U hladovini vinove loze, za stolom s najljepšim pogledom na uvalu gledamo prema otvorenom moru. U Didovu kuću došli smo oko 13 sati. Vanka je zvizdan, cvrčci tuku tko zna koju smjenu, a osim našeg, zauzeto je još pet stolova.
Ova konoba u Šimunima na otoku Pagu postoji deset godina, a priča koja se skriva iza nje nam je baš draga. Ona uključuje jednu ženu, Gordanu Fabijanić i njen "burnout" u korporativnom biznisu, kako to danas rado nazivamo. Pogađate, dogodilo se to prije malo više od deset godina. Negdje u to doba suprug ove Riječanke naslijedio je kuću od svog djeda i ženi vedrog duha upalila se lampica. "Idemo!" I krenuli su.
"Nisam više mogla. Godinama sam radila u korporacijama, skupilo mi se svega i nisam to više htjela ni sekunde. Skupila sam se i otišla. I dan danas mi dođe malo loše kad prođem pokraj sjedišta firme na riječkoj rivi, ali u isto vrijeme sam zahvalna. Da nije sve tako bilo, možda se ne bih upustila u ovu priču", kaže Gordana, žena zaslužna za svaki detalj ove konobe.
Jer konoba nije samo hrana, u ovom slučaju to je i mjesto gdje se jede iz pijata ručno oslikanih i izraženih, gdje su jelovnici opisni i drukčiji, ovisno o jeziku na kojem su napisani, gdje su i pepeljare i bićerini (čašice za rakiju i druga žestoka pića) unikati.
Ovo nam je peti put da smo ovdje i svaki put divimo se okusima, mirisima i općenito ambijentu na taraci na kojoj su svoje živote vezle generacije Fabijanića, vlasnika najčešćeg prezimena u ovom malom mistu. Ako si Fabijanić, sigurno si iz Šimuna.
Kozji sir, slani inćuni, breskve...
Za predjelo smo, na preporuku domaćice, jeli Pjatanci od slanih inćuna i marinirane trlje na kojem je, uz navedeno, i bokun pečene crvene paprike, kapari i slani sir i Pijat na kojem caruje zapečeni kozji sir, a koji nas je jako razveselio bojama i okusima.
Uz kozji sir koji je bio fantastično kremast, bili su tu i zapečeni orasi, sladoled od suhih smokava, prošeka i badema, suhe smokve marinirane u vinu s pršutom i ružmarinom i, kao dodatak poodmaklog ljeta, friške breskve punjene skutom i orasima. Probali smo i zapečene fete kukuruznog kruha uz tapenadu od maslina i paštetu od mola i bakalara.
Majstorska pašteta uz mariniranu ribu je pasala odlično, kao i ta pečena paprika u maslinovom ulju ispod svega, a na ovom slađem pijatu teško nam se odlučiti što je bilo bolje. Breskvu s grilla u Didovoj kući jednom smo jeli u kombinaciji s janjetinom i bila je ok, a ovako punjena skutom i orasima divno je zaokružila priču s predjelom.
Primjetili smo da u konobi nema više onih nekadašnjih pamtljivih jelovnika u platnenim košuljicama sašivenim od materijala raznih uzoraka.
"Da, od toga smo morali odustati kad je bila korona. Nismo ih mogli prati nakon svakog pregleda, a niti dalje davati ljudima u ruke pa smo se odlučili za ove koje smo lako mogli prebrisati i dezinficirati", kaže Gordana.
Šimuni su mjesto na južnom dijelu Paga i pripadaju Zadarskoj županiji. Od Zadra do tamo je oko sat vremena vožnje. Malo ribarsko mjesto na jugozapadnoj strani otoka Paga godinama privlači goste plažom uz koju se nalazi gusta borova šuma, a tu je i kamp vrlo popularan za putnike iz svih krajeva Europe.
Samo par minuta dalje od plaže je Didova kuća koju mnogi biraju za ručak ili večeru.
Zaposlenici na plaći cijelu godinu
Na predivnim pijatima stiže nam i glavno jelo, to jest nekoliko njih. Morski makarun sa sipama i lignjama, uzimamo pola porcije za gušt jer smo ga dosad jeli i zasluženo ga ne miču s jelovnika. Ukusna buzara s kozicama i dagnjama tjera nas da posežemo za kruhom koji je domaći, mirisan i jako ukusan.
Ljubazna konobarica koja nas je stručno vodila kroz cijelo ovo iskustvo nam donosi i jednu novitadu iz kuhinje - grdobinu u tempuri s krumpirićima i dipom na bazi jogurta s koprom. Da je bio na bazi majoneze bolje bi pasao uz hrskavu grdobinu.
Zaposlenici su ovdje na plaći cijelu godinu, a dio njih nakon sezone i odmora počinje posao u proizvodnji i bojanju keramike u Rijeci. Brend keramike zove se Traversa i u Didovoj kući mogu se kupiti komadi koji pričaju priču o dalmatinskom malom mistu, u vedrim bojama i sa zanimljivim likovima koji se na njima pojavljuju.
"Opušteni smo, radno vrijeme je fleksibilno i jako sam sretna da smo našli način da radnike plaćamo cijelu godinu i većina njih s nama je godinama pa mi je i to neki dokaz da smo dobri i da dobro radimo", kaže.
S keramikom se događa i jedan problem kojem još nisu stali na kraj. Naime, ona je toliko lijepa i privlačna da komadi često – nestaju.
"Za ovo ljeto sam napravila 30 pepeljara za Didovu kuću. Na svakoj je bila ribica koja ribaru govori 'ča fumaš uvik?'. Sve su nestale. Čašice za rakije sve nestanu. Napravim ih 40 na početku ljeta i za petnaest dana ih bude deset. Jednom nam je žena strpala ribu, odnosno veliki pladanj u obliku ribe u torbu za plažu. Vani je virio rep. Nismo mogli vjerovati, još se tome smijemo. Pustila sam je bez riječi, više od šoka valjda", dodaje.
Za kraj nam stiže selekcija deserata među kojima se ističe sladoled od Maraschina, ali još više čokoladna torta s umakom od naranče koju smo jeli i ranije i uvijek je jednako dobra.
"Nikad nismo htjeli biti neki klasičan ugostiteljski objekt gdje se frigaju lignje, turisti dođu i odu ća… U koroni nas je to spasilo jer smo s godinama privukli domaće goste i oni su nam primarni. Bili smo stalno puni", objašnjava nam.
Svake godine kad otvore, negdje sredinom petog mjeseca, kreće prilagodba svim novim uvjetima i stvarima.
"Učenje nikad ne prestaje i uvijek smo u potrazi za novim idejama i inspiracijom. Ova kuća je čarobna, kao da je posuta nekom vilinskom prašinom, ima dušu. Na mjestu je gdje stalno pirka neki vjetar pa nemamo vrućinu dok je zvizdan, baš kao i sad. Ambijent je predivan i odlučili smo da ga ne diramo previše i uživamo u njemu..."