PRIJE dvije godine Paris Hilton je na Capitol Hillu pričala o traumama koje ima od boravka u kampu za problematične tinejdžere u Uti.
"Davili su me, šamarali i muški članovi osoblja gledali su me dok sam se tuširala", ispričala je Hilton.
Tim riječima započeo je novi Netflixov dokumentarac Hell Camp: Teen Nightmare, koji donosi priču o Hilton i mnogim drugim tinejdžerima koji su u ovakvim kampovima proživljavali pakao. A iza cijelog koncepta ovih "kampova za rehabilitaciju" problematične mladeži stajao je jedan čovjek - Steve Cartisano.
63-dnevni program iz pakla
Veteran američkog zrakoplovstva naplaćivao bi velike iznose roditeljima problematičnih klinaca koji bi ih slali na 63-dnevni programa u Utu. Tinejdžere bi usred noći na silu iz njihovih domova odvodili u pustinju, gdje bi ih prisiljavali na duge šetnje u groznim uvjetima. Često bi bili i žrtve emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Šesnaestogodišnja Kristen Chase umrla je od sunčanice tijekom boravka u kampu. No, Cartisano nikada nije osuđen za njenu smrt.
Sve je započelo kampom Challenger 1989. i nastavilo se kampovima na Karibima i u Samoi. Novinari su često pisali o uvjetima u kampovima, a vodila se i policijska istraga. Cartisano je preminuo 2019. i nikada nije osuđen, ali njegova ostavština može se pronaći u mnogim sličnim kampovima, kao što je onaj u kojem je boravila Hilton.
U dokumentarcu možemo poslušati priču danas odraslih ljudi koji su završili u tim kampovima i njihovim traumatičnim iskustvima, a redateljica Liza Williams s novinarima Varietyja popričala je o tome kako je odlučila snimiti ove priče.
Sve je počelo kada je jedan od producenata filma, Bruce Fletcher, naišao na članak u Guardianu. Bio je šokiran i odlučio je malo dublje istražiti priču te otkrio da postoji još puno toga što vrijedi ispričati. Britanci, ali ni Europljani nemaju industriju "rehabilitacije problematičnih tinejdžera", kao što je to slučaj u Americi, i nemaju pojma ni o čemu se radi.
Mnogi su Amerikanci bili u ovim kampovima, pa ih se mnogo i javilo kako bi ispričali svoje priče, a čak i oni koji nisu završili pred kamerama pomogli su u istraživanju. Osim toga, željeli su pomoći da se njihove traume ne ponove jer ovakvi kampovi još uvijek postoje i mnogi klinci još uvijek prolaze kroz ovakve stvari.
Film o roditeljstvu
Osim toga, ovo je i film o roditeljstvu i odnosu između roditelja i djece. I premda postoje uistinu problematična djeca, postoje i mnogi slučajevi u kojima roditelji i djeca jednostavno imaju grozan odnos. Jednostavno nisu znali komunicirati. Mnogi od tih klinaca nisu učinili ništa loše, već su prolazili kroz loše životno razdoblje, a boravak u kampu samo je pogoršao situaciju. Roditeljstvo je teško, ali podjednako je teško biti dijete koje nema zdrav odnos s roditeljima.
Naravno, tu je i problem roditelja koji jednostavno žele prebaciti odgovornost odgoja na nekog drugog jer je jednostavnije.
"Vjerujem da je dio problema s tinejdžerima koji su poslani u kampove tijekom osamdesetih i devedesetih to da su mnogi od njih imali mentalne problema koji nisu dijagnosticirani ni shvaćeni u to vrijeme. Želite vjerovati da je danas drukčije, ali nisam sigurna da je tako niti sam sigurna da dobivaju pravu pomoć. Teško je reći", govori Williams.
Dokumentarac završava optužbom za seksualni napad. Naime, jedna od žena koja je u kampu bila kao tinejdžerica optužila je Cartisana za seksualni napad, ali, naravno, bilo je prekasno jer je preminuo prije četiri godine.
Stav medija prema Steveu Cartisanu uvijek je bio specifičan jer dobio je prostor da brani svoje kampove, što ih je, posebno kod onih koji su naginjali "tradicionalnom odgoju", učinilo još zanimljivijim.
"Steve je razumio marketing i bilo je to vrijeme kad je postojao veći generacijski jaz između roditelja i djece. Roditelji su strahovali i paničarili oko toga što im djeca rade. Pogotovo kad govorimo o drogama. On je nanjušio taj strah, a kampovi su djelovali kao rješenje", govori redateljica.
Na kraju razgovora Williams se osvrnula i na to što ju je najviše iznenadilo: "Kad smo pričali s ljudima koji kao djeca nisu napravili ništa stvarno loše ni nešto što bi iziskivalo ovaj tip kazne. Očekivala sam da ćemo pričati s ljudima koji su postali problematični ili razvili ovisnost o drogama ili bili na rubu toga da završe u zatvoru. No, to nije bio slučaj. Radilo se uglavnom o depresivnoj djeci ili onima koji su bježali od kuće. To me iznenadilo i bilo mi je zanimljivo."