Oni kojima je rečeno da su imali bolje rezultate bili su uvjereni da su njihovi rezultati zaista bolji iako su već tada znali da se njihov rezultat ni po čemu ne razlikuje od rezultata studenata kojima je rečeno da imaju lošije rezultate. Oni s "lošijim" rezultatima smatrali su da su imali manje točnih odgovora iako ni oni sami nisu imali opravdani razlog vjerovati da su gori od svojih kolega.
"Jednom kada se formiraju, prvotni se dojmovi znaju izuzetno dugo održati", zaključili su istraživači.
Nekoliko godina kasnije proveden je sličan eksperiment i ponovno je dokazano da su ispitanici, čak i nakon što ih se suoči s činjenicama, skloni ostajati vjerni prvotnoj reakciji. Iako su rezultati isprva iznenadili znanstvenike, u današnje vrijeme mnogi su svjesni da su čak i naoko razumni ljudi skloni iracionalnom ponašanju.
Tvoj je stav pogrešan jer nije moj
Ovi rezultati posebno su zanimljivi u današnje vrijeme jer gotovo smo svakodnevno suočeni s prijateljima, poznanicima ili potpunim strancima čije nas nerazumne i ponekad krajnje glupe političke odluke ili izbori iznenađuju. No i dalje ostaje pitanje - kako je do toga došlo?
U svojoj novoj knjizi "The Enigma of Reason", kognitivni znanstvenici Hugo Mercier i Dan Sperber pokušali su dati odgovor na ovo pitanje. Oni tvrde da je razum osobina koja se s vremenom razvila, kao hodanje na dvije noge, a prvi se puta pojavio u afričkim savanama i da bismo ga u potpunosti razumjeli važno ga je promatrati upravo u tom kontekstu.
Naime, najveća prednost ljudi u odnosu na ostale vrste je naša sposobnost kooperacije. Međutim, kooperaciju nije jednostavno ostvariti, a još ju je teže održati. Za svakog pojedinca "šlepanje" je uvijek najbolji način. Rasuđivanje se nije razvilo kako bi nam omogućilo rješavanje apstraktnih logičkih problema niti da nam pomogne pri donošenju zaključaka na temelju nepoznatih podataka već kao način da riješimo probleme koji nastaju u skupinama koje se oslanjaju na suradnju.
Uzmite kao primjer "konfirmacijsku pristranost", tendenciju ljudi da prihvate informacije koje potvrđuju njihova uvjerenja i odbace sve one informacije koje su kontradiktorne istim tim uvjerenjima. Od svih primjera pogrešnog promišljanja, ovaj je vjerojatno najprošireniji i povod je mnogim beskonačnim raspravama, ne samo na društvenim mrežama već i u javnom životu. Takve rasprave, pogotovo ako su teme cijepljenje ili ravna Zemlja, vrlo često završavaju zaključkom "glup si" pa ponekad imate osjećaj da nikada u povijesti nismo bili okruženi s više glupih ljudi nego danas.
Naša najveća mana
Ekipa sa Stanforda provela je i eksperiment koji se koncentrirao upravo na konfirmacijsku pristranost. Pozvali su studente oprečnih stavova da iznesu svoje mišljenje o smrtnoj kazni i pritom se osvrnu na dvije oprečne studije o opravdanosti smrtne kazne. Pogađate, obje su studije bile izmišljotina, ali osmišljene su na način da daju podjednako uvjerljive razloge za i protiv. Obje skupine s jednakim su žarom stale iz lažnih studija koje su bile u skladu s njihovim stavovima, ali čak i nakon što im je rečeno da su studije lažne, bili su još čvršći u svojim stavovima.
