Džinovski, debitantski album Hladnog Piva, reizdan je na vinilu na 30. godišnjicu njega i 45. godišnjicu mene. To je značilo samo jedno. Otići odmah iz kreveta do dućana s pločama po njega i onda s pločom sjesti tamo gdje je ovom albumu najprirodnije stanište. U parkić i pustiti da uspomene navale do trenutnog ježenja, boli u pleksusu i suza u očima.
Nezaboravni cover debija Piva nadahnut je jednim od najboljih omota na ovim prostorima za najbolji album Pušenja
Ovaj album i ove sjajne ilustracije na njegovom coveru, neskriveno nadahnutom slikama na jednom od najboljih albuma Yu Rocka, Dok čekaš sabah sa Šejtanom Zabranjenog pušenja, vraćaju me, usisavaju u sjebane tinejdžerske godine, ali i još sjebaniju Hrvatsku prve polovice 90-ih žestoko, izravno i trenutno kao ništa drugo. Džinovski je the generacijski album moje i svih generacija rokera, pankera, metalaca koje su imale nesreću sazrijevati ovdje u to vrijeme.
Visoko iznad sranja
Premda album velegrada Zagreba, njegovog slenga, ulica, klupica, parkića i frikova, savršeno je rezonirao i korespondirao i s nama u maloj i predalekoj Makarskoj, do koje se od Gajnica vozilo 10 sati preko jedine veze Dalmacije i Hrvatske, pontonskog mosta po kojem su svako malo pucali pobunjeni Srbi. "Zakaj se tak oblačiš?" smo uzvikivali bez da su nas jebali Dinamo, Hajduk ili sjever i jug. Zato što smo, premda mulci, kao i ova ploča bili visoko iznad tih sranja.
Zato sam sjedajući sada s ovom pločom na klupu na voljenom Krešimircu, isti tren bio i s kazetom na kojoj je Džinovski na klupi u zimu '93. na voljenom Svetom Petru.
Paket za boomere vs. paket za tinejdžere
Uz bitnu razliku, sada sam, kao pravi boomer, u ruci imao luksuzno, jako bogato i sjajno dizajnirano reizdanje albuma na vinilu i bezglutensko zobeno mlijeko, a tada presnimljenog na maxell chromium dioxide kazeti, za koju se štedjelo, a slušali smo ga na walkmanu u školskoj ili klupi u parkiću s kazetofona ispijajući vino toliko grozno iz točione Tin da je litar koštao 6 kuna. Ili su to bili HRD-i?
Zašto nas je Džinovski tako razvalio?
Džinovski nas je razvalio kao što sva djela koja savršeno pogode zeitgeist naprave. Da nekome moram u manje od poluvremena sažeti mladost u ratom, HDZ-om, privatizacijom i pretvorbom poharanoj Hrvatskoj, dao bih mu ovaj album. Uvijek se prisjetim kako su od kritične deveesprve bile gore godine koje su neposredno slijedile.
Na početku rata nosili su i nas mlađe tinejdžere zanos, ideali i domoljublje. Godine koje su slijedile svima koji su željeli vidjeti i misliti donijele su spoznaju da imamo neprijatelje podlije od četnika, koji su rastočili zemlju do kraja. Domaće izdajnike koji su temeljito, do kosti opelješili i uništili sve što se dalo držeći istovremeno lekcije o vjeri, ljubavi i domovini dok je tupa raja klimala glavama na to sve u ritmu tamburica i dancea.
Godine koje su pojeli hrvatski ratno-profiterski skakavci i donijele Džinovski
Te godine donijele su nam i Džinovski.
On je bio kao mi tad. Na njemu su se kroz naslage crnila ili u najboljem slučaju teškog sivila probijale sprdačina, seks, trava, sarma, pank, rock... Znajući da ne mogu pobijediti, ali da se moraju boriti. Pjevajte nešto ljubavno i Für immer punk su naravno favoriti masa ili kako smo to vrijeme podrugljivo govorili, "komercijala", ali kao i na svakom velikom albumu, najbolje su neisfurane stvari i stihovi.
"Zadnji tramvaj preko plavog mosta, crtam nešto lijepo na zamagljena stakla. Kad šanker izbaci posljednjeg gosta, ja se vraćam u odaje svog privatnog pakla" iz najavne himne urbanih neprilagođenih paraonika zvane Dobro veče ili kompletna završna Odjava programa. Jeziva pjesma koja najbolje obavlja vremeplovnu funkciju Džinovskog zaslužuje poseban osvrt zbog konteksta vremena i imena.
Hrvatska je u vrijeme izdavanja ovog albuma, ali i prije te nakon njega, godinama živjela u znaku ratne psihoze i propagande. To je bilo logično, jer trećina države je bila okupirana, njen još veći dio razrušen, a prijetnja od tuzemnih srpskih pobunjenika i njihovih prekodunavskih sunarodnjačkih agresora stalna, bliska i ogromna. Premda je u vrijeme Džinovskog na snazi primirje, u Hrvatskoj se naveliko gine.
Odjava programa
Uostalom, album je izdan u vrijeme operacije Maslenica, u kojoj je prema nekim izvorima na hrvatskoj i srpskoj strani poginulo više vojnika nego u Oluji. U to vrijeme je HTV jedina televizija koju se moglo gledati. Da, vjerovali ili ne, nije bilo Netflixa, HBO-a, YouTubea, strimova ni podkasta. HTV je bio mašina ratne propagande, ali i njegovanja kulta ličnost oca nacije i njegove pljačkaške stranke, te sakrivanja zločina stoljeća kojeg je Tuđmanova dvorska kamarila izvodila daleko iza prve crte pod plaštom rata i teških stradanja.
Jedan od zaštitnih znakova HTV-a u to vrijeme je Odjeva programa, emisija kojom se nakon obavijesti o poginulima, ranjenima i mjestima u kojima je zračna i opća opasnost, kasno navečer završavao program. Kao simbol kraja još jednog dana kojeg smo preživjeli u Hrvatskoj prve polovice 90-ih. Zato je savršeno da Džinovski završava pjesmom upravo tog imena i ugođaja.
Na 45. rođendan slušam sve ove stvari i osjećam se kao da mi je 15, kada sam ih prvi put čuo. U najboljem i najgorem smislu. Što se tiče Hrvatske, ona je u vrijeme izdavanja Džinovskog imala 2 godine. U odnosu na tu eru do danas promijenila se utoliko što više nije okupirana trećinu nego cijela. Drugo je kao i kada je izašao Džinovski. Njome i dalje vladaju "Narcisodni psi".