Foto: Vedran Buble
POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Kostarike, Nikaragve i Kube.
Dragi čitatelji, za početak ću vam pokušati objasniti zbog čega sam se odlučio na pohod u Srednju Ameriku. Naime, nakon što sam u dva navrata tijekom 2014. i 2015. proveo divnih sedam mjeseci u Južnoj Americi, nekako me umorila konstantna potreba za okretanjem glave i skeniranjem lica prolaznika u potrazi za tragovima dobronamjernosti. Zato sam se, iskreno željan onog osjećaja potpune opuštenosti kakav imam kod kuće, u 2016. i 2017. godini otisnuo daleko na istok, tražeći onaj budistički mir Vijetnama, Laosa, Tajlanda i Kambodže.
Činjenica je da sam dobio ono što sam tražio. I na jugu Indije i na sjeveru Filipina mogao sam zavezanih očiju putovati bez straha da bi mi se svakog trenutka moglo dogoditi nešto loše, no istovremeno mi je nešto strašno nedostajalo. Azijci su bili potpuno drugačiji, a te barijere ponekad je bilo jako teško preskočiti. S vremenom me počelo mučiti što se ne mogu povezati s njima, a to začudo nije bila isključivo stvar jezika, nego obrazaca ponašanja koji su mi bili potpuno strani i pred koje se nisam uspijevao kvalitetno postaviti.
Često sam se znao uhvatiti kako razmišljam o onoj pristupačnosti Latinoamerikanaca, njihovoj temperamentnosti i potrebi za istinskim prijateljstvom. Te stvari uzimao sam zdravo za gotovo, a one su me diljem Azije ostavljale nekako praznim, a samo putovanje činile u jednu ruku nekompletnim. Na koncu sam, bez obzira na to što su me u bolivijskom Uyuniju drsko opljačkali, a u kolumbijskoj Cartageni napali mačetama, te incidente slavodobitno proglasio zlom srećom, odlučivši još jednom pokušati izvući zavodljivu esenciju onoga što ovaj dio svijeta nudi.
Grad koji guta sve pred sobom
A sam početak putovanja, koji je mojoj obitelji zbog raznoraznih predrasuda, ali i poluprovjerenih informacija, natovario priličan teret na vrat (baka je umalo strgala krunicu od silnih molitvi), nije mogao bolje početi. Povratni let od Frankfurta do Mexico Cityja, senzacionalni rezultat Error fare usluga koji je koštao svega 280 eura, imao je prekobrojan broj putnika, a ja sam kao jedan od dobrodušnih volontera pristao letjeti 24 sata poslije. Naravno, u zamjenu za noć u luksuznom hotelu te 600 eura odštete na računu (riječ je o novom pravilu u avioprijevozu).
12 i pol sati trajala je mučna zračna odiseja preko Atlantika i karipskog mora, a onda sam napokon ugledao obrise u daljini. Pogled na glavni grad Meksika bio je impresivan. Putujući svijetom posjetio sam mnoge gradusine, međutim s ovakvim se čudovištem nikad nisam susreo. Metropolitansko područje Mexico Cityja ima preko 22 milijuna ljudi i kao takvo treće je najveće na svijetu nakon Tokija i Seula. CDMX jedan je od onih gradova koji se poput tumora šire zemljanim prostranstvom, proždirući sve što im se nađe na putu i udoline i planine i jezera i šume, a golim mu se okom, ma s kakve se visine gledao, ne vidi kraj. S prozora aviona čini se kao nepregledan mravinjak te izaziva respekt i bojazan.
Što se sve propagandom neće postići?
Na moju veliku sreću, na internacionalnom aerodromu čekao me couchsurfing domaćin Mario, a pod njegovom patronažom sve one ozbiljne prepreke koje opasni i divlji monstrum poput Mexico Cityja može staviti pred putnika činile su se malima i bezazlenima. Iako je jet-leg bezobrazno uzimao svoje, na Mariovo inzistiranje odmah smo krenuli u obilazak popularnog Centra historica i moram priznati da sam, vidjevši ga, bio pomalo razočaran. Naime, na glavnom gradskom trgu Zocalo, podno groteskno velike meksičke zastave, instalirano je jedno od najvećih klizališta ovog dijela svijeta.
Iako svjestan kako se kao susjedi Velikog brata teško mogu oduprijeti utjecaju kapitalizma, bilo mi je nevjerojatno da su Meksikancima uspjeli prodati i to. U zraku je bilo gotovo 25 stupnjeva, sunce je dobrano pržilo, a deseci topova za pravljenje snijega punom su parom radili kako bi stotinama oduševljenih lokalaca pružili zadovoljstvo klizanja u gotovo tropskim uvjetima. Klizanje na ledu zabavna je aktivnost koju bi svatko trebao probati, ali takova ledena arena na glavnom trgu 22-milijunskog grada marketinški je uspjeh ravan prodaji bijelog Božića zemljama južne polutke.
"Meksiko bi bio u puno gorem stanju da nam Amerikanci nisu susjedi koji dišu za vratom"
"Mnogi će ljudi reći kako nam Amerika ništa dobrog nije donijela, nego je više no bilo kojoj drugoj naciji na svijetu uspjela predstaviti onaj svoj američki san kao nešto čemu u životu treba težiti. Svjestan sam da je Meksiko marioneta kojom Amerika upravlja kako želi i čije resurse, kako ljudske tako i ostale, koristi po potrebi, međutim mišljenja sam kako bi Meksiko, uzevši u obzir sveprisutnu korupciju političara i sve veći utjecaj trgovaca drogom, bio u puno gorem stanju no što jest da kojim slučajem ne predstavlja travnjak SAD-a kojem se nikad ne dopušta da previše izraste", kaže Mario.
"Znaš, iako smo veliki nacionalisti, velik broj ljudi smatra da je život u ovoj zemlji jako loš, a stariji se sa sjetom sjećaju 60-ih i 70-ih godina, kada je ova zemlja bila jedna od vodećih gospodarstava svijeta. Nakon drugog svjetskog rata, kada je Europa još vidala rane, tvornice po Meksiku radile su 24 sata dnevno kako bi Europljane vratili na noge. Tada se živjelo kao u loju, a u međuvremenu smo ugostili Olimpijske igre i dva Svjetska nogometna prvenstva, no kako su godine prolazile, a Stari kontinent se oporavljao, Meksiko je pomalo tonuo, da bi onaj stravičan potres 1985. stavio točku na i."
Strašne posljedice rujanskog potresa, 280 smrtno stradalih te tisuće bez krova nad glavom
Nakon obilaska centra, zaputili smo se u neke od najstarijih gradskih kvartova, Condesu i La Romu, danas nekakve fensi hipsterske oaze došljaka iz svih dijelova svijeta. Upravo sam se u La Romi, koja svojim baroknim zgradama i parkovima zaista podsjeća na neko ugodno mediteransko okruženje, susreo s posljedicama stravičnog rujanskog potresa s 280 smrtno stradalih, koji se igrom slučaja dogodio na isti dan kao onaj 32 godine ranije. Deseci stambenih nebodera bili su sravnjeni sa zemljom, a još veći broj onih koji su zbog narušene statike zauvijek napušteni.
"Ove zgrade koje po sebi imaju žute trake proglašene su nesigurnima za život i predviđene za rušenje. Većina stanara imala je osiguranje i dobila nekoliko desetaka tisuća eura, međutim to nije ni izbliza dovoljno za kupnju novog doma. Država im je, naravno, obećala novi stambeni prostor, ali tko zna kad će ga dobiti i vrlo ga lako mogu čekati godinama. Mnogi su ljudi završili na cesti, a oni sretniji smjestili su se u kuće svojih obitelji. Znaš, jednom kad se oglasi gradska sirena za potres, stanari imaju svega 45 sekundi za napustiti zgradu, tako da nemaju vremena uzeti ni najosnovnije stvari."
"Pravilo je da se oni koji žive od prizemlja do trećeg kata moraju što prije spustiti na ulicu, a oni od trećeg naviše popeti na krov. Tamo imaju najviše šansi za preživjeti jer se dobar broj zgrada srušio tako da je praktički pojeo prva dva kata i ostao stajati. E sad dolazimo do jednog zastrašujućeg detalja. Stanari koji su napustili zgradu za vrijeme potresa više se ne smiju vratiti u stanove po svoje privatne stvari. Vojska i policija vrlo brzo stižu pred njih i postavljaju danonoćnu stražu na najmanje nekoliko tjedana."
