Autići na daljinsko upravljanje lako izmame osmijeh na lice, bez obzira na godine. Oni naglo skreću, prevrću se, izvode vratolomije, ali što ako ih se može koristiti kao terapijsko sredstvo za pomoć djeci s ADHD-om?
Igor Paradiš, otac osamnaestogodišnjeg Leona koji ima ADHD, počeo se prije 12 godina baviti sastavljanjem autića na daljinsko upravljanje kako bi naučio sina finoj motorici i grafomotorici, ali i da, kako on kaže, smiri živce.
"Prije 12 godina smo počeli s još manjim autićima iz trgovačkih lanaca. To su bile igračke i vrlo brzo, nakon mjesec-dva, sam shvatio da igračku kad kupite, potrgate ju. Meni je prvo vrijeme bilo zanimljivo to popravljati, ali ne možete vi napraviti trajnije rješenje", kaže Igor.
Tražeći po internetu, pronašao je model autića na daljinsko upravljanje koji je izdržljiviji, a popularan je u svijetu. Jedino je jedan dućan u Zaprešiću imao to što je tražio, ali je ubrzo zatvoren zbog pojave internetskih trgovina. No, tamo je Igor kupio svoj prvi model kako bi Leon i on mogli zajedno otkrivati novi hobi.
Kako je Leon reagirao na autiće?
"Kao brižni roditelji, išli smo s Leonom po razno raznim institucijama. Išli smo i u udrugu ADHD i ja u Dugo Selo dvije godine, dva ili čak tri puta tjedno. To je financijski i vremenski bilo jako iscrpljujuće", priča Leonov otac.
U udruzi su djeca radila razne vježbe, treninge socijalizacije, fine grafomotorike i podizanja pažnje. Igor je uočio, nakon nekih godinu dana, uz silne vježbe, za koje i sam priznaje da su relativno dosadne, da ih je Leon krenuo odbijati. Kada su počeli voziti autiće, njegov sin je u početku vozio nespretno.
"Leon je, kako ja kažem, vozio binarno. Znači, on nije nijansirano dodavao ili oduzimao brzinu. Nego on je jedan-nula, jedan-nula, lijevo-desno. To je trajalo neko određeno vrijeme, dok nije shvatio da autić može i polako ići“ prepričava nam otac prve Leonove vožnje.
Zajedno su smišljali staze i prepreke za autiće, a Leonu su u samim počecima autići zaokupljali pažnju 15 minuta. Kada bi izgubio koncentraciju, njegov otac Igor bi ga pustio da se bavi nečim drugim.
"E, onda smo došli na ideju, ajmo mi lijepo napraviti tati auto, pa da svatko ima svoj. Djeca ne slušaju toliko, nego gledaju šta roditelji rade i prema tome se ponašaju", govori Igor.
Zajedno su vozili autiće na sljemenskim planinarskim stazama. Osim što je Leon bio na svježem zraku, hodanje po različitim terenima je pomoglo njegovim spuštenim stopalima. No, najvažnije, vožnja autića je Leona učila kako da rješava probleme. Trebao je stati, razmisliti i pronaći način kako da autić izvede na željeni put. No, to nije išlo tako glatko.
"Meni je bilo užasno teško, jer su pucali dijelovi, trgale su se osovine, razno razni kvarovi su bili. Ja sam u torbi uvijek imao alat i hrpu rezervnih dijelova, jer sam znao da ni jedna vožnja neće proći bez nekakvog kvara. Ali malo po malo što je on stasao, to je bilo sve ozbiljniji", govori nam Leonov otac.
Autići su ih spojili sa susjednim državama
Leona i njegovog oca Igora ljubav prema autićima na daljinsko upravljanje ih je spojila s hobistima iz Slovenije, Srbije i Bosne i Hercegovine. U doba prije korone organizirali su natjecanja na kojima bi se skupilo i do 50 obitelji. Leon je također sudjelovao u natjecanjima, u klasi za djecu.
"Bilo je zanimljivo vidjeti Leona koji iz godine u godinu napreduje. U to vrijeme ja nisam vozio niti jedan tvornički autić, nego sam radio isključivo svoje autiće. Ajmo reći, bila je takva situacija da si nisam mogao priuštit da uložim u hobi nekakvih od 300 do 400 eura. Pa sam onda, kako je bilo novaca, kupovao komponente i sastavljao ih", priča nam Igor.
S ponosom nam je pokazao Leonov plavi autić koji je za njega sastavio. Sve je napravljeno od pojedinih dijelova različitih proizvođača. Igor najvećim uspjehom smatra što je napravio autić koji je osposobljen isto kao i neki tvornički.
Razlika između tvorničkih i autića koji hobisti sami izrađuju je u rezervnim dijelovima. Za tvorničke autiće ih je lakše pronaći jer su pod jednim brendom, no to ne znači da su to i najbolji dijelovi.
Različiti autići za različite terene
Igor objašnjava da autiće na daljinsko upravljanje možemo podijeliti u nekoliko kategorija, a to su offroad autići, takozvani crawleri ili puzavci. Oni idu jako sporo, imaju pogon na sva četiri kotača i ponašaju se kao pravi offroad auti. Također, tu si i basheri, savršeni za izvođenje trikova po skakaonama. Drift klasa je jako popularna općenito u svijetu, zato što za njih ne treba puno mjesta. Mogu se voziti čak i u dnevnom boravku s dobrim tepihom.
Baterije koje pogone autiće su uglavnom liti-polimer. Posebne su jer nemaju nikakvu zaštitu, nego je jedina zaštita u elektronici koja se nalazi u samom autiću. Važno se pridržavati uputa proizvođača, tako da ne dođe do nepredviđenih situacija. Cijene baterija se mogu kretati od 30 do 120 eura, a na cijenu utječe za koju je vrstu autića namijenjena.
Autići na daljinsko upravljanje mogu doći i s različitom karoserijom. Ona može biti tvrda ili meka. Tvrda karoserija je teža, dok je lakša karoserija napravljena od Lexana, posebne vrste plastike koja teže puca. Igor nam priznaje da i karoserija od Lexana svejedno može puknuti ako se autićem udari na isto mjesto.
No, "mozak i živce" autića čine elektromotor i elektronika. Oni omogućuju da se autić pokrene i dobije naredbe iz daljinskog upravljača.
Autići kao potencijalna terapija
Igor bi vrlo rado otvorio udrugu posvećenu djeci s ADHD-om. Smatra da su autići jedan od dobrih oblika terapije za takvu djecu, jer ih uči finoj motorici i grafomotorici.
"Kroz jedno četiri godine, Leon, koji je binarno vozio, sada može upravljati trkaćim autićima koji idu preko 90 kilometara na sat. Eto, mislim da ćete shvatiti zašto autići pomažu takvoj djeci. Ja kažem, nekad je netko imao konja i imao je problematičnu kćer ili sina, stavio ih na konja, vidio da im to pomaže i sada imamo terapijsko jahanje. Vi imate terapijsko jahanje. Dajmo terapijski ljudima da voze autiće, neka pomognu svojoj djeci", poručio je Igor.