"Tko bolje igra poker", pitao je novinar Dubrovčanina Seju Kašića (nije u rodu sa Sejom Sexonom), vi ili Davor Šuker?
"Ja, naravno", skromno će gospodin. "Profesionalni sam igrač, natječem se na turnirima, a Šuker ionako igra samo rulet."
Shvativši da to možda ipak nije trebao reći za jednog od najboljih golgetera svih vremena, jer mnogi su Šukiju upravo to prigovarali dok je obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Sejo nabrzaka doda da Zlatna kopačka iz ‘98. u Las Vegasu nije zapravo zbog toga, već on, eto, uživa u restoranima i predstavama. Pogledao je, kaže biznis-partner, neke već i po dvadeset puta.
"Molièreovog Škrca?" zaboravio ga je novinar priupitati. "Kockara Dostojevskog?" također propušteno pitanje, ali sjajna adaptacija književnog djela u predstavu. Kao što ni o pokeru nema pojma, naš legendarni napadač, koji je za reprezentaciju zabio neke od najljepših i najvažnijih golova, a svakako ih je dao najviše, po riječima svog novog poslovnog partnera, nema blage dume ni o ugostiteljstvu.
Rekao mu je navodno prilikom donošenja odluke o tome da preuzmu restoran Top, koji su prije njih držali neki Bugari, da on o tom poslu ništa ne zna te je njemu u cijelosti prepustio vođenje restorana. Šuker će, čini se, po ovim nimalo laskavim riječima svoga kompanjona, biti samo ono što je posljednjih godina zapravo i najviše želio biti - brend! Ime koje bi trebalo privući ljude…
Hrvatska kuhinja u Las Vegasu?
Pitanje je, međutim, koliko je to ime u ne baš nogometom zaluđenom Las Vegasu poznato, osim za rulet-stolom, a tamo, za razliku od nogometnog terena, i ne slovi baš kao tako sjajan igrač. Hrvatska kuhinja, koju isto tako promoviraju te kojom žele privući ljude - jer kao nema takvih restorana u SAD-u, a naši ljudi su ih željni - također nije nešto na čemu bi trebali bazirati poslovni plan. Možda postoji razlog zašto takvih restorana baš i nema previše.
Ono malo naših ljudi što ode u Las Vegas ili ono još manje koji tamo žive nije baš toliko željno kuhinje koju ionako cijeli život konzumiraju, a pogotovo ne na mjestu koje nudi neke od najboljih svjetskih restorana i nacionalnih kuhinja, među koje se naša, bez obzira na lokalpatriotizam, ipak ne ubraja. Koncept tzv. restorana Dalmacija ili Balkan grillova koji je od 70-ih pa sve do ranih dvijetisućitih bio itekako popularan u zemljama zapadne Europe, gdje je bilo mnogo naših gastarbajtera željnih hrane, ljudi i glazbe svoga rodnog kraja, zamro je za sva vremena stasanjem njihovih drugih, trećih, pa već i četvrtih generacija, kojima do toga nije ni onih par dana godišnje što ih prinudno provedu na našoj obali s roditeljima prije nego što s društvom zapale za Španjolsku ili Meksiko.
Ni luksuznija verzija takve vrste zemljačkog okupljališta, koju su ova dvojica strastvenih ljubitelja igara na sreću zamislila, nema preširoku publiku.
Osim, naravno, 10. travnja. Baš su slučajno na taj datum u restoranu napravili feštu na kojoj su nastupali hrvatski pjevači, čime se Sejo posebno pohvalio. Datum je slučajan otprilike kao što je Šuker slučajno u Madridu šetajući grobljem nabasao na grob Ante Pavelića pa se uslikao ne bi li zabilježio tu slučajnost…
Nije, međutim, isključeno da će restoran Top dobro poslovati unatoč ovoj uskoj niši gostiju na koje ciljaju ako, poput mnogih restorana u Las Vegasu, uvedu all you can eat buffet za pet američkih zelembaća da kockari ne bi morali napuštati kasino u potrazi za hranom. Ali onda im prijeti druga opasnost: da gazda postane glavni gost u svom lokalu!
Česta je to pojava u ugostiteljstvu, pogotovo kad se njime ne bave profesionalci, a u slučaju Šukera i njegova partnera, koji su osvjedočeni kockari pa bi im takav koncept usluge itekako odgovarao i nikad ne bi nigdje drugdje išli, mogla bi biti i pogubna za njihov restoran koji će uskoro proslaviti prvu godišnjicu. Ako ne žele da ujedno bude i zadnja, morat će pripaziti i na to…
Da su Seju kojim slučajem nastavili dalje ispitivati te da su došli do pitanja o tome zna li Davor uopće išta, pa makar šutnuti nogometnu loptu u smjeru protivničke mreže, dojma sam da bi skromni Dubrovčanin nakon ova dva prethodna odgovora o heroju moga djetinjstva vjerojatno odgovorio da ni to, jebatga, ne čini ni približno tako precizno i silovito poput njega. Srećom, pitanja za Seju više nije bilo, a ostala je samo nada da će im PR restorana u budućnosti voditi ipak netko treći.
Jer koliko god je Sejo vjerojatno u pravu da Šuker o vođenju restorana ništa ne zna, to se ne govori, isto kao ni da netko preko koga želiš brendirati restoran ni s čim od toga ne želi imati veze. Morao je dobri naš Sejo za dobrobit njihova restorana reći da je Šuker - bez obzira na to koliko mu to teško palo, ali, nažalost, to mu je bilo prvo novinarsko pitanje - čak i u pokeru bolji.
On je, naime, taj, a ne Sejo, zbog kojega bi propali bugarski restoran Top trebao postati uspješan hrvatski restoran preko Bare… Čemu inače Šukera uopće uvoditi u tu priču?
Na kraju krajeva, i Michael Jordan svoje restorane promovira osobno, a ne preko prijatelja koji mu to vodi. A ako itko zna nešto o brendiranju, onda je to gospodin Air, čiji je restoranski lanac jedan od najuspješnijih u SAD-u, pa i u Vegasu.
Nogometaši u ugostiteljstvu
Elem, pisao sam nedavno, prilikom Livajinog otvaranja restorana u Splitu, o našim reprezentativcima koji su nakon igračke karijere prešli u ugostitelje. Spomenuo sam tada, jasno, Zvonu Bobana kao vjerojatno najuspješniji primjer te karijerne tranzicije. S obzirom na to da je njegova obitelj vlasnik Bobana, Korčule, Vinodola, Il seconda i fantastične slastičarnice u Masarykovoj B041, možemo samo zažaliti što se, njegovo nogometno umijeće na stranu, odmalena nije bavio isključivo ugostiteljstvom. Time ne samo da bi ponuda restorana i kafića u Zagrebu bila znatno bogatija i raznolikija već bismo možda, a ovo se malo zajebavam, devedesetosme bili i svjetski prvaci u nogometu…
Robert Prosinečki, nadalje, nakon zbilja impresivne igračke karijere u kojoj je prodao više lažnjaka nego svi ovi političari zajedno tijekom izborne kampanje, ali i sada, u ovom postizbornom preslagivanju, otvorio je svojevremeno pizzeriju na Peščenici. Na parkingu kod Super Konzuma… Nije to, nažalost, dugo potrajalo, ali ipak duže od mnogih njegovih trenerskih angažmana. Spomenuo sam tada, naravno, i njega, koji je kasnije ipak priznao da se bolje snalazi s one druge strane šanka. A nisam bio zaboravio ni Dražena Ladića, koji je otvorio restoran s međimurskim specijalitetima u Zvonimirovoj ulici.
Njegov ugostiteljski pokušaj s restoranom Tajer svakako je bolji od svega ostaloga što je nakon golmanske karijere probao: smuljati jednu osiguravajuću kuću falsificirajući neki zapisnik ili vještačenje (za više detalja potražite presudu Vrhovnog suda RH) te napraviti luksuzni golf-resort u Istri. Obje te stvari su mu brzo propale, a Tajer mu se, srećom ravnom onoj koju je imao na Mundijalu u Francuskoj, još drži.
