DAJTE omiljenim glazbenicima dovoljno vremena i medijskog prostora i budite sigurni da će vas - gotovo bez iznimke - na ovaj ili onaj način razočarati. Štoviše, dajte ovih dana bilo kome starijem od 30 godina dovoljno vremena i profil na Facebooku i samo pričekajte. U roku od 30 statusa devet od deset osoba pronaći će način da rasprši iluzije koje ste imali o njima.
To se nedavno dogodilo članovima Zabranjenog pušenja kad su ušli u pravno-društvenomrežni obračun, koji djeluje kao ne pretjerano zanimljivo natjecanje u sitničarenju oko toga tko je napisao najveći dio pojedine pjesme i tko bi koje pjesme smio izvoditi uživo.
Anarhija All Over nekoliko članaka (točnije 29, 30 i 31 Zakona o autorskom pravu)
Pjesme se odjednom dijele u kategorije, a kategorije teško da su zanimljive i onima koji vole ovu grupu, a kamoli prosječnom čitatelju koji se jedva snalazi u tom moru suhoparnih statističkih podataka i citiranja članaka Zakona o autorskom pravu.
Drugim riječima, ako dane ne provodite na stranici ZAMP-a pretražujući bazu autora, šansa da će vam bilo što od ovoga biti zanimljivo ravna je nuli.
Punk i rock svih ovih desetljeća bezbroj su puta umirali i oživljavali, ali kada biste morali izabrati nešto što će ga ekspresno pokopati, to su pankeri i rokeri koji se navlače preko mreža poput Jelene Karleuše, taksativno navode tko je što napisao i pritom se pozivaju na članak 29, 30 i 31 Zakona o autorskom pravu.
Best of dosadni Balkan
Međutim, ne treba se zanositi idejom da pitanje autorstva u ovom slučaju zanima bilo koga osim njih dvojice.
Svi mediji u regiji već se danima bave ovom temom jer pogađa sva ona istrošena opća mjesta: Jugoslaviju, rat, četnike, međunacionalne tenzije i netrpeljivosti, nabacivanje krivnjom i etiketama, a tu je i neizbježan element toga da se svatko od nas može uključiti u priču jer osjećamo da nam ove pjesme, nakon svih ovih godina, na neki način pripadaju.
Sve zemlje bivše Juge ponovno su se ujedinile u kratkoj, ali slatkoj šetnji alejom sjećanja.
Pritom se, naravno, ne radi o katalogu Zabranjenog pušenja, već o tome tko je kome što rekao u vrijeme rata, tko bi gdje s tenkom, tko je pucao, tko je bježao, tko je ostao, tko se povezivao s ratnim zločincima, tko nije, gdje si bio devedeset i neke. Ukratko, the best of dosadni balkanski čemer.
Nitko nije iznenađen
I to je ono najtužnije. Nije da u ovoj fazi imamo više bilo kakvih zabluda oko toga čime su sve stari rokeri i pankeri u stanju zasrati sjećanje na ono zbog čega smo ih voljeli.
Neki dopuste ideologijama da im zatruju karijere, drugi uskoče u politiku, treći postanu parodije samih sebe, a četvrti nakon godina nošenja maski napokon pokažu pravo lice. Rijetki se uspiju oduprijeti vremenu koje nezaustavljivo gazi svaki privid autentičnosti. Iako smo svega toga svjesni, ponekad želite da vas tu i tamo razuvjere, iznenade, ne podsjećaju na to ili barem preskoče priliku da tako voljno uskoče u zaser.
Nitko ni ne misli da se radi o nekim uzvišenim bićima imunim na ovozemaljske nebuloze, ali očekujete barem malo više humora i originalnosti od ljudi koji su nam dali Nadrealiste ili najbolje albume Pušenja.
Ovo nije ni preveliko iznenađenje - samo neki ljudi rade tipična ljudska sranja. Mladi buntovnici postali su stari nefleksibilni likovi koji se preko mreža i medija nabacuju općim mjestima. Dakle, nije ovo šok, već samo podsjetnik na to da smo to previše puta vidjeli.
Podsjetnik na to koliko je žalosno vidjeti da se sve na kraju dana uvijek svede na te otužne i istrošene teme i obrasce koje ste čuli i vidjeli bezbroj puta. I to je definitivno naš problem, ali nadate se da ih nećete ponovno čuti i vidjeti kod onih čije ste stvaralaštvo godinama idealizirali i stavljali iznad takvih banalnosti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala