U prvih 18 dana kinodistribucije biografski film Dražen pogledalo je 57.419 gledatelja i sudeći prema dinamici tjednog pada broja gledatelja, već se može zaključiti kako su vrlo male šanse da premaši čarobnu brojku od 100.000 gledatelja, što je, vjerujem, bila želja autorskog tima.
S obzirom na to da je najatraktivniji dio kinosezone u punom jeku te da usmena predaja o filmu nije baš pozitivna, može se očekivati da film završi distribuciju na brojci između 70 i 80 tisuća gledatelja, dakle da postane prvi ovogodišnji hrvatski kino blockbuster.
Imao je potencijala za mnogo više, ali i ovo je uspjeh
Nisam jedini koji je mislio da je Dražen ličnost koja ima potencijal i za mnogo upečatljiviji film i za znatno veću gledanost, no s obzirom na gledanost hrvatskog filma u kinima u posljednjih desetak godina, zadržimo se na konstataciji da je i ovo veliki uspjeh zahvaljujući kojem će Dražen vjerojatno ući među 10 najgledanijih hrvatskih filmova u ovom stoljeću.
Takav rezultat ugodan je autorima, ali još ugodniji HAVC-u koji toliko vapi za ponekim uspjehom da je otvaranje od 23.071 gledatelja euforično proglasio najuspješnijim otvaranjem nekog hrvatskog filma u posljednjih deset godina, iako su dva filma 2019. godine imala bolji rezultat prvog vikenda, Koja je ovo država Vinka Brešana (23.212 gledatelja) i General Antuna Vrdoljaka (28.383), što znači da je Draženovo otvaranje tek treće najveće u posljednjih deset godina.
Ipak, treba razumjeti ciku i veselje u HAVC-u jer se sigurno još s nelagodom sjećaju podataka iz 2021. godine kada je, prema HAVC-ovim službenim podacima, na prvom mjestu liste najgledanijih hrvatskih filmova osvanuo Južni vetar: Ubrzanje, dakle srpski film u kojemu Hrvatska ima status tzv. manjinske koprodukcije.
Hrvatska je komponenta u njemu skromna, iznosi oko 65 tisuća eura, i iako nije formalno netočno nazvati ga i hrvatskim, ipak je poražavajuće kad se nađe na vrhu liste hrvatskih filmova. Inače, Južni vetar: Ubrzanje te je godine u našim kinima pogledalo 114.216 gledatelja, što je više nego zbroj gledanosti svih ostalih hrvatskih filmova te godine (60.193).
Svećenikova djeca i dalje nedodirljiva
Ako bismo pak slijedili HAVC-ovu logiku, taj rezultat doveo bi ga na četvrto mjesto najgledanijih hrvatskih filmova u proteklih četvrt stoljeća, na kojoj prvo mjesto još uvijek zauzima Brešanov film Svećenikova djeca sa 158.131 gledateljem.
Udio gledanosti hrvatskih filmova u ukupnoj posjećenosti kina godinama je bio zaista mizeran i kretao se između 2 i 5%, u posljednje tri godine je blago povećan te je prošle godine dosegnuo 7.3%, no to je još uvijek vrlo nizak udio. Ne samo što je primjerice u Srbiji nerijetko veći i od 20%, nego je u nekim drugim europskim zemljama još viši, npr. u Francuskoj je dohvatio fantastičnih 40%.
E sad, uspjeh filma Dražen postavlja pitanje je li na sličan način moguće napraviti promjenu čitave paradigme hrvatskog filma. Naime, hrvatska kinematografija gotovo je u potpunosti okrenuta autorskom, arthouse filmu, s tek jednom odnosno dvije iznimke.
Stara mantra o gledanosti hrvatskog filma glasila je: hrvatski film je zanimljiv kino publici samo ako je komedija ili dječji film, no kako već gotovo deset godina, sve od poluuspješnog Narodnog heroja Ljiljana Vidića, nijedna komedija nije postigla zapaženiji uspjeh, hrvatski su se filmski pregaoci prilagodili pa je sada nova mantra nešto kraća i glasi: hrvatski film gledan je samo ako je dječji. (Usput rečeno, i za dio tih rezultata zaslužni su organizirani školski odlasci u kino.)
Sve dalje funkcionira kao samoispunjavajuće proročanstvo, barem dok Dražen nije pokazao da može i drugačije. I dokazao nešto senzacionalno i donedavno posve nezamislivo, da je hrvatski film zanimljiv isključivo djeci sve dok se ne snimi hrvatski film koji je zanimljiv i odraslima.
Što je problem hrvatskog filma?
Ovaj grunfizam možda bi ipak mogao pomoći hrvatskom filmu na sličan način na koji je to učinila ekipa Dražena, sve pomalo gledajući preko "tarabe" kako Toma ruši rekorde gledanosti i otkriva nam komercijalni potencijal biografskog žanra. Problem hrvatskog filma sa žanrovima počinje već na Akademiji koja je ušančena u autorskom filmu.
Za razliku od kinematografije koja buja u Srbiji, gdje se svake godine pojavljuju novi, žanrovski visoko pismeni autori te redovno izbacuju kinohitove - samo ove godine u Srbiji je već šest filmova premašilo brojku od 50 tisuća gledatelja, a jedan od njih dosegao je gotovo 350 tisuća, dok su kod nas samo tri filma premašila 5 tisuća - hrvatskoj kinematografiji nedostaje čak i filmskih profesionalaca koji barataju osnovnim postulatima i vještinama potrebnima za stvaranje žanrovskog filma.
No još više im nedostaje ideja i usmjerenosti na gledatelje umjesto na sebe.
Malo što tako zorno govori o očajnom statusu domaćeg filma kod domaće publike kao činjenica da je novi film Rajka Grlića Svemu dođe kraj ostvario bolju gledanost u Srbiji nego u Hrvatskoj, pri čemu ga 10.591 gledatelj s plaćenom ulaznicom u Hrvatskoj svrstava na drugo mjesto najgledanijih ovogodišnjih hrvatskih filmova.
Ostalima je broj gledatelja nepristojno i spominjati, ali je lako očitati kako ih je pogledao malo tko izvan kruga prijatelja i rodbine.
U nedavnom televizijskom nastupu jedan od najuspješnijih domaćih predstavnika autorskog filma Zrinko Ogresta autoreferencijalno se i iskreno zapitao ima li uopće smisla u kinima distribuirati nekomercijalne, autorske domaće filmove koji ostvaruju gledanost od svega nekoliko tisuća gledatelja budući da za takve filmove očito više ne postoji interes izvan par stotina entuzijasta, posjetitelja filmskih festivala.
I to je istina, uostalom nije hrvatski film jedini, slične rezultate gotovo redovito u našim kinima ostvaruju i pobjednici Cannesa, Venecije, Berlina. Evo, trenutno je u kinima pobjednik ovogodišnjeg Cannesa, izvrstan film Anora, koji je u prva dva tjedna prikazivanja pogledalo manje od 5 tisuća gledatelja, a film nije hermetičan, dapače iznimno je duhovit i ima puno seksa.
Stvar je ipak vrlo jednostavna...
Ipak, nije riječ o misteriju za čije nam je rješavanje potreban profesor Baltazar, stvar je vrlo jednostavna, publika kojoj se arthouse film obraća, pa i hrvatski film kad nije namijenjen djeci, odavno ne ide u kino, već gleda televiziju ili streama. I to se neće promijeniti.
Pa bi možda trebalo razmisliti o promjeni pristupa i ciljane publike. Možda na način kao što je to učinio Dražen - doduše bilo bi super kad bi i film bio malo bolji - odnosno kad bi hrvatski filmaši uspjeli makar povremeno uskladiti teme koje zanimaju njih s temama koje zanimaju druge ljude, a pogotovo one mlađe od 30.
A što ćemo s onima koji ostaju kod kuće pred TV ekranima? Oni su jamac još jedne popularne floskule vezane uz gledanost domaćeg filma koja tvrdi da nema veze što hrvatski film u kinima nitko ne gleda jer redovito postiže odličnu gledanost na televiziji.
Kad bi to bilo točno, to bi zaista riješilo mnoge probleme našeg filma, jer zašto se uopće gnjaviti s onih 3 tisuće gledatelja u kinima kad se film može odmah proslijediti na telku i dosegnuti stotine tisuća gledatelja. Osim što se to ne događa sa svim, već samo s dobrim i komunikativnim filmovima.
One lošije istinabog vidi nešto više gledatelja nego prilikom kinodistribucije, ali to ne znači da je prikazivanje uspjelo, naime gledanost koja je dobra za hermetičnu dramu iz turobne hrvatske svakodnevice nije uvijek dobra i za televiziju koja ju prikazuje i koja ima i neke druge ciljeve osim promocije autorskog filma.
Između ostalog, mora i sama zadržati gledatelje pred ekranima ako ne želi završiti kao hrvatski film.