Igor Štimac? Da, kad nije bio izbornik neke reprezentacije, vlasnik kladionice, komentator na HRT-u, predsjednik Udruge prvoligaša, maslinar, student u poslovnoj školi u Splitu, pjevač, glumac ili političar, bio je, u pravu ste, poštovani čitatelju, i ugostitelj. Hotel Therapija u Crikvenici jedan je od mnogih njegovih izleta u taj sektor s kojim, po recentnim saznanjima, još uvijek nije u potpunosti raskrstio. Jedna od ideja je i otvaranje indijskog restorana na Prokurativama nakon što mu istekne ugovor s njihovom reprezentacijom. Navodno mu se bekovi bolje snalaze s tavom nego loptom, pa ih je poduzetni Štico već potpisao za iduće tri sezone u Splitu…ali one turističke.
Spomenuo sam zatim i braću Šimić, koji vladaju Tkalčom, Zvonimira Soldu, koji pazi na Bulldog u Bogovićevoj bolje nego nekoć na nizozemskog veznjaka Zendena, te Bokšića, koji je u jednom trenutku držao veoma popularan disko klub u Makarskoj. Za sve njih sam, baš kao i za Marka Livaju koji je bio povod pisanja tog teksta, izrazio nadu da će uspjeti u ugostiteljstvu kao što su to učinili u nogometu, ali najviše sam poentirao upravo na tome da onaj najbolji među njima - naš proslavljeni Brendon - još uvijek ništa nije otvorio. Kod njega bih, naveo sam tada, danima stajao u redu, pa makar posluživao samo fornete.
Toliko sam ga, eto, volio kao napadača. Cijelo djetinjstvo mi je uljepšavao svojim golovima.
Sada, međutim, kad je i on otvorio restoran - a na temelju svega što sam čuo o konceptu od njegova poslovnog partnera za kojega se ustanovilo da je, Boga pitaj zašto, za vrijeme Šukerove vladavine HNS-om bio i član našeg reprezentativnog stožera na Svjetskom prvenstvu u Brazilu - ipak sam promijenio mišljenje. Ovako nešto bih, čini mi se, izbjegao u širokom luku, bilo to u Las Vegasu ili, štojaznam, u Osijeku. Svi ovi gore navedeni restorani odražavaju, naime, barem donekle te svoje slavne vlasnike, pa su oni i dio tih ugostiteljskih objekata, bilo osobnim prisustvom u njima, bilo konceptom, memorabilijama ili barem nekim iskazanim interesom za iste, zahvaljujući kojemu ih ljudi s njima identificiraju i zbog njih tamo zalaze.
Ali hrvatski restoran već godinu dana nepromijenjenog bugarskog imena Top, koji u Las Vegasu poslužuje morski rižoto, paste sa škampima i tartufima na bijelo i kolač od rogača, sa Šukerom kojega sam preko njegovih golova upoznao još u ranom djetinjstvu ima veze upravo onoliko koliko je on odmah na početku rekao da želi imati veze s tim restoranom - nimalo!
Zašto bi onda, pitam se ovako pred kraj, neki potencijalni gost, bez obzira na to koliki bio fan Davora Šukera, to želio? Zašto bi, pobogu, tamo jeo kad zahvaljujući ovom njihovom prvom intervjuu za hrvatske medije znamo da je sam Šuker od tog restorana u Vegasu digao ruke i prije nego što je prva večera servirana?
Ne očekuju valjda da bi to trebali činiti samo zato što je, eto, Šuker u to tutnuo neku lovu, koliko god to za njega čudno bilo, jer onda bi mogli jesti i na tim stolovima za rulet po Vegasu, gdje isto čini kad god nije zauzet gledanjem neke predstave…Odgovor na ovo pitanje će mi, nadam se, dati netko drugi, a ne Sejo, jer je ovaj, osim ako u maniri pravog pokeraša ne blefira, do sada svaki put pogriješio.
Tekst koji potpisuje Miro Par je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.