AKO STE rođeni u osamdesetima ili devedesetima, vjerojatno ste velik dio svog života proveli kao svjedoci smiješnog rata između narodnjaka i "boraca protiv zagađenja kulture". Zanimljiv je to oblik šizofrenije koja obuzima medijski prostor svaki put kada nas činjenice suoče sa stvarnošću koju šačica najglasnijih uporno odbija prihvatiti.
Činjenica o kojoj govorimo je to da je Hrvatska plodno tlo za cajke.
Uvezene.
Iz Srbije.
Slušamo li svetinje ili prokletinje?
Pomalo je suludo pričati o ovome, ali Billboard je objavio listu 25 najpopularnijih pjesama u Hrvatskoj i na iznenađenje dijela javnosti, ljestvica je pokazala jednu nevjerojatnu stvar - popularne pjesme su popularne.
Uglavnom, izuzev Eni Jurišić i Matije Cveka, 30 Zone i Grše te RHCP-a i Glass Animalsa, ostatak liste čine mahom srpski izvođači, i to većinom iz podžanra trap cajki, hibrida vječno popularnih cajki i trapa, koji je unazad deset godina vjerojatno najpopularniji žanr kod mlađe ekipe.
I savršeno funkcioniraju zajedno, a tehnički gledano, srpska produkcija ni po čemu ne zaostaje za svjetskom. Od vrhunski producirane glazbe do podjednako kvalitetnih spotova.
To je, očekivano, istog trena izazvalo šok i uzjebicu, a neki su se zapitali što možemo učiniti da tom "ludilu" stanemo na kraj.
Prihvatimo li na trenutak da je ova zabrinutost iskrena, a ne još jedan promašeni primjer virtue signallinga zamaskiranog u nešto drugo, kako točno mislite utjecati na ukus masa i zašto biste to uopće htjeli? Trebamo li reformu obrazovanja?
Je li rješenje to da u kurikulum ubacimo obavezan predmet "Hrvatska glazbena izvrsnost i metode otpora kulturnoj invaziji iz Srbije" u sklopu kojeg bismo mlade educirali što je kvalitetna, a što nekvalitetna glazba?
Zašto me ne slušaš, idiotska seljačino?
Za početak, zašto je ikog uopće briga što klinci slušaju i što bi uopće skupina starih ljudi imala relevantno reći o žanrovima koje više nego očito ne razumiju i koji ih ne zanimaju? Ionako će samo pogrešno izgovoriti "Jala i Buba", živjeti u uvjerenju da je to bilo super duhovito i onda sve te izvođače koje ne znaju potrpati u isti koš i ispaliti nešto u stilu da su sve to najobičnije seljačine koje rade seljačku glazbu za idiote.
Odličan početak razgovora. Oni kojima se tobože obraćate bit će oduševljeni spoznajom da ste u istoj rečenici posrali njihov glazbeni ukus i pritom ih nazvali seljačinama i idiotima. Naravno, stvar je u tome da se kritičari cajki oduvijek obraćaju isključivo istomišljenicima koji će lajkovima potvrditi da je njihov ukus superioran i da ne postoji nada za naciju kompletnih morona.
I zašto se ovo uopće analizira i secira kao nešto što duboko u sebi ima neku kompleksnu i društveno relevantnu pozadinu? Što mislite da ćete otkriti? Skrivenu frekvenciju harmonike koja poput zviždaljke za pse ispušta zvuk koji čuju samo čobani? Stvari su vrlo vjerojatno jednostavne, a čak i ako nekim čudom nisu, ovaj pristup je sve samo ne ispravan.
Naime, mediji su postali potpuno irelevantni u razgovoru o ovoj temi jer se rasprave vode unutar tih smiješno uzvišenih balona, u kojima se mlade neprestano tretira kao neku podvrstu ljudi koji su zavedeni glazbenim smećem jer sami nisu u stanju prepoznati razliku između govana i čokolade. Zašto bi bilo koga bilo briga za takvu raspravu?
Content je zvonka radost
Svijet više ne funkcionira onako kako je funkcionirao kada ste išli u srednju i dijelili se na metalce i repere.
Živimo u vremenima streaminga i danas je sve to samo "content". Nema "gatekeepera" koji će odlučiti što je dobro, što ne, što biste trebali slušati, a što preskočiti. Sve je dostupno, svi smo online i nije ni najmanje čudno da ono što je najslušanije nije ono što se pušta na radiju.
Klinci ne slušaju radio, a starijima svira u pozadini. A ovo je ujedno i lista pjesama koju većinom slušaju mladi, a oni slušaju sve. Na istom ćete IG storyju iste osobe, vjerojatno u istom danu, naići na pjesme Arctic Monkeysa, Drakea i Senide. I to je sasvim u redu jer stroge su žanrovske podjele ionako već odavno mrtve. I dobro da jesu.
A mrtva je i rasprava o "problemu cajki", samo što dio nas to još uvijek odbija priznati.
Ako je Billboardova ljestvica bilo što dokazala, onda je to potpuna nemoć manjine da na bilo koji način utječe na ukus većine i pomalo morate uživati u svim tim frustriranim izdrkavanjima koja se desetljećima razvlače po medijima. Da se razumijemo, nikog nije briga i na kraju dana svatko će i dalje slušati ono što najviše voli, bez potrebe da to bilo kome opravda ili jasno artikulira razloge zašto voli to što voli.
Nitko nema vremena za te gluposti, a ako se pitate kako je Billboard Croatia postao Билборд Кроејша, vjerojatno niste živjeli u Hrvatskoj proteklih dvadeset i nešto godina.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.