Kako je David Bowie 1990. godine oduševio 50 tisuća heroja na Maksimiru

Foto: Vojo Sekulić

"KAMELEON" je u sat i pol svirke pred 50.000 posjetitelja na Maksimirskom stadionu pokazao sve odlike najvećih svjetskih zvijezda, uz izvrsnu prateću grupu, te posebno režiran i miksan video, zvuk i svjetlo...

Da svi možemo biti heroji barem jedan dan, znano je iz jednog od klasika Davida Bowieja.

Kada se okupi 50.000 heroja na Maksimiru u isto (zakazano) vrijeme, onda se može konstatirati da rock n'roll igra integrirajuću ulogu u zemlji u kojoj ga nitko ne shvaća ozbiljno.

Koncert Davida Bowieja u Zagrebu je protekao u znaku herojske borbe s nemilosrdnom kišom, hladnoćom i gotovo sveopćom pometnjom fanova 43­- godišnjeg rock-kameleona.

Rock i Beethoven

Da je Einstein imao veze sa rockom znano je iz hita "Mladi Einstein" Yahoo Seriousa, kad uz malu pomoć teorije relativnosti i piva otkriva Rock 'n' Roll, kao idealnu stvar za pratnju na surfanju.

David Bowie je maksimirsku kišnu noć na poštovanja (u svjetskim okvirima) velikoj bini, spremljenoj po istom konceptu kao i ona "Stonesa" (dva velika video­ekrana kao bočna podrška, uvučena bina i tone reflektora pozadi), započeo s uvodnim taktovima Beetovenove "Ode radosti", simbolizirajući na taj način težnje i želje za 1992. godinu, duh koji će umnogome biti približniji 50.000 gledatelja tokom čitavog koncerta od otužne stvarnosti.

Dok reflektori šaraju po pratećem bendu, u kojem briljira gitarista Adrian Belew (svirao s "Talking Headsima" u Zagrebu), iz tame izlazi, poput pauka mreže, Bowie. Vretenast, u prozračnom imidžu barokne rock ­zvijezde tipa lorda Byrona, podsjeća s plavom kosom i koščatim licem, te rudimentiranim pokretima pantomime (dar od Lindsaya Kempa, engleskog kazališnog klasika) uz lagane, gotovo "slow motion" kretnje prilazi mikrofonu i pozdravlja na našem jeziku već dupkom ispunjeni stadion.

Kiša što pada najednom prestaje, a uvodni taktovi "Space Oddity" bacaju publiku u orbitu oko čovjeka koji je za 25 godina rada promijenio više identiteta negoli neke žene u cijelom svom životu.

Zvuk je izvrstan, a blago njihanje u transu prate i stilizirane video­vježbe Bowieja, režirane posebno za turneju od strane Juliena Templea, prijatelja i suradnika na već spominjanom filmu "Ziggy Stardust" i spotovima novije Bowiejeve ere (Temple je upleo prste kako s Bowiejem, tako i sa "Sex Pistolsima", sve do "Apsolutnih početnika" opet s Bowiejem).

Plesačica na video­snimci je Louise Lecavalier, a zanimljivo je da za prve tri pjesme koncerta idu crno-bijele snimke, koje se miksaju sa Bowiejevim gotovo proročanskim oproštajem s prošlošću. "Ashes To Ashes" izaziva delirij, upravo kao i promjena boja na video­ekranima.

Prošlost je iza nas, gotovo da se stapaju usne Bowieja iz faze "Ziggyja" i obične rock­ pozicije glazbenika s početka karijere.

Otuda i tolika povezanost video­spotova, miksanih s koncertnom snimkom (45 kamera) s
Bowiejevim počecima ("Love You Till Tuesday"), što može objasniti i tipičnu ogoljelu energiju utjelovljenu u pratećem bendu od gitarista, klavijaturista, basista i bubnjara.

Gitara i seks

"Gazda" inače i sam svira gitaru, a mikstura s "Changesbowie" retrospektivnog albuma se pretvara u kolektivni kolaps publike s "China Girl", izvedenom s dozom autodestruktivnosti vlastita seksualnog imidža (sjetite se spota!), dok Bowie na pozornici glumi i djevojku i momka.

