SVI KOJI su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća išli na ljetovanje na Jadran sigurno pamte ustajanje u zoru, vožnju autom bez klime i dug put do mora. Neki od naših sugovornika prisjetili su se kako je prije izgledao put na more i ističu kako im ništa nije falilo.
"Putovali smo autom starom cestom. Put od Zagreba do Splita je znao trajati šest do sedam sati. Uvijek se stajalo za ručak. Više puta smo stajali. Često smo putovali po noći zato da bi izbjegle gužve jer auto nije imao klimu. Imali smo rashladni frižider koji smo držali u gepeku. U termosicama smo nosili kavu", rekla je Ljiljana (60).
"Auto je moj otac čuvao kao oko u glavi i zapravo se nije unutra smjelo jesti ni piti. U autu se nije smjelo ni pušiti. Gužve su bile katastrofalne. Ručno se otvarao prozor u autu i tako se radio propuh. U autu nam često nisu stale sve stvari pa smo prtljagu stavljali na krov auta. Nije bilo puno benzinskih postaja. U kanistru od pet litara se znalo nositi benzin", dodala je.
"Jeli smo sendviče s pohancima i putovali cijelu vječnost"
Maja (62) iz okolice Karlovca tvrdi da joj ta vremena bezbrižnosti nedostaju.
"Moj suprug Marin i ja smo znali kretati usred noći na more. No sve je bilo spremno. Par litara tekućine i nekoliko sendviča koji su se sastojali od pohanaca bili su nam dovoljni od Karlovca do Makarske. Tu i tamo se našlo nešto slatko. Večer prije putovanja bi potrpali sve kofere i stvari u auto i to se sve moralo dobro namjestiti u vozilu kako ne bi palo", kaže ona.
"Putovali smo satima po noći jer smo htjeli izbjeći gužvu i sunce. Moj suprug je tada pušio dvije kutije dnevno i znala sam se gušiti od tog dima. Naravno, vozili smo Yugo i nismo imali klimu. To je bilo mučenje. Išlo se starom cestom. Znali smo stati više puta i odmoriti. Iskreno, nekad mi fale ta vremena. Kad sam bila mlađa i opuštenija i ništa mi tada nije bilo problem, pa tako ni činjenica da nemam klimu", govori.
"Kod susjede smo ostavljali ključ, a auto je bio prepun i bez klime"
Sandra (70) iz Iloka sjeća se auta bez klime u kojem je otac pušio, zbog čega je imala mučnine.
"Ključ od stana bi ostavljali susjedi s kojom smo bili jako dobri. Ako bi bila oluja, ona mi je znala ući u stan ga provjeriti, a i zaliti biljke. Auto je bio prepun stvari, ali prepun. 'Alo, brate, pa ne stane ni prst više unutra', znao bi reći moj otac. Mama bi spremila gomilu sendviča, a pola smo ih ja i brat odmah pojeli. U prijenosnom frižideru koji je stajao kod maminih nogu bi bili sokovi i voda", kaže.
"Put od Iloka do Pule je bio jako dug. Sjećam se da sam jednom gledala kroz prozor i mislila si: 'Ima li ovom danu kraja?' Ja sam uglavnom nosila knjigu sa sobom, a mlađi brat igračku. Otac je puno pušio pa mi je svako malo znalo pozliti. Nikad to neću zaboraviti. Vozili smo se u Peglici. Kad smo prvi put vidjeli more, brat i ja smo se derali: 'More, more.' Često smo se u autu svađali", zaključila je.