DA JE nogometni trener, Anthony Mann bi bio jedan od onih koji preuzmu zadnjeplasiranu ekipu u prosincu i do kraja sezone osiguraju mjesto za Ligu prvaka. Međutim, to su oni treneri koji rijetko dolaze u priliku da se bore za titulu, niti im je ona potrebna kao dokaz kvaliteta.
Slično je s njim, uvijek je bio redatelj A-klase, par puta i dobio megabudžet za svoja ostvarenja, ali (naizgled) manje priče, odnosno manji filmovi su bili teren na kojem se najbolje snalazio i najviše dao, a uostalom takvi filmovi su iz današnje perspektive i ostali glavno povijesno bogatstvo Starog Hollywooda, a ne one raskošne produkcije s potrošenim milijunčinama od kojih je tek svaka pedeseta bila vrijedna uloženog.
Kao što rekosmo, Mann je bio iz "A" tima, samim tim i radio s velikim zvijezdama, no čak i s njima ništa nije bilo tipski. On je prvi od Jamesa Stewarta napravio mračnog junaka, ispunjenog bijesom i frustracijama pored skrivene vrline, a Jimmy je prije toga bio gotovo isključivo dobričina, hodočasnik ili veseli nespretnjaković. U filmovima Winchester '73, Gola mamuza, Čovjek iz Laramiea, u grubim, psihološkim, možda i prvim revizionističkim vesternima, vidjeli smo novog Jimmy Stewarta. Poslije je i Hitchcock znao to eksploatirati na najbolji način. Mann je sličan efekt postigao s Garyjem Cooperom i Henryjem Fondom, koji su s njim dobili veću dubinu nego inače. Tu govorimo o filmovima Čovjek sa zapada i Limena zvijezda.
Prije vesterna Mann je bio noir redatelj i tu se opet vraćamo na onaj dio s najvećim bogatstvom Starog Hollywooda. Energija u njegovim crno-bijelim krimićima, koji su bili obojeni i "crno-bjelje" zbog velikog Johna Altona na mjestu direktora fotografije, srž je žanra, ona ga je i odvukla ka većim projektima i većim imenima za glavne uloge. Ipak, nisu bili za bacanje ni Steve Brodie u Mannovom Očaju, Richard Basehart u He Walked by Night (mada je Mann tu nepotpisan), Dennis O'Keefe u Raw Deal, ponovo ujedinjeni Farley Granger i Kathy O'Donnell u Side Street itd.
To je bilo prije vesterna, a poslije vesterna je prešao na epske i nadčovječne priče tipa El Cid i Pad Rimskog carstva. Prva je prošla dobro, druga baš i ne, ali nije to pravi Mann bez glavnog junaka ulične klase koji se znoji gledajući u retrovizor kako mu stiže sudbina u plavom ili dok na konju guta pustinjsku prašinu u potrazi za ubojicama ako mu je klasa kaubojska. Također je radio na Spartacusu, zapravo snimio povelik broj scena, ali ga je uslijed nesuglasica Kirk Douglas najurio i unajmio Kubricka da preuzme stvar i nastavi.
Emil Anton Bundsmann "Anthony Mann" rođen je 1907. godine, a prije prave starosti preminuo 1967. u Berlinu nakon što je posljednje dane proveo kockajući i ekspresno trošeći životne zalihe.