NENO BELAN jedan je od najaktivnijih, najdugovječnijih i najuspješnijih glazbenika na našoj sceni, a mnogim se generacijama teško i prisjetiti perioda kada, bilo kao član benda ili solo izvođač, nije bio prisutan na sceni. I ne govorimo samo o opstajanju već i izvođaču koji svih ovih godina nije prestao biti relevantan.
Jedan od bendova je i Fiumens s kojim 11. veljače u Domu sportova obilježava 25. rođendan i bit će to još jedan veliki, ali i posebni koncert u njegovoj karijeri. O čemu se radi, što su pripremili i još mnogo toga otkrio nam je u intervjuu.
S karijerom koja uspješno traje od sredine osamdesetih, jeste li ikada razmišljali o tajni svoje dugovječnosti?
Nekako više volim raditi, konkretno djelovati, a manje filozofirati na ovu temu, al, evo, pokušat ću vam odgovoriti. I odgovor se, čini mi se, upravo i nalazi dobrim dijelom u prethodnoj rečenici.
Dakle, uz kvalitetan glazbeni talent, koji je osnovni preduvjet bilo kakvog bavljenja ovim poslom, treba imati snažnu viziju, a zatim treba i vjerovati u tu viziju iz dubine duše i, konačno, treba predano, savjesno i uporno raditi i truditi se. S naglaskom na uporno.
I opet ti uz sve to nitko ništa ne garantira, tako da možda dobro dođe ponekad i zrno sreće... Al tu sreću treba isprovocirati i tako opet dolazimo do te upornosti.
Kad smo već kod dugotrajnosti... S Fiumensom ćete u veljači proslaviti 25. rođendan koncertom u Domu sportova. Kako održati bend na okupu svih tih godina?
Ove godine slavim s mojim vjernim Fiumensima 25 godina, što moram priznati da je respektabilna brojka, u braku bi to bio već srebreni pir.
Okupili smo se daleke 97. godine i 25 godina smo ista četvorka. Ona ista koja se prvi put popela na stage 97. se penje i dalje, nitko nije otišao niti je itko novi došao. Članovi su Leo Rumora, bubnjar, Olja Dešić, bas gitara, Vedran Križan, klavijature, i moja malenkost, pjevam i sviram gitaru. I sva trojica odlično pjevaju.
Odnos u bendu je sličan odnosu u braku, s tim da ovdje nije u igri par, već u našem slučaju četiri individue, potpuno različite po svom psihološkom profilu. I tu određenog pravila nema. Ako se dogodi "kemija", a u našem se slučaju evidentno dogodila, onda ta formacija ima šansu za opstanak, s tim da je uvijek potrebno raditi kompromise jer je inače nemoguće uskladiti četiri različita mišljenja ili karaktera.
Umjetnost kompromisa, upravo tu leži tajna našeg uspjeha. Jer različita mišljenja imamo često i u većini stvari, u skladu s našim karakterima, i naučiti popuštati je možda i najbitnija stavka. Uz, naravno, ljubav i strast koju dijelimo prema glazbi.
Svaki bend prolazi kroz svađe, raspade, razilaženja u ukusima, kreativne nesuglasice i još hrpu sličnih stvari. Kako vi rješavate te probleme i jeste li ikad bili pred raspadom?
Naravno da je u prvim godinama bilo više tih nekih trzavica i nesuglasica, ali kasnije prođu te dječje bolesti i sve sjedne na svoje mjesto.
Sva četvorica smo potpuno različiti u karakterima, znamo sve i mane i vrline onih drugih, ali dobro se kužimo i prilagođavamo se, neki prijateljski kompromisi su tu. Najčešće se pokačimo oko nebitnih stvari, npr. hoće li večera biti u 18 ili 19 ili hoćemo li krenuti na put u 9 ili 10. Čisto ako nam je dosadno, ali oko onih bitnih stvari se uvijek složimo.
Recept za hit, naravno, ne postoji, ali u izvještajima ZAMP-a o najvećim zaradama vaše se ime redovito znalo naći u top 10. Recept možda ne postoji, ali očito je da znate što ljudi vole. Ravnate li se isključivo prema osjećaju ili u ovoj fazi imate neki "recept"?