Nakon potresa zavlada utrka s vremenom između očajnih stanara i lopova spremnih na sve
"Naime, ljudi često riskiraju život i vraćaju se unutra po stvari, a puno je onih koji su nakon rujanskog potresa umrli upravo tako. Deseci zgrada srušili su se nekoliko sati nakon potresa, dok su nesretni stanari pokušavali izvući dragocjenosti iz stana. Mojoj prijateljici tako je ostao nov novcati automobil u garaži i sve su joj službe rekle da ga zaboravi. No ona nije odustajala i nakon nekoliko dana pojavila se s njim. Samo mi je rekla da je ne pitam kako je došla do njega. Tu dolazimo do još jedne sulude stvari.''
"Naime, u Meksiku postoje ljudi specijalizirani za takve slučajeve, koji će za veliki novac kriomice ući u takve stanove i spasiti što se spasiti da. Naravno da su ovakve i slične situacije idealna stvar za tisuće lopova i razbojnika, koji jedva dočekaju neki potres. Onda preko prozora ili kojekakvih drugih pukotina ulaze u zgrade i pljačkaju imovine stanara. To je zapravo jedna sasvim bolesna situacija koja se ni na jedan način ne može regulirati. Nakon potresa zavlada jedno potpuno kaotično stanje, praktički utrka s vremenom između očajnih stanara i lopova koji su spremni na sve."
Ljudi su potpuno traumatizirani potresima
Na trenutak ću se odmaknuti od Mariovog pripovijedanja, kako bih vam dočarao koliko su ljudi zapravo traumatizirani potresima. Moji sljedeći domaćini u Mexico Cityju, kod kojih sam se preselio u dane vikenda, u dnevni su boravak poslagali šest velikih ruksaka krcatih osobnim stvarima i osnovnim potrepštinama za život. Njih će, kažu, jednom kad se oglasi sirena uzeti u ruke i pobjeći glavom bez obzira. Tako će barem spasiti ono što im je najvažnije i imati osnovne namirnice za život. Humanitarna pomoć u prvim je danima vrlo neorganizirana i često ne dođe do onih najpotrebitijih.
Jednog popodneva Mauriciov mobitel počeo je zvoniti, a on je panično istrčao iz sobe, urlajući kako moramo što hitnije napustiti zgradu. Nasreću, bila je riječ o lažnoj uzbuni. Naime, aplikacija koju je nekoliko dana ranije instalirao ima predviđen sigurnosni alarm jednom tjedno, kako bi ljudi mogli uvježbati što hitrije izvesti evakuaciju. Jednom kad je shvatio da nema razloga za paniku, Mauricio je odahnuo, da bi me potom potpuno blijed stao uvjeravati da nije traumatiziran, nego da je to prirodna reakcija građana, kojima novi razorni potres svakodnevno visi nad glavom poput mača.
Najveća biblioteka u dvije Amerike: Čudesni Vasconcelos je miks Jurskog Parka i Harryja Pottera
Gay paru Khalidu i Mauriciju, koji je začudo pronašao razumijevanje u jednoj izrazito nacionalističkoj i kršćanskoj zemlji poput Meksika, vratit ću se u sljedećem nastavku, a sad ću se posvetiti nesvakidašnjim gradskim atrakcijama. Jedna od meni najinteresantnijih je biblioteka Vasconcelos, izgrađena desetak godina ranije kao najveća u dvije Amerike. Izvana se radi o pravom arhitektonskom čudu, a svojim izgledom u okruženju velikih stabala, lijana i trstika izgleda poput onih napuštenih objekata iz slavnog serijala Jurski Park. No ni sve to nije me moglo pripremiti za ono što me čekalo unutra.
