Debilne serije su danas debilnije nego ikad prije. Pogledali smo novu Emily in Paris

Olimpijske igre su završile, ali iz Pariza se ne odlazi jer Emily se vratila. Naravno da se vratila. I možda to djeluje izvana šareno, bezazleno i pomalo chic, kao ono famozno otvaranje, ali u svojoj biti to je prije nalik sceni galopiranja metalnog konja apokalipse po Seini ili silasku instalacije samoga Lucifera na Stade de France u ceremoniji zatvaranja.

To vam je ista analogija poput uvodne scene Lynchovog Plavog baršuna, gdje vidimo predivan sunčan dan, a onda se kadar spusti u travu i u njoj je svijet insekata, zemlje i raspadanja, s tim što nas kreatori Emily, naravno, neće počastiti ovakvim otkrivajućim kadrom, već ga sami moramo zamisliti dok mrtvog mozga gledamo idiotske avanture njihove junakinje. 

Serija koja je simptom veće katastrofe

Dobro, možda su konji i pali anđeli prejaka metafora, ali svakako da je jedna ovakva serija simptom koji na mikroplanu pokazuje veću katastrofu koja je već poodmakla, kao naizgled bezazleni madež na koži koji se nakon pregleda kod liječnika pokaže daleko gorim no što smo očekivali.

I u svemu tome ja najprije polazim od sebe jer je Emily oduvijek bila jedna od serija koje se na TV-u "hvataju", a ne religiozno očekuju sa svakim novim dijelom sezone za halapljivi binge. Serija koja se gleda kada nemaš što raditi ili kada se motaš po kući, pa ajde kao klikneš na Netflixu da nešto ide u pozadini, da se neke slike mrdaju po ekranu.

I onda slučajno uhvatiš koji kadar Pariza iz ptičje perspektive, malo Montmartrea, malo nekog otmjenog restorana ili kafea i "hajde da bacim pogled, hajd da ispratim ovu scenu", pa za njom i sljedeću i onda kažeš - "pa nije to toliko strašno".

Ono samo ne shvaća sebe ozbiljno. Glavna junakinja, kao što rekosmo, gotovo je neobranjiv idiot bez trunke šarma ili karizme, njena najbolja frendica Mindy je besprizorna, podjednako antipatična gold diggerica, ostali likovi su kao izrezbareni od papira i pokretani konopcima ispred otmjene pariške scenografije kao s razglednica, ali opet, pogledaš sve to do kraja i onda i sljedeći put opet isto.

I vrlo brzo cinični glas u tvom umu počinje se gasiti. Mrsko ti je da te ljudi vide kao seratora kojem ništa ne valja. S druge strane, ne pomaže ni što si muško, pa ti je polje djelovanja još više skučeno, jer ovo je ipak nominalno guilty pleasure serija za žene, a nije vrijeme da se napad vrši iz tog ugla da se ne zaradi i optužba za seksizam.

Plašiš se i da pomisliš da svoju tvrdnju da je ovo serija koja se "gleda u prolazu" istakneš kao opće pravilo jer strepiš da zapravo zabrinjavajuće mnogo ljudi ovo čeka cijele godine s istinskom anticipacijom. 

VIP lože, separei, lijepa odjeća...

Treća sezona je završila scenom kaosa na svadbi kada je Camille odjebala Gabriela, optuživši ga da i dalje voli našu Emily, koja se sve vrijeme pretvarala da je zaljubljena u svog kolegu Alfieja, potajno (možda, jer ni sama ne zna što želi) čeznući za starim dečkom.

Camille je naravno imala i svoju tajnu aferu s kolegicom koja je taj ljubavni četverokut pretvorila u peterokut ili ne znam ni ja više koju geometrijsku figuru. Fade out je ostavio stvari otvorenima i ja sam ozbiljno kontemplirao o činjenici koliko je ljudi (nisam rekao žena) cijele godine čekalo da vidi što je dalje bilo.

Još dublje me zabrinulo što sam i sam nastavio seriju gledati kad god mi je bilo dosadno. Vrlo brzo mi se zaplet vratio u sjećanje i s pažnjom sam ispratio da je sada Camille isparila, neznano kud, te da je Emily i dalje kao loptica između Gabriela i Alfieja.

Da radi u sferi marketinga velikog uloga, velike tenzije i stresa a da je to nimalo ne pogađa, nego tako, sa svim svojim frendovima ide kroz taj u zbilji jezivi svijet kao leptirak, od kafića do kafića, od izložbe do revije, od lože do separea i sve stiže i sve može, uvijek besprijekorno odjevena, kao uostalom i svi oni, bilo da su casual, business smart ili full evening dress. Uistinu bez previše napora, poput svojih scenarista i puppet mastera. 

Debilne serije su debilnije nego što su bile

Pa - zapitam se ponekad - zar ne bih i ja ovo mogao? Dobra biznis ideja - progovara mi jedan drugačiji glas u glavi - ukus i zahtjevnost prosječnog gledatelja su toliko sniženi da se sada i OVIME može postići uspjeh jer debilne serije su daleko debilnije nego što su bile.

OK, 6.9 na IMDb-ju, 48% audience na Rottenu, ali koga je briga, ljudi gledaju, glasačko tijelo je stabilno, ide evo već četvrta sezona, a ići će i peta i šesta ako Bog da. Koliko je teško smisliti nešto ovakvo, ili još bolje, koliko bi bilo teško ubaciti se u kreativni (htjedoh ovo pod navodnike, ali jebiga, mora im se priznati) tim i krenuti mlatiti lovu?

Pa onda bih i ja vjerojatno lako postao poput likova iz ove serije jer i jedan dio mog zakržljalog potrošačkog mozga vjeruje da je Pariz ovo što mi se na ekranu prikazuje. Zbog takvih slika sam i išao tamo. Moje, razumije se, bile su iz boljih filmova i elitnije literature, ali suštinski su i one bile iluzija s istom svrhom.

Zbog ovoga se kupuju karte i uplaćuju aranžmani, ne bi li srednja klasa svijeta okusila makar djelić života Emily. Ne zanima nas sudbina tisuća beskućnika migranata koje je pariška policija otpizdila iz grada bez pitanja, da slučajno ne naruše scenu zadnje večere na gala otvaranju Igara ili neki fancy kadar Emily.

Ne zanimaju nas predgrađa, podzemlje i sirotinja ni one spomenute Lynchove bube ispod travnjaka. Tko danas želi vidjeti cijelu sliku i spoznati istinu?

Želim vlastiti pass za ložu Roland Garossa. Želim onamo ući sa svojom vlastitom gold diggericom koju neću slut-shameati kao što je zli Louis de Leon nesretnu Mindy. Gledajući ovu seriju, ne čeznem samo da kroz sve to prođem umjetno kao turist već mi taj svijet i taj život djeluju vrlo ostvarivo i gotovo nadohvat ruke.

A kada bih ga napokon i dosegnuo, bi li me zaista bilo briga što o svemu tome vele neka zlobna kvazielitna piskarala u svojim malim, nevještim recenzijama po kojekakvim portalima?! Naravno da ne. 12 rujna ide drugi dio sezone. I možda ga ponovno pustim, ovoga puta ne sasvim slučajno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.