Serija Disclaimer je remek-djelo manipulacije, što je i pohvala i pokuda

Disclaimer je serija koja već tjednima izaziva velik interes i kritičara i publike, može se gledati na AppleTV-u, ali može se pronaći i drugačije.

Riječ je o psihološkom trileru s elementima melodrame, koji u sedam epizoda prati zastrašujuću priču o uspješnoj autorici dokumentarnih filmova Catherine (Cate Blanchett), koja uredno živi sa suprugom Peterom (Sacha Baron Cohen) i sinom Nickom (Kodi Smit-McPhee) sve dok joj jednog dana na kućnu adresu ne stigne roman nepoznatog autora Savršeni stranac.

Kad ga počne čitati, shvati da govori o njoj, odnosno o epizodi iz njezine mladosti koja se prije dvadesetak godina dogodila u Italiji. Upustila se u one night stand s mladićem Jonathanom, kojeg je upoznala na plaži i provela s njim strastvenu noć. Sljedećeg dana Jonathan spašava njezinog sina od utapanja, no pritom se sam utopi.

Njegovi roditelji su očajni, osobito majka (Lesley Manville), koja se razboli, no prije smrti pronađe erotske fotografije koje je Jonathan snimio te noći s Catherine te uspije dovršiti roman u kojem opisuje što se dogodilo. Taj roman njezin suprug Stephen (Kevin Kline) odluči iskoristiti kako bi se osvetio Catherine, kojoj nameće krivnju za Jonathanovu smrt. 

I još vam nismo otkrili spoilere...

Sve dosad prepričano ne sadrži spoilere, već zaplet koji je izložen u prve 2-3 epizode, dok se glavni dio serije bavi monstruoznim planom osvete koji će Stephen, nekoć omiljeni profesor u školi, a sada napola poludjeli starac koji hoda okolo u poluraspadnutom džemperu svoje supruge, provoditi u djelo s fascinantnom preciznošću.

No prije toga gledatelj će se ipak morati malo potruditi kako bi suspregnuo nevjericu oko ključnog dijela plana, koji se temelji na pretpostavci da će svatko tko dobije knjigu istu pod hitno i pročitati, pa makar mu to bila prva pročitana knjiga u životu, kao što je to po svoj prilici slučaj s Catherininim sinom Nickom. 

Ako to progutamo, možemo nastaviti bez većih problema usprkos iznimno složenoj narativnoj strukturi koja priču lomi na tri vremenske linije i polifonijskoj shemi pripovijedanja. Naime, Stephen pripovijeda u prvom licu, o Catherine od sveznajuće pripovjedačice doznajemo u drugom licu, a o njezinom suprugu Peteru u trećem.

Flash back koji se događa u Italiji prije 20 godina isprva nema pripovjedača, ali ga dobiva u posljednjoj epizodi. Naime, šesta epizoda završava Catherininim dramatičnim riječima: "Vrijeme je da se čuje moj glas", što je uvod u veliki preokret koji nas čeka u posljednjoj epizodi.

Djeluje pretenciozno, ali je zapravo sasvim banalno

Disclaimer, koji bismo najtočnije mogli prevesti kao "odricanje od odgovornosti", ekranizacija je hvaljenog romana Renee Knight, no i kompletno autorsko djelo sjajnog meksičkog redatelja Alfonsa Cuaróna, koji potpisuje scenarij i režiju svih sedam epizoda.

Prvi je to njegov televizijski rad u kojemu je imao ambiciju snimiti nešto kompleksnije od streamerske konfekcije. U početku se to čini jako zanimljivim, no kad se jednom probijete kroz sve strukturne zahtjeve koji se pred vas postavljaju, postaje očito da je pretencioznost tek krinka kojom se povremeno maskiraju i sasvim banalni sadržaji. 

Tijekom središnjih epizoda serije više sam se puta upitao ne bi li Harlan Coben ipak bio bolji izbor, barem je pošteniji prema čitateljima, odnosno gledateljima, kojima ne baca visokoparni pijesak u oči osim ako to priča baš ne zahtijeva.

Iako dobro skriven u atraktivnom pakiranju, Disclaimer se povremeno ipak otkriva tek kao prestižni treš ili, da upotrijebimo oksimoron, pretenciozni šund. Ipak, završnica Disclaimera popravila je dojam, barem intenzitetom i dinamikom ako već ne maštovitošću i uvjerljivošću. 

Ova komplicirana priča sadrži čitav niz motiva i tema kojima se bavi - gubitkom, bolom, osobnom odgovornošću, povjerenjem i kulturom canceliranja, no prije svega problematizira mogućnosti pripovijedanja i framinga, odnosno neograničenu moć manipulacije narativima.

Remek-djelo manipulacije

To nagovještava već uvodna scena, u kojoj Catherine prima nagradu za dokumentarni film iz ruku čuvene novinarke Christiane Amanpour, koja, pak, autoritativno upozorava da se "čuvamo naracije i forme jer nas njihova snaga može dovesti bliže istini, ali može biti i moćno oružje manipulacije". Disclaimer je pravo remek-djelo manipulacije, pri čemu se to može podjednako shvatiti i kao pohvala i kao pokuda. 

On zaista istovremeno sadrži slojeve ambiciozne, rafinirane i elegantne drame, ali i osjećaj trešerske manipulacije gledateljem pomoću jeftinih narativnih štoseva i još jeftinijih "senzacionalnih" preokreta.

Netko će ga doživjeti samo kroz jednu od tih perspektiva i na osnovu toga stvoriti sud o seriji, no moguće ga je gledati i kroz obje perspektive istovremeno, što, doduše, izaziva kuršlus u glavi, ali nije nezanimljivo.

Ono što je, međutim, sasvim neosporno jest vizualna atraktivnost serije. Osobno su mi filmovi Alfonsa Cuaróna među vizualno najljepšim u suvremenoj kinematografiji, neovisno snima li intimističke drame. kao što su I tvoju mamu također i Roma, distopijsku Djeca čovječanstva ili svemirski triler poput Gravitacije, Cuarónovi filmovi pronalaze način da izgledaju drugačije i senzacionalnije od drugih. 

U Disclaimeru se to ponajviše odnosi na scene iz prošlosti. Zahvaljujući kreativnom korištenju svjetla direktora fotografije Brune Delbonnela i Emmanuela Lubezkog, osobito su senzualne scene snimljene na plaži, ali ništa manje atraktivne nisu ni one u današnjem vremenu usprkos tome što se najveći dio zbiva u ne osobito atraktivnim prostorima, iz čega ipak izuzimamo predivnu kuću u kojoj Catherine živi s obitelji.

Nakon Tára Cate Blanchett kao da je pronašla novu, ne baš laskavu nijansu kojom boja svoje uloge, a rezultat je vrlo zanimljiv iako ne mora uvijek biti ugodan. Nikako mi, međutim, nije sjeo način na koji je inače neupitni Kevin Kline odigrao Stephena. Sve je na njemu pretjerano, od ekscentričnog izgleda do načina na koji glumi, odnosno u ponekim situacijama glumi da glumi.

Za razliku od njega, Sacha Baron Cohen je minimalističan i glumački precizan, toliko precizan da smo u svakom trenutku svjesni kako dobro glumi, ali ipak samo glumi. Takvo što kod Blanchett se jako rijetko može osjetiti. 

Mačke ukrale seriju

Otkriće filma je senzualna Leila George, koja je imala dva teška zadatka. Jedan je sudjelovanje u vrlo dugim i zahtjevnim seksualnim scenama, a drugi, još teži, sastojao se u tome da je gledatelj prihvati kao mladu Cate Blanchett bez obzira na to što je njihova fizička sličnost tek općenita (plava kosa, vitak struk, zelenkaste oči…). U oba je bila vrlo uspješna.

Ipak, pokraj svih tih zanimljivih i atraktivnih glumaca, nemali broj scena kradu – mačke. One se provlače kroz niz kadrova, guraju se u kadar, nekad u drugi, nekad u prvi plan, i na neki način relativiziraju dramatičnost i ozbiljnost događaja.

Ili je podvlače, tko bi znao. Čak i ako ne znamo točno, a ne znamo, koji je dramaturški cilj njihove naglašene prisutnosti, nesporno priči daju dodatnu atmosferičnost, senzualnost i misterioznost. Ocjena? Paaaa, između 6 i 8 od 10, ovisno o epizodi i raspoloženju.