U pitanju je vjerojatno balans između tih komponenti. Dakle, odgovorno tvrdim da prava pjesma izlazi iz najdublje dubine duše i emocija ju boja čudesnim spektrom boja. No isto tako, ono što vi u pitanju zovete "recept", ja bih radije nazvao "savladanim zanatom", što se događa usput, tijekom vaše karijere i čije benefite onda kvalitetno naučite koristiti.
A kad imate taj spoj, dobru pjesmu u ruci u samom startu i vještinu korištenja tog zanata, onda rezultat ne bi trebao omanuti. Osim ako ne popusti koncentracija, a pošto smo ipak samo ljudi, događa se i to.
Glazbom ste se profesionalno počeli baviti sredinom osamdesetih i dandanas ste još uvijek jedan od najaktivnijih izvođača. Neću vas pitati odakle inspiracija, već vjerujete li uopće u inspiraciju ili se, kao što neki kažu, sve svodi na rad?
Apsolutno vjerujem u inspiraciju ili nadahnuće, ona je temeljni pokretač svega, a onda slijedi rad i samo rad, a o tome sam sve rekao u prethodnom i u prvom odgovoru.
Neki sjede u studiju i rade dok ne nastane hit, drugi se oslanjaju na timski rad i suradnike. Kakav je vaš proces pisanja pjesme/albuma?
Ovisi o situaciji, dešavalo se da sam kreirao pjesmu sa suradnicima, na probama benda recimo, a isto tako se dešavalo da sam radio potpuno sam u studiju.. Ili u studiju dobrim dijelom sam, ali ipak uz određenu pomoć suradnika.
Današnji nivo razvoja tehnologije nam dosta olakšava samostalni rad u studiju. S druge strane, lijepo je i divno surađivati s kolegama, živim ljudima.
Koncept albuma s vremenom je nekako prestao biti bitan i mnogi se koncentriraju isključivo na singlove. Jesu li vam bitniji albumi ili singlovi?
Ja sam prestao s konceptom albuma možda i prvi ili među prvima još daleke 2003. godine kad sam napravio singl Srce od leda. Tada sam već razmišljao i shvatio da će snažnim ulaskom interneta u ovaj posao album naglo gubiti na važnosti jer će publika uglavnom tražiti, surfati i konzumirati pjesmu po pjesmu ili kreirati vlastite "albume", poznatije kao play liste.
I od tada se tako i ponašam, već 20 godina objavljujem singlove, a moji "albumi" su od tad ništa drugo nego kolekcije singlova.
Postoji li neki trenutak u kojem ste shvatili da ćete se glazbom baviti profesionalno? Jeste li od starta željeli da to bude vaš život ili je bila riječ o hobiju koji je s vremenom prerastao u profesiju?
Postoji. Bio je to trenutak kad nam je Siniša Škarica, tada glavni glazbeni urednik u Jugotonu, ponudio prvi profesionalni ugovor.
A kako sam ja tad bio na zadnjoj godini fakulteta (studirao sam telekomunikacije), morao sam se konačno odlučiti kojim putem krenuti dalje jer za oba nije bilo mogućnosti, jedan je isključivao drugi. Pa sam krenuo profesionalno u glazbu i evo me tu i dandanas.
A u međuvremenu bilo je tu svega. Bilo je uspjeha, bilo je neuspjeha. Bilo je uspona, bilo je padova. Bilo je radosti, bilo je razočaranja. Ali na kraju, kada se sve zbroji, pamtimo samo lijepe stvari, a njih je stvarno bilo puno.
Ono što je najbitnije, ponavljam, jest da sam od tog trenutka život definitivno posvetio glazbi, da mi je sudbina omogućila da se bavim poslom koji jednostavno obožavam. I dok me god noge budu držale, vjerujem da ću se baviti njim. Neću nikad stati!
Vjerujem da imam još puno toga za dati. Uglavnom, da zaključim, predivnih, neponovljivih 38 godina.
Vaš glazbeni pristup oduvijek se opirao trendovima i oduvijek ste imali svoj prepoznatljivi zvuk pa gotovo od samog početka pjesme znamo da je vaša. Kako biste vi opisali svoj zvuk?
Oliver je pjevao "slidim svoju zvizdu" i mislim da je to najbolji odgovor koji mogu ponuditi. Trend me ne zanima. Jednostavno uporno pratