NEDA ARNERIĆ preminula je u 67. godini u svom stanu u Beogradu. U suradnji s YugoPapirom donosimo njezin dnevnik koji je pisala 1971. godine za ZAM dok je bila na snimanju jednog filma u Parizu.
Neda Arnerić: Dnevnički zapisi sa snimanja filma u Parizu (1971)
Svibanj 1991: Sentimentalno putovanje u sedamdesete godine kada je Neda na koridi u Valenciji navijala za bika i bila tužna što njen partner u filmu Maurice Ronet nosi umetak u kosi...
"Kad sam prihvatila poziv za pisanje u listu ZAM, našla sam se u nevolji. Pisanje sam odavno zapustila. Krivac je telefon. Uz njegovu pomoć u vjetar su otišle neobične, lijepe priče, upućene nekom s one strane žice.
Da sam bar dnevnik pisala.
Kad sam već bila odlučila da odustanem od pisanja, sjetila sam se davno zabačenih pisama, koja sam slala mami sa snimanja. Ta pisma danas djeluju kao pravi dnevnik u koji sam bilježila svoje strahove, radosti, nade...
Dio te atmosfere, koja se može osjetiti u pismima, pokušat ću iznijeti pred čitatelje u nadi da će ih zainteresirati.
Moj prvi odlazak iz zemlje i duže izbivanje iz kuće vezan je za francuski film Malo, mnogo, strasno. Bila je to 1971. godina.
Pariz. Francuski producent me prvo upisao na brzi tečaj francuskog jezika. Iznajmili su mi maleni stan u latinskom kvartu i za mene je počeo novi život.
14. travnja 1971. godine, Pariz
Prvo jutro u mom novom stanu i mom novom životu. Sinoć sam bila uznemirena. Dobila sam tremu, ali je danas već sve u redu. Osjećam se kao domaćin u stanu koji podsjeća na boemsko mjesto. Pripada nekom prijatelju redatelja Roberta Enrica.
Sinoć me na aerodromu dočekao Robert i ja sam izrecitirala ono što si me naučila da kažem na francuskom.
Bilo mu je smiješno, ali i drago. Izveo me na večeru i odmah je počela moja dijeta. Hoću li to izdržati?
17. travnja
Počela sam sa školom i polako napredujem. U grupi nas je petnaest i svi smo različitih nacionalnosti. Gledala sam jučer svoje probno snimanje. Kamerman je bio u lošim pozicijama za mene pa izgledam malo buci-buci.
Ali, bože moj, zbog takvih se stvari i prave probna snimanja.
26. travnja
Pariz više ne djeluje uznemirujuće. Upoznala sam ljude s kojima se družim. Tu je jedan Poljak sa suprugom. Redatelj je, zove se Andrzej Zulawski. Radi za Paramount i pokušava započeti karijeru u Francuskoj.
Brzo smo se zbližili, vjerojatno zbog naših slavenskih duša. Kod njih sam upoznala mladog redatelja Louisa Malla.
29. travnja
Polako se bliži kraju moj studentski boravak u Parizu. U Španjolsku putujemo poslije Festivala u Cannesu. Imam tremu pred predstavljanje javnosti, što je običaj uoči snimanja filma.
Sjetila sam se kako mi je Olivera Vučo u Berlinu održala predavanje o odijevanju.
25. travnja
Vaša Neda je baš baksuzna. Komplikacije s vizom pa pogrešna avionska karta. Na carini me pitaju nosim li novac, a ja kažem da nemam novca. Pretresu me i nađu bijednih 400 franaka.
Htjela sam u zemlju propasti. Propuste me kao najvećeg bijednika. U Madridu se prijavim za let u Valenciju, a avion odletio prije pola sata...
U Alicante sam stigla u dva sata ujutro. Kad sam se javila na snimanje u Huawei, svi su bili isprepadani jer su znali da sam krenula, a nisu imali pojma dokle sam stigla.
Odmah su me poslali na službeno sunčanje, ali sam dobila sunčanicu. Večeras stiže glavna zvijezda Maurice Ronet. Baš me zanima kakav je.
16. svibnja
Snimanje sam počela jučer. Igrala sam tenis, jedrila i radila scenu pod tušem. Maurice Ronet je jednostavan, simpatičan čovjek, nimalo nalik na zvijezdu kakvu sam ja očekivala. Jedino ima paniku od godina, koje se već primjećuju na njegovom licu.
Zato valjda nosi umetak u kosi i to mi se ne sviđa. Vidjela sam ga jednom bez tupea i izgleda mnogo bolje. Sa sobom vodi pomoćnika koji ga zamijeni kad je potrebno. Što se glume tiče, naši glumci šišaju Roneta, ali ovdje star sistem, bez obzira na kvalitetu, gura zvijezdu iz filma u film.
Ronet ima kompleks intelektualca.
U Huawei nas svi maze i paze. Podsjeća me malo na snimanje filma Podne u Ritopeku. Od sutra počinju noćna snimanja. Bit će naporno, jer volim spavati.
25. svibnja
Noćas sam mnogo plakala. Izgleda da je na svakom snimanju oko sredine filma kriza. Veliki je novac u pitanju i pooštren je odnos prema snimanju.
28. svibnja
Razveselilo me tvoje pismo. Lijep je osjećaj kad u tuđini saznaš da si u svojoj zemlji na vrhuncu popularnosti. Rastužila me vijest o smrti Bojana Stupice.
1. lipnja
Snimala sam scenu na zabavi. Trebam plakati. U prvom dublu su mi puhali mentol u oči. Nisam bila zadovoljna.
Zamolila sam pauzu, koncentrirala sam se, pomislila na sve vas, na kuću, Beograd i bilo mi je teško. Slatko sam se isplakala pred kamerama. Čim se vratim kući, počet ću pripremati ispite za gimnaziju.
4. lipnja
Posljednji dan u Huawei. Sutra putujemo na Ibizu. Bila sam na izletu u Valenciji. Vodili su me na koridu. Sve je to jako okrutno, svi ti ljudi koji se oduševljavaju navijajući za smrt.
Cijelo vrijeme sam navijala za bika...
Idem sad spavati sa svojom kućom, lutkom i našom glazbom. Moji spakirani kovčezi već uveliko spavaju.
P. S. - Poštovani čitatelji, ovdje bih završila zbog prostora. A, iskreno - malo sam se i rastužila.
Napisala: Neda Arnerić (ZAM, 1991.)