Zagrljaji i odnos muškarac ­ žena (da li!) fizički je i oznaka turneje i scenografije (na ogromnim su zastorima video­ekrana poze siluete za koje se teško može reći, posebno ona za ženu, koga predstavljaju), "Blue Jean" utapa onaj dio mladalačke publike, što teško može da se spoji s poletom starijih na "Ashes To Ashes" ili pak disko­vrijeme "Pauka s Marsa".

Tom dijelu oznojeni Bowiese u hladnoj noći odužuje i sa šarolikom izvedbom "Let’s Dance", nalik ljubavnom kriku, da bi je završio u potpunoj usamljenosti/Tami.

Jabuka za Ziggyja

Oduševljenje se iskazivalo i uobičajenom pirotehnikom "Bad Blue Bojya", a "Gazdu" su pogodili i preciznim znakom oduševljenja (tipičnim za balkanske prostore) jabukom, na šta je Bowie reagirao ulijetanjem u furiozno funky putovanje zvano "Young Americans".

Koncertna verzija, uz pozadinu Adriana Belewa, nosi svojom žestinom čitav stadion, a već lagano njihanje se pretvara u fizičke reflekse bokova.

Kameleon se osmjehuje, dok nas video bombardira izvrsno montiranom snimkom, što sa stop kadrom gotovo prevodi u drugačije rasploženje. Gotovo svi bismo sad ostali do zore, jer "još nismo čuli najveće hitove" (kako se buni neko). A šta je to upravo za Bowiejev opus.

"Changes" pretvara stadion u hor, navještavajući i oproštaj što neminovno slijedi...

Volim vas ­ muca, reklo bi se, Bowie, zaprepašten činjenicom da toliki broj ljudi s tamnije strane Zapada zna njegove pjesme.

A i to je gluma: "Šef" je prije koncerta neposredno odlučio da se sve snima, kako za album "uživo" s turneje, tako i za film s redateljem Templeom.

Reflektori pretvaraju pozornicu u neku vrstu kristalnog dvorca, potičući buru zahtjeva za bisom, da bi prestana lutanja označio povratak benda. Za oproštaj Bowie bira jedan od dva klasika što ih izvodi na ovoj turneji.

Ako već nije izveo "White Light/White Heat" Velvet Underground, onda je Van Morissonova "Gloria" izvedena s takvim zaljubljeničkim grčom da se tisuće upaljača praznilo u noći, 5. rujna , na Maksimiru...

Ovaj put se reflektori ne oglašavaju, a rez na Bowieja na video­ekranu označava kraj. Maska će se promijeniti... uskoro. 

Ping­pong s novinarima

Da su 50.000 ljudi bili heroji na nevremenu i na kiši, nesporno je koliko i to da su novinari ispali pravi fanatici posla. Igrajući se "ping­ponga" s akreditiranim predstavnicima sedme sile, organizatori koncerta svjetske kvalitete su imali tipične balkanske odlike.

Tako su se odbijali od predstavnika Bowiejeva menadžmenta, koji je sve (normalno u inozemstvu, čudno za nas) prebacivalo na "Jugoton", ovi pak na Tonija Sabola kao glavnog promotera, a ovaj ih je lijepo uputio u posljednji čas (19 sati) pred blagajnu stadiona (jer su tamo, navodno, popisi akreditiranih).

Ne radi se samo o poslovnom potezu (ako ubrojimo financijsku vrijednost medijske podrške Bowiejevom nastupu, stranice i stranice najava, feljtone, intervjue, presjeke Bowiejeve karijere), već i o mogućem i sada već izvjesnom serijalu sličnih koncerata.

Na Zapadu bi menadžer za public relations jednostavno spakirao kofere, dospijevši ujedno na crnu listu svih producentskih i promoterskih kuća. Stoga nije bila čudna ni tuga ni rezignacija (posebno zagrebačkih) novinara, ugašena za šankom zadimljenog bifea na stadionu prije koncerta.

Napisao: Gordan Bobinac (Ven, 1990.)

Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji.