Tek je prva sezona Hajduka na svježe otvorenom Poljudu, a već pada rekord posjećenosti koji će se teško nadmašiti. Po nekim ondašnjim izvještajima čak 50 tisuća duša natiskalo se na školjkastu ljepoticu Borisa Magaša, a kako i ne bi kada će na travnjak svakog trenutka istrčati branitelj naslova Hajduk te vodeća momčad jugoslavenskog prvenstva Crvena zvezda. Valjda jedini punoljetni Splićanin koji nije pohodio tu legendarnu utakmicu bio je Miljenko Smoje. On u svom Dnevniku jednog penzionera piše retke podno datuma 4. svibnja 1980.:
Veliki derbi Ajduk – Zvizda koji lako more odlučit prvaka, a ja ne gren na utakmicu. Karta mi je u žepu, ali isto ne gren. Ča ću se poć jidit! Izbjegavan velika uzbuđenja. Ča se toga tiče, slušan likare.
Sudac Husref Muharemagić iz Tuzle označio je početak utakmice točno u 18 sati. Čitava muška populacija Jugoslavije uprla je oči i uši prema Poljudu – oči oni koji su na stadionu uživo gledali povijest, a uši oni koji su historiji svjedočili preko radijskog prijenosa. Čitava ženska populacija Jugoslavije pak u to kasno nedjeljno popodne gledala je na programu Radiotelevizije Zagreb obiteljsku emisiju koju su vodili ultrapopularni Saša Zalepugin i Helga Vlahović.
Kolektivni muk
Nešto malo poslije 18 sati na Poljudu je u ušima muškog Splita zavladao strašan muk, a pred očima ogromno crnilo. Kao neka scena iz holivudskog horor filma. Samo je nedostajao Freddie Krueger da lupketa i škripi po metalnoj ogradi. Husref Muharemagić puhnuo je ugljični dioksid iz svojih pluća u zviždaljku, jer je uočio Boru Primorca kako je rukama ubrao jedan centaršut, a s kreča je neumoljiv bio Vladimir Petrović Pižon. No Zlatko Vujović ubrzo vraća stvari na tvorničke postavke.
Nešto malo prije 19 sati na kauču je u ušima ženskog Splita zavladao strašan muk, a pred očima ogromno crnilo. Odjednom su na televiziji nestali Saša Zalepugin i Helga Vlahović. Kao neka scena iz japanskog horor filma. Samo je nedostajala Sadako da krene izlaziti iz televizije. Miljenko Smoje dolje u Velom Varošu puhnuo je ugljični dioksid iz svojih pluća, jer je uočio jednu ženu koja je rukama brala svoju glavu trčeći s jedne strane ulice na drugu.
Izletila je iz dvora i uletila u prvi portun. Ne znan, ne mogu objasnit ča san to posebno zapazija na toj ženi u crvenoj kućnoj vešti. Ča mi je na njoj bilo sumnjivo, zašto me privukla, zašto san za njon uliza u portun? Ženo, ženo, ča se dogodilo?
Nakon nekoliko sekundi crnila na televiziji u kadru se pojavio studio s jednom praznom stolicom. Izgledalo je jezivo, a onda se nacrtao ozbiljni Miroslav Lilić i drhtavim glasom izgovorio.
"Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo SFRJ objavili su večeras sljedeći proglas: radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ - umro je drug Tito."
Padaju rekordi vandalizma
Na Poljud je stigla 41. minuta prvog poluvremena kada su se trojica uljeza ušetala na travnjak tražeći suca Husrefa Muharemagića. Nakon što su mu glasnici prenijeli vijest, on je prekinuo utakmicu, a onda se pred službenim razglasom poljudskog stadiona pojavio ozbiljni Ante Skataretiko, tadašnji gradonačelnik Splita, i drhtavim glasom izgovorio da je umro drug Tito.
Nešto malo prije 19 sati na Poljudu je zavladao strašan muk, puno gori od onoga maloprije kada je tuzlanski sudac odsvirao penal za Zvezdu. Nakon užasne tišine, tisuće Splićana na tribinama Poljuda počele su jecati i plakati, a toj poplavi tuge pridružili su se i neki od igrača na travnjaku. Potom su čitave tribine, njih cijelih 50 tisuća, spontano zagrmile u isti glas, poput najuigranijeg zbora koji ne zna za distonavanje.
"Druže Tito, mi ti se kunemo!" pjevali su i plakali gledatelji, a potom počeli napuštati stadion.
Svit se počimje vraćat sa stadiona. Utakmica je prikinuta. Ijade, ijade, deseci ijad sliju se ka rika prema centru grada. Nikad take povorke nisam vidija. Čudesna povorka! Gredu, gredu, gredu, a ništa se ne čuje. Svima su stisnuta usta, i svima su oči nikako čudno rastvorene, i svi ka da gledadu nidir daleko isprid sebe. Otac vodi u povorci za ruku sina. I mali gre ka i otac. Ka i svi drugi. Diga glavu, stiska usta i gleda naprid. Di on gleda? Ča mali more vidit? Ijade prolazu, a nikor jednu riječ da izusti. Koraci se ne čuju.
Tek je prva sezona svježe otvorenog spomenika Miljenku Smoji na Matejuški, a već padaju rekordi vandalizma. Po nekim neslužbenim procjenama čak 50 huligana pišalo je po uratku autora Aleksandra i Ante Guberine, neki su ga čak i zalili bojom vena, bojom Dinama, a kako i ne bi kada je poznato da se prosječni homo sapiens okreće ovisno s koje strane puše, ali uvijek niz vjetar.
Jedan splitski vjetrookretaš snimio je tako i poučni video svog obogaćenog urina alkoholom koji prolijeva po spomeniku Miljenku Smoji pri tom izgovarajući riječi. "Je li to maslinovo ulje?" "Nije, nego urin, redikule komunistički. Puši kurac redikule, Srbine!"
Di gleda prosječni Hrvat?
Otac vodi u povorci za ruku sina. I mali gre ka i otac. Ka i svi drugi. Diga glavu, stiska usta i gleda naprid. Di on gleda?
Stvarno, di gleda prosječni Splićanin? Zagrepčanin? Di gleda prosječni Hrvat?
Gleda di je prilika. Gleda di je većina. Gleda kako će linijom lakšeg otpora dobro podmazanih analnih otvora. Jučer komunist, danas Hrvatina, sutra kad u Lijepoj Našoj većina budu imigranti, bit će Nepalac, Kurdac, palac. Jugoslaven, Hrvat, ateist, katolik, budist, heteroseksualac, Malac, Svazilendanac, Danac, Ganac, Obala Slonovakostanac, komunist, kapitalist, svejedno, važno samo da je pripadnik većinskog krda.
Otac je na Poljudu bio 4. svibnja 1980. godine. Vrištao je Druže Tito, mi ti se kunemo!
Sin je na Matejuški bio 31. listopada 2023. godine. Vrištao je Druže Smoje, mi ti se pišamo!
Unuk će 2. veljače 2045. biti nedaleko od Pazara. Doći će do spomenika Franji Tuđmanu, a pošto su sada u Splitu Nepalci većina, zapišat će ga pa zapjevat: "S Chomolungme vila kliče, Franjo redikulski predsjedniče!"
Otac uči pišat sina. I mali piša ka i otac. Ka i svi drugi. Diga glavić, stiska mjehur i piša. Di on piša?
Ovisno s koje strane puše, ali uvijek niz vjetar, naravno.