Biblioteka Vasconcelos ima sedam katova na staklenim platformama s lijeve i desne strane, a nepregledne police knjiga slijevaju se s 50-metarskog krova poput nekog golemog vodopada. Na sredini objekta, u prizemlju, nalazi se golemi kostur plavetnog kita, a sve neodoljivo podsjeća na neku prostoriju iz Harryja Pottera ili sličnih bajkovitih filmskih ostvarenja. No jednom kad smo počeli lutati njom, shvatio sam da na većini polica po gornjim katovima ima svega po nekoliko knjiga. Zapravo, kapacitet je bio jedva napola ispunjen.
"Ova biblioteka baš na lijepi način oslikava Meksiko. Po tko zna koji put htjeli smo biti najveći i najbolji, potrošile su se goleme svote novca, a onda su police ostale prazne. Vjerovao ili ne, pokušali su skupiti knjige sa svih mogućih mjesta, no i dalje ih nije bilo dovoljno. Jednostavno nemamo dovoljno knjiga da napunimo ovo čudovište. Znaš, ta naša potreba za dokazivanjem svijetu često se čini bez pravog računa i na kraju ispostavi fijaskom. Ovo ipak ne bih nazvao tim imenom, s obzirom na to da je riječ o genijalnoj arhitektonskoj ideji, rješenju jedinstvenom u svijetu."
Napokon sam ispunio dječački san: Tu je Maradona digao pehar prvaka svijeta
Kad smo već kod impozantnih građevina, jedna od njih u nepreglednom pejzažu Mexico Cityja svojom se korpulentnošću posebno ističe. Riječ je o legendarnom stadionu Azteca, jednoj od najvećih sportskih arena na svijetu, koji prima čak 95 tisuća gledatelja i onom kultnom mjestu na kojem je Maradona 1986. podigao pehar prvaka svijeta. Izvana je stadion Azteca zaista enorman, što je, kažu, posljedica ideje glavnog arhitekta da se dodvori naslijeđu domorodaca ovog područja, odnosno njihovoj monumentalnoj gradnji.
Obilazak unutrašnjosti stadiona platili smo dvadesetak kuna, a jedna od prvih lokacija koju smo posjetili nakon svlačionice meksičke reprezentacije bila je svečana sala za press konferencije. Moram priznati da me nemalo iznenadilo kad sam u kutu sale vidio veliki oltar sa slikom Djevice Marije. Ova očigledno napredna i inovativna praksa tek treba doći u Lijepu našu. Nema sumnje da bi čelnici većine hrvatskih sportskih kolektiva, uzevši u obzir koliko često zazivaju nebesa, već sutra vrlo rado tako napravili zalog za uspjeh.
Dvosobni apartmani na zapadnoj tribini stadiona Azteca
Izaći na travnjak stadiona Azteca bio je poseban doživljaj jer se tribine prijeteći nadvijaju nad njim. Ono što mi je posebno zaokupilo pažnju veliki su balkoni koji zauzimaju dobar dio zapadne tribine. Riječ je o popularnim "palcosima", apartmanima u vlasništvu meksičkih milijunaša. Koštaju pravo bogatstvo, a mogu se kupiti ili iznajmljivati na godišnjoj bazi. Ti apartmani imaju sve, kupaonicu, kuhinju, dnevni boravak i sobe, pa vlasnici u njima mogu spavati u večerima prije i poslije utakmice, odmarati se, kuhati ili roštiljati s prijateljima, dok u svom podnožju gledaju veliki derbi.
"Stadion Azteca još bolje oslikava Meksiko kao državu. To je Meksiko u malom. Na jednom tribini imate luksuzne apartmane, na drugoj Coca-Cola-in VIP lounge, a svega pedesetak metara dalje sjedala koja siromašni, često najvatreniji navijači, plaćaju svega 20 kuna. Taj nesrazmjer enormnog bogatstva i siromaštva zapravo predstavlja ono što ova država jest, odanost i vjernost s jedne strane, te preseravanje i likovanje bogataša s druge", rekao mi je Mario, dok sam ja zaneseno promatrao pitoreskne tribine. O tom kultnom mjestu mnogo sam puta sanjao kao dijete.