A ako je rasuđivanje osmišljeno kao stvaranje razumnog suda, teško je zamisliti veću manu od konfirmacijske pristranosti. Mercier i Sperber smatraju da naša mana mora imati neku funkciju povezanu s prilagođavanjem i da je ta funkcija povezana s našom hiperdruželjubivošću. Ljudi, naime, nemaju problema s tim da uoče nedostatke tuđih argumenata, ali gotovo bez iznimke, slijepi smo na nedostatke vlastitih.
Mercier i njegovi suradnici proveli su eksperiment koji je to dokazao. Od sudionika su tražili odgovore na seriju jednostavnih problema povezanih s rasuđivanjem. Nakon toga pitali su ih da obrazlože svoje odgovore i dali im šansu da modificiraju svoje odgovore uoče li pogrešku. Većina je bila zadovoljna svojim prvotnim izborom, a njih nešto manje od 15 posto promijenilo je mišljenje u drugom koraku.
U trećem koraku sudionicima je predstavljen isti problem, ali ovog puta dobili su vlastiti odgovor i odgovor drugog sudionika koji je došao do drukčijeg zaključka. Ponovno su imali mogućnost promjene odgovora, ali tvorci eksperimenta malo su im podvalili i kao tuđe odgovore predstavili im odgovore koji su zapravo njihovi. Više od polovice shvatilo je što se događa, a oni koji nisu ovog su puta bili daleko kritičniji. Više od 60% sada je odbacivalo odgovore s kojima su donedavno bili zadovoljni.
Nije bitno sudjelovati, važno je pobijediti... U raspravi
Ovo reflektira osnovnu misiju rasuđivanja - spriječiti da nas članovi vlastite skupine preveslaju. Živeći u malenim skupinama lovaca-skupljača, naši su preci u prvom redu bili opterećeni vlastitim društvenim statusom i time da ne budu oni koji će riskirati vlastite živote dok ostali ljenčare u spiljama. Razumno donošenje zaključaka nije bilo primarno, najvažnije je bilo pobijediti u svađi.
Njihovi problemi bili su jednostavni. Nisu se baktali s lažnim studijama, lažnim vijestima niti društvenim mrežama. Stoga, nije čudno da nas razum u današnje vrijeme često zna iznevjeriti.
"Ovo je još jedan u dugom nizu primjera okoline koja se mijenja prebrzo u odnosu na prirodnu selekciju", objašnjava Mercier.
Sve počinje s WC školjkom
S njima se slažu i kognitivni znanstvenici Steven Sloman i Phillip Fernbach koji svoju knjigu "The Knowledge Illusion: Why We Never Think Alone" započinju pričom o zahodima.
Svi smo upoznati s WC školjkom, keramičkom posudom ispunjenom vodom. Povučemo ručicu, a voda i sve ostalo, biva usisano u cijev koja sadržaj prebacuje u kanalizaciju. No, znamo li kako to stvarno funkcionira?
Tijekom jednog istraživanja na Yaleu, studenti su trebali što jednostavnije objasniti kako funkcioniraju uređaji koje svakodnevno koristimo. WC školjke također su se našle na dnevnom redu i pokazalo se da su kompliciranije nego se na prvi pogled čini.
Ljudi vjeruju da znaju više nego što zaista znaju. Ono što nas potiče na takvo razmišljanje su drugi ljudi. U slučaju školjke to su ljudi koji su je učinili jednostavnom za korištenje. Oslanjamo se na tuđe znanje otkad smo naučili loviti. Toliko dobro surađujemo da je u današnje vrijeme teško odrediti gdje naše razumijevanje završava, a tuđe počinje.
Kad govorimo o novim ili općeprihvaćenim tehnologijama, ovo nerazumijevanje je čak i dobra stvar jer malo biste što postigli da gubite vrijeme na to da prokljuvite kako funkcionira baš svaka stvar koju koristite. Problem počinje u trenutku kad taj isti način razmišljanja primijenimo na donošenje političkih odluka. Jedno je pustiti vodu ne znajući kako WC funkcionira, nešto sasvim drugo je protiviti se imigraciji bez ikakvog znanja o razlozima i posljedicama.
Većina ljudi svoje snažne stavove o određenoj temi ne temelji na vlastitom razumijevanju određenog problema već se oslanjaju na mišljenje drugih. No, ako se oslanjate na neutemeljene stavove i vaši su stavovi neutemeljeni, međutim, ako se u razgovoru s prijateljem i on složi s vama već imate malu zajednicu istomišljenika i daleko ste sigurniji u svoje stavove. Već ih možete bahato braniti. Bez obzira na to koliko neutemeljeni bili. A kad imate tu malu skupinu istomišljenika, puno je lakše odbaciti svaku informaciju koja nije u skladu s vašim stavovima.
Ovo može biti jako opasno, tvrde Sloman i Fernbach. No, koliko god beznadno sve ovo djelovalo u isto se vrijeme radi i o dobrom primjeru kako svaku raspravu podići na višu razinu.
Naime, kada bismo manje vremena provodili popujući, a više vremena razgovarajući o, primjerice, implikacijama određenih prijedloga zakona, shvatili bismo koliko nemamo pojma i sukladno tome prilagođavali naše stavove.
Znanost je odličan primjer, ali sve je više onih koji joj ne vjeruju
U tom kontekstu znanstvena zajednica je jako dobar primjer sustava koji korigira naše urođene inklinacije. U dobro vođenom laboratoriju nema mjesta pristranosti. Rezultati se moraju potvrditi u drugom laboratoriju i to od strane znanstvenika koji ih nemaju razloga potvrditi. Upravo je to razlog zašto je taj sustav toliko uspješan. U svakom trenutku mogu postojati razmirice, ali na kraju dana, metodologija pobjeđuje. Znanost se kreće prema naprijed iako mi kao pojedinci ostajemo na mjestu.
Jack Gorman i njegova kći Sara Gorman u svojoj su se knjizi "Denying to the Grave: Why We Ignore the Facts That Will Save Us" pozabavili jazom između onog što je znanstveno dokazano i onog u što sami sebe uvjeravamo. Kao što vjerojatno možete pretpostaviti, bavili su se i potencijalno opasnim uvjerenjima kao što je ono da su cjepiva štetna. Zdrav razum nalaže da je najopasnije ne cijepiti se jer cjepiva su upravo zato i stvorena. No, koliko god vi studija izbacili i koliko god puta dokazali da ne postoji povezanost između cijepljenja i autizma, anti-vaxxeri ostaju nepokolebljivi.
Ističu kako konfirmacijska pristranost ima i psihološku komponentu. Jednostavno rečeno, osjećamo se dobro kada smo suočeni s informacijama koje potvrđuju ono u što vjerujemo. Dobro je uzdati se "u se i u svoje kljuse" čak i kada smo u krivu.
Međutim, oni su uvjereni da borba točnim i znanstveno utemeljenim informacijama nije najbolje oružje. Na kraju krajeva, pokazalo se da nije. Koliko god puta ponovili da je cjepivo dobro za njihovu djecu, oni će pronaći način da to odbace jer u njihovim glavama, znanost je znanost, ali roditelji su roditelji. Rješenje je igrati na kartu emocija jer emocije su i razlog zbog kojeg i imaju stavove koje imaju. Naravno, tu se javlja novi problem jer to se kosi s idejom znanosti koju ne možemo promicati emocijama.
"Ostaje izazov, smisliti kako se pozabaviti tendencijama koje dovode do vjerovanja u pseudoznanost", zaključuju autori pred kraj svoje knjige.
Uzmemo li sve o ovo u obzir, budućnost vjerojatno ne djeluje obećavajuće, ali ne treba klonuti duhom već se držati one stare - razum će prevladati. Posebno u vremenima u kojima se čini kao da je razum nije na cijeni.
Preveden i prilagođen tekst Elizabeth Kolbert, The New Yorker