NAKON američkih predsjedničkih izbora 2004. godine među velikim dijelom publike je naglo splasnuo entuzijazam za dokumentarne filmove, pogotovo one koji se nastoje baviti ozbiljnijim, složenijim i, u krajnjoj liniji, neugodnijim temama od života pingvina na Antarktiku. To ne znači da se takvi filmovi ne snimaju i da neki od njih čak i zaslužuju publicitet i panegirike na koje je svojevremeno bio pretplaćen Fahrenheit 911.
Recenzija na "Enron: The Smartest Guys in the Room"
Među dokumentarce koji bi trebali izazvati daleko više pažnje nego što je to dosada slučaj spada i Enron: The Smartest Guys in the Room, koji je ove godine režirao ugledni i "Emmyjima" nagrađeni autor Alex Gibney. Film se temelji na istoimenoj knjizi koju su napisali novinari američkog časopisa "Fortune" Bethany McLean i Peter Elkind te u kojoj je detaljno izložen spektakularni uspon i još spektakularniji pad "Enrona" - tvrtke koja je 1990-ih bila simbolom snage nove američke ekonomije, a danas predstavlja utjelovljenje drevnih komunističkih parola o "trulom kapitalizmu".
"Enronov" skandal je relativno malo poznat izvan američkih granica. Razlog je prije svega u tome što je izbio nekako u isto vrijeme kao i napadima 11. rujna 2001. godine, koji su mu oduzeli sav publicitet. Drugi, a možda i najvažniji razlog, jest o tome što se taj slučaj svodi na tzv. kriminal bijelog okovratnika - djelatnost koja prosječnom čovjeku svakodnevno čini daleko više štete nego klasični kriminal ili terorizam, ali koja jednostavno nije tako spektakularna da bi taj prosječni čovjek na nju previše obraćao pažnju.
Priča o "Enronu" je započela 1985. godine kada ju je osnovala skupina teksaških naftaša na čelu s Kennethom Layom te, koristeći Reaganovu politiku deregulacije energetskog tržišta, postupno učinila jednim od divova korporativne Amerike. Uspon "Enrona" je, čak i za američke standarde, bio spektakularan i u vrlo kratkom vremenu je ona postala sedma po veličini korporacija u SAD. No, 2001. godine se pokazalo kako je "Enron" kula od karata te je put do stečaja bio još brži i spektakularniji.
U SAD, kao i drugdje u svijetu, je normalno da tvrtke, pa i one najveće, bankrotiraju. Ono što je američku javnost razbjesnilo bila je činjenica da su Lay i njegovi pomoćnici nedugo prije propasti - za koju su morali znati da će se dogoditi - prodali sve dionice tvrtke i sebi osigurali masne otpremnine, dok su niži uposlenici - do posljednjeg trenutka ohrabrivani da te dionice kupuju - ostali doslovno bez ičega.
Gibneyev film, podijeljen u poglavlja, se ne bavi toliko računovodstvom, statistikom ili pravnim pitanjima, koliko skandal nastoji objasniti kao svojevrsnu grčku tragediju u kojoj su daroviti i sposobni ljudi podlegli iskušenjima koja je donijela prebrzo stečena moć i bogatstvo. Bivši predsjednik tvrtke Kenneth Lay i njegov direktor Jeffrey Skilling - dvojac koji se danas nalazi među najomraženijim ljudima u Americi - su ispočetka imali razloga da se ponose svojim dostignućima u "Enronu"; Lay kao dijete siromašnih roditelja, a Skilling kao neugledni šmokljan koji se fizički i mentalno transformirao u macho tajkuna. Spremnost na rizike i prihvaćanje naizgled besmislenih ideja - poput trgovanja energijom - je od "Enrona" postupno stvorilo još jednu priču o blistavom poslovnom uspjehu.
No, ma koliko naizgled prevazišli vlastite nedostatke, Lay, Skilling i cijeli niz njihovih pomoćnika, ipak nije uspio prevazići onaj najvažniji - pohlepu. Dijelom zbog slabosti vlastitog karaktera, dijelom zbog fundamentalistički shvaćene neoliberalne doktrine slobodnog tržišta po kojoj je dozvoljeno bogatiti se na sve moguće načine, a dijelom zbog sustava koji je sve to ohrabrivao ili barem tolerirao, "Enronovi" direktori su nastojali zgrtati bogatstvo i onda kada za to nije bilo opravdanja u poslovnim rezultatima. U tu svrhu se koristila burza, te je održavanje visoke cijene "Enronovih" dionica postalo važnije od održavanja financija tvrtke na zdravim osnovama. U tu svrhu su se počela koristiti "kreativna" aritmetika u poslovnim izviješćima te stvaranje složene mreže fantomskih poduzeća čija je jedina svrha bila kriti "Enronove" gubitke, odnosno potencijalnu dobit u budućnosti tretirati kao već napravljen prihod.
Ono što ovaj film čini uznemirujućim jest činjenica da je u masovnoj prevari uposlenika, dioničara i američke javnosti sudjelovao uz "Enron" sudjelovao cijeli niz institucija poput revizorskih kuća i velikih investicijskih banaka, te da je skandal samo vrh ledenog brijega. Iz filma bi se moglo zaključiti da među američkim korporacijama dan-danas postoji veliki broj potencijalnih "Enrona".
Gibney vrlo vješto iznosi ove teze, kombinirajući intervjue, arhivske snimke i naraciju Petera Coyotea, odnosno pjesme sa sugestivnim naslovima i sadržajima. Ali, ništa u filmu nije tako efektno kao sami "Enronovi" propagandni materijali, odnosno videospotovi u kojem Skilling, kao osoba s očitim smislom za humor i samopromociju, isimijava iste one aktivnosti za koje je optužen.
Enron je vrlo dobar dokumentarac, ali Gibney na kraju, kao i mnogi američki filmaši, ipak ne može odoljeti iskušenju da se obruši na Busha. Iako sam tvrdi da njegovi napori da pronađe dokaze o Bushovoj umiješanosti u slučaj "Enron" nisu urodili nekakvim opipljivim plodom, film svejedno sadrži scene koje sugeriraju bliske obiteljske veze Laya s jedne te Busha Seniora i njegovog sina s druge strane.
Još je manje uvjerljiva sugestija da je kalifornijska energetska kriza i uloga koju su u njoj imalo "Enronovo" spekulativno trgovanje energijom posljedica urote čiji je cilj bio uklanjanje popularnog demokratskog guvernera Greya Davisa, koji je navodno bio smatran ozbiljnim protukandidatom Bushu za 2004. godinu. S druge strane, taj segment sadrži izuzetno uznemirujuće audio-snimke "Enronovih" energetskih mešetara koji izražavaju radost zbog kolapsa kalifornijske elektro-mreže i šumskih požara koji će cijenu struje i "Enronov" profit dići do neba.
Najveći nedostatak filma je nedostatak objektivnosti prilikom prikazivanja političke dimenzije slučaja. U filmu se tako zaboravlja prozaična činjenica da je "Enron" svoje zlatno doba imao za vrijeme Clintonovog predsjednikovanja, te da su njegovi direktori davali financijsku potporu objema vodećim strankama u SAD. Tako je Kenneth Lay svojevremeno prespavao u Bijeloj kući - čast koju je Clinton obično udijeljivao financijerima svoje izborne kampanje. A upravo je Clintonova administracija bila ta čiji su predstavnici vršili pritiske na vlade na čijem teritoriju je "Enron" imao poslovne ambicije.
Jedna takva epizoda se dogodila u Hrvatskoj, gdje je na pitanje "što se događa kada se spoje HEP i Enron" odgovor svojevremeno bio "hepi Enron" ("sretan Enron"). Možda je bilo previše očekivati da Gibney razumije ovu složenu igru riječi, ali ovako je njegov dokumentarac nešto manje relevantan za publiku na ovim prostorima nego što bi to trebao biti slučaj. Ipak, i s ovakvim, u suštini nevažnim, nedostacima ovaj dokumentarac vraća vjeru u budućnost žanra uzdrmanu trijumfom i fijaskom Fahrenheita 911.
režija: Alex Gibney
proizvodnja: Magnolia Pictures, SAD, 2005.
trajanje: 118
OCJENA: 7/10 (vrlo dobar)
Dragan Antulov