Nakon obilaska koji me vratio daleko u prošlost, zaputili smo se u jedan od najšarmantnijih gradskih kvartova - Coyoacan, područje kojim su nekada lutali kojoti, zbog kojih je i dobio ime. Za razliku od ostalih kolonija, kako Meksikanci nazivaju kvartove, u Coyoacanu je život uvelike nalik na onaj u kakvom seocetu, u kojem su svi na ulicama, gdje uživaju u plesu, glazbi i uličnoj hrani. Riječ je o jednom od rijetkih kvartova ovog megalopolisa u kojem su se domaćini uspjeli othrvati pohlepnoj ruci konzumerizma i očuvati tradicionalan meksički način života.
Poplava 22 milijuna ljudi osjeća se jedino na gradskim prometnicama
Iako Mexico City ima 22 milijuna stanovnika, za razliku od nekih azijskih gradova čije su ulice poput košnica, ovdje se to ne osjeća toliko, barem ne kada se pješači. Kolonije su praktički gradovi za sebe, ljudi ih rijetko imaju potrebu napuštati, a s obzirom na to koliko je zapravo nenormalno velik, više je mjesta u gradu koja se mogu nazvati centrom. Međutim, ono gdje se u potpunosti može osjetiti paralizirajući kaos Mexico Cityja su gradske prometnice. U prvih šest dana najmanje sam 24 sata proveo u Mariovom autu, vozeći se s jednog mjesta na drugo.
Od šest popodne pa do devet navečer kolone su zaista nepregledne i od posla do kuće ljudi putuju i po tri sata. Ništa bolja situacija u tim trenucima nije ni u podzemnoj željeznici, u kojoj se ljudi tiskaju kao sardine u konzervama. Jedna od dobrih strana javnog prometa pak njegova je cijena. Naime, cijena karte iznosi svega pet pesosa, odnosno nešto manje od dvije kune, a s njima se može proći cijeli grad. Neloša opcija su i taksiji, iako se i lokalci suzdržavaju koristiti ih, jer ponekad znaju biti kobni, što je na koncu bila idealna platforma za nebeski ulet smiješno jeftinog Ubera.
Monstruozna i nadrealna priča o 43-ojici
Da vam za kraj prvog putopisa (opet sam pretjerao s dužinom) ne trubim o prilično ekstremnim vremenskim uvjetima koji su me dočekali (po danu je 25, a noću pet ispod nule, što čini razliku od čak trideset stupnjeva), ispričat ću vam nadrealnu priču o Las 43, odnosno 43-ojici. Riječ je o meksičkim studentima koji su 26. rujna 2014. autobusom iz susjedne države Guerrero krenuli na prosvjed protiv vlasti u glavni grad. Što se točno dogodilo, nitko ne zna, međutim ni oni ni njihovi ostaci nikada nisu pronađeni pa dan-danas, u jednom parku pokraj Polanca, stoje šatori s povješanim slikama njihovih lica.
S jedne strane upravo je nevjerojatno da se nešto takvo može dogoditi u 2014. godini, a s druge, oni koji dobro poznaju Meksiko, tvrde kako to nije ništa čudno. Naime, Meksiko nema evidenciju nestalih osoba, a one se broje u desecima, ako ne i stotinama tisuća. Tri su glavne teorije kojima se objašnjava nestanak ovih mladih studenata od kojih neki nisu bili ni punoljetni. Po jednoj verziji kriva je korumpirana vlada koja ih je željela ušutkati, međutim ona nikad, unatoč unutarnjim i međunarodnim pritiscima, nije priznala svoju involviranost.
Po drugoj teoriji ljevica je žrtvovala svoj pomladak kako bi tragediju prišila vladajućoj desnici i dobrano je uzdrmala, a po trećoj studenti su igrom slučaja transportirani krivim autobusom, onim u kojem su pripadnici narkokartela prevozili drogu. Misleći da je teret otet, s mladim su se "razbojnicima" obračunali na jedini način koji poznaju. Kako bilo, i tri godine kasnije njihove sada već pomalo izblijedjele slike podsjećaju na taj užasni događaj koji je uzdrmao Meksiko gotovo jednako kao i rujanski potres, a za koji nitko nikad nije dao trezveno objašnjenje, a kamoli konkretan zaključak ili dokaz. Viva Mexico!