Naravno, uvijek postoji netko tko će nas bezuspješno pokušati uvjeriti da popularnost opravdava očit nedostatak kvalitete, ali to nije posebno iznenađenje niti bi trebali posebno isticati da je smisao telenovela pružanje jeftine i donekle izdržljive razbibrige za one koji od serije ne očekuju slojevitost likova, originalne zaplete ili scenarij koji je rezultat barem minimalnog intelektualnog napora već isključivo prežvakane motive i sentimentalnost kakvu pronalazimo u čestitkama, ljubićima i pjesmama Michaela Boltona. Ipak, biti pretjerano kritičan prema takvim serijama ili onima koji u njima uživaju pogrešno je iz nekoliko razloga.
Za početak, da sapunice posjeduju stvarnu kvalitetu, dobru glumu ili originalnost, ne bi bile sapunice već kvalitetno napisane serije od po šest do dvanaest epizoda po sezoni. Ne bi bile zanimljive gledateljima u potrazi za lakom zabavom i ne bi ih mogli razvući na stotinjak epizoda. Istina, one su ponekad kvalitetne, ali isključivo u kontekstu sapunica. Na isti onaj način na koji su hitovi Michaela Baya kvalitetni u žanru filmova za mase koje film definiraju kao "ono nešto s puno efekata i eksplozija". Isto tako, za velik broj gledatelja sapunice su "guilty pleasure", a ne možete ljude kritizirati ako se tu i tamo upuste u nešto blesavo i zabavno jer svi mi imamo gluposti u kojima uživamo. No, kvaliteta u ovom slučaju uopće nije bitna.
Antisapunisti
Naime, ono što u ovom trenutku ipak pomalo nervira, činjenica je da ova masovna pomama za sapunicama i težnja da jednu seriju tog tipa zamijenimo novom, sličnom, egzotičnijom, šarenijom ili bugarskom, u nezavidan položaj stavlja jednu određenu skupinu. Možemo ih nazvati i manjinom jer nije loše prikloniti se nekoj grupi i zahtijevati svoja prava. Međutim, ova je manjina tiha, ne traži previše i samo povremeno javno istupa. Nećete vidjeti njihovu paradu, a HHO o njima nikada neće ozbiljno raspravljati. Naime, riječ je o pripadnicima skupine građana koji bi željeli pogledati nešto smisleno na barem jednom od hrvatskih televizijskih kanala, a da se emitira u periodu od 20 do 22 sata i da nije riječ o sapunici.
Nazovimo ih "antisapunistima".
To su mirni ljudi, strpljivi ljudi i ljudi koji već duže vrijeme toleriraju bahatost većine i moćnika koji im neprestano poručuju da nemaju što raditi pred malim ekranima u periodu kada sav normalan svijet najčešće gleda TV i kada apsolutno sve televizije zabavljaju većinu koja uživa u turskim, indijskim, španjolskim, meksičkim, talijanskim, bugarskim ili domaćim cmizdravcima. Ti su plahi ljudi najčešće primorani prebacivati s kanala na kanal sve dok ne shvate da Hrvatska nije zemlja koja vjeruje da program u periodu od 20 do 22 može opstati bez rasplakane bogatašice, "obeskošuljenog" konjušara, zlog brata blizanca ili osobe koja krije mračnu obiteljsku tajnu. A čak i ako pronađu alternativu, uglavnom je riječ o reprizama serija iz ranih devedesetih, talijanskim melodramama koje se po maločemu razlikuju od sapunica ili nekom natjecanju netalentirane dječurlije.
I na sve im se moguće načine želi dati do znanja ih hrvatske televizije ne žele prije 22 sata i da za svoj komadić zabave moraju pričekati kasnije termine ili skoknuti na Pirate Bay. Nemilosrdna ih većina tjera iz Lijepe naše i pravo u zagrljaj američkih, njemačkih, britanskih ili talijanskih pružatelja večernje televizijske zabave. Stranci će ove azilante kvalitetno udomiti i pružiti im priliku da uživaju u serijama i filmovima čiji ih autori poštuju i tretiraju kao inteligentna bića ili barem nagledane pojedince sa popkulturalnim referencama koje nadilaze telenovele. Ti su dobrohotni stranci uvjereni da je moguće zabaviti se s mozgom koji nije do kraja isključen, a njihovi programi daju mogućnost uživanja u cijelom nizu sadržaja koje ne razlikujemo samo po zemlji nastanka već i tematskoj raznolikosti, žanrovima ili formatu.
Tu sam rođen, tu ću i umrijeti čekajući
No, kao što to i inače biva u ovim krajevima, ljubitelji raznolikosti, kritičkog razmišljanja i težnje boljitku suočeni su s onom dobro poznatom: "Ako ti se ovdje ne sviđa, nosi se tamo". A ti ljudi žele samo malo bolji televizijski program u vlastitoj domovini. Domovini u kojoj su rođeni. Domovini u kojoj su rođeni njihovi djedovi i očevi koji su ih u osam navečer znali posjesti u krilo ne bi li svi zajedno pogledali neki dobar film ili kakav uzbudljiv dokumentarac o prehrambenim navikama sjevernoameričkog dabra, tog pasioniranog ljubitelja čvrstih brana i vragolastih pastrmki. To možda djeluje kao zahtjev van pameti, ali zaista nije. Od šest "mainstream kanala", bilo bi lijepo da baš svih šest u istom trenutku ne pušta sličnu seriju na drugom jeziku. Divna je to višejezična kakofonija, ali ovo je ipak previše i bilo bi lijepo da čelni ljudi napokon službeno kažu ono što već svi znamo - da je televizijski program namijenjen ljudima koji još uvijek ne znaju koristiti Internet.
A "antisapunisti" i dalje će potiho gunđati. Znaju da njihov vapaj nitko ne želi čuti jer ako podignu glas i kažu: "I mi smo tu. Pogledajte nas ovako ponosne i uzdignutih glava. I mi sam dio ovog društva. I mi plaćamo pretplatu. TV je tu zbog svih nas, a ne samo nekih. Želimo više, bolje i raznolikije!", netko će ih vjerojatno ušutkati jednim konkretnim: "Daj ne baljezgaj, počela mi je sapunica".
> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje