DESETI je ožujka 1972. godine.
Na Prvoj kirurškoj klinici u Beogradu umire 30-godišnji učitelj iz Đakovice Latif Mumdžić. Dan ranije on je na Dermatološkoj klinici pred brojnim osobljem i studentima medicine prikazan kao slučaj netipične reakcije na penicilin.
Eksplozija usred centra Beograda
Stanje mu se istoga dana pogoršalo, prebačen je na specijaliziranu kliniku i tamo u mukama umire od masivnog unutarnjeg krvarenja. O njemu do posljednjeg trenutka brine 23-godišnja medicinska sestra Dušica Spasić.
Četiri dana kasnije liječnici u Prištini bave se slučajevima sličnim Mumdžiću (oboljet će i njegov brat) i šalju upozorenje da bi se moglo raditi o velikim boginjama, opakoj bolesti koja se na području Jugoslavije zadnji put vidjela 1930. godine. Dan kasnije ovu jezivu sumnju potvrđuju na beogradskom institutu Torlak. S tim nalazom još nitko ne izlazi u javnost.
Na Mumdžićevom odjelu bilo je još 11 pacijenata, neki su već pušteni kućama. Da ne spominjemo sve ono osoblje i studente koji su bili u kontaktu s njime. I u Beogradu, i prethodno u Đakovici, Novom Pazaru i Čačku. Te konce više nitko ne može pohvatati, epidemija je eksplodirala u središtu glavnog grada.
Ekonomija i životi u rukama struke
Naša garsonijera na mansardi nalazi se tek par kilometara od epicentra drame. Svega mi je pet i pol godina, ne sjećam se svih detalja, pa ni trenutka kad je cijela Jugoslavija iz medija saznala istinu o situaciji koja je izmakla kontroli. Bilo je to tek 15 dana nakon smrti nesretnog nastavnika iz Đakovice.
Sad je trebalo cijepiti preko 18 milijuna stanovnika. Imajte u vidu da preko 30% cijepljenih ne razvije imunitet, pa ih se mora docijepiti, tako da Jugoslaviji treba nekih 24 milijuna cjepiva. Zaboravite one bajke kako su naši imunološki zavodi imali svega dovoljno. Nitko nije bio spreman na ono što se dogodilo. Cjepivo se nabavljalo posvuda, kupovalo ili dobivalo, jer to sada nije više problem tek jedne zemlje.
Državu nisu mučile lažne dvojbe sadašnje epidemije, trebalo je spašavati i živote i ekonomiju. Bližila se turistička sezona, širenje bolesti odnosilo je i ljudske glave i novce.
Mjere su bile drastične, ali strogo u skladu sa strukom: karantena za žarišta epidemije, cijepljenje za sve stanovnike. Slušalo se struku, morao ju je poslušati i Tito kojega su uvjerili da konačno objavi stanje epidemije.
Ivermektin ondašnjeg vremena
Mi smo upravo bili na nekom odmoru, 100 kilometara daleko od kuće, kad smo dobili poziv na cijepljenje. Morali smo se nacrtati baš u Beogradu, u točno određeno vrijeme. Sjećam se dobro da me cijepljenje nije ništa boljelo, bilo je to gotovo kao neko lagano udaranje žiga. Nažalost, nije se primilo i morali su me iznova cijepiti.
Prethodno su mi dali i gamaglobulin, jedan posebni protein koji pruža kratkotrajni imunitet za određene zarazne bolesti. Davanje injekcije u gluteus nije izvedeno najsretnije i narednih dana doslovce nisam mogao stati na noge. Priznajem, godilo mi što me mama opet nosi.
Taj gamaglobulin bio je podešen za velike boginje. Ali ne i onaj koji se prodavao po ljekarnama (on je štitio od ospica) i koji je bio masovno razgrabljen čim je proglašena epidemija. Narodu treba lijek, pa i kad ne liječi. Nekada gamaglobulin, danas ivermektin, sutra neko novo čudo.
Nimalo bezopasno cjepivo
Na povratku s odmora koji smo dvaput prekinuli putovanjima za Beograd zatječemo utučenog susjeda Ljubu. Njegova je supruga Danica preminula od posljedica cjepiva. Bila je srčani bolesnik, što bi trebala biti kontraindikacija za cijepljenje, ne znam je li ju na to natjerala kakva naredba ili strah od bolesti. Nestao je dobri duh mansarde, užasno je nama klincima nedostajala ta mirna žena.
Nisam nigdje našao podatak o tome koliko je bilo ovakvih slučajeva i općenito nuspojava na cjepivo. Sumnjam da je teta Danica bila usamljeni primjer. Samo se gorko nasmijem kad današnji internetski stručnjaci za imunologiju (trenutačno zauzeti objašnjavanjem rata u Ukrajini) kažu kako su negdašnja cjepiva bila provjerena i sigurna.
Uspomena na nesretnu sestru
Ipak, nije bilo druge do karantene i cijepljenja. Srećom, nisu se tada pojavljivali mudraci s idejom stjecanja prirodnog imuniteta prebolijevanjem. Cjepivo nije pružalo apsolutnu zaštitu od zaraze, ali je drastično ublažavalo simptome. Ibrahim Hoti, prvi oboljeli u cijeloj epidemiji - koji je pokupio bolest na hodočašću u Meki - nije imao teže simptome, jer je bio cijepljen. Ne vjerujte onoj izmišljotini da ga je neki hodža natjerao da odmah nakon cijepljenja premaže alkoholom mjesto uboda i tako, kaže mit, poništi utjecaj cjepiva.
Ali cijepljena nije bila Dušica Spasić, ona brižna sestra što je njegovala umirućeg Mumdžića. Nije njezin slučaj bio usamljen, mnogi su preskočili to inače redovno cijepljenje čisto zbog činjenice da već preko 40 godina nije bilo velikih boginja u Jugoslaviji.
Mlada Dušica nažalost je oboljela i umrla u najtežim mukama. Sahranjena je gotovo tajno u prigradskom naselju Resnik, koje sada ima ulicu s njezinim imenom. Od Dušice je ostala i bista u holu Prve kirurške klinike i naziv nagrade za najpožrtvovnije medicinske sestre. I brat koji ju ni do dana današnjeg nije prežalio. Usput spominjem da je u ovoj tekućoj pandemiji samo u Srbiji umrlo preko stotinu zdravstvenih radnika, preko stotinu Dušica Spasić.
Zauvijek zapamćeno
Jugoslavija je već u svibnju proglasila kraj epidemije, tako da je turistička sezona mogla normalno započeti. Službena brojka od 35 umrlih zvuči gotovo nestvarno kad nam sadašnja pošast dnevno odnosi više ljudi.
Deset godina kasnije imamo veliki filmski hit Variola vera, kao jedan dosta subjektivni prikaz stvarnih događaja. Primjerice, imamo medicinsku sestru koja doživljava srčani udar od cjepiva, a ne oboli od smrtonosne bolesti.
Negdje u to vrijeme k nama često svrati obiteljski prijatelj Marijan. Na licu su mu neke dvije ružne izrasline i ja se, iako znam da je to nepristojno, uvijek u njih zabuljim.
Jednom on to i primijeti, pa mi sažeto kaže: "To mi je od velikih boginja. Imali smo ih i ja i moj mali sin. Ja preživio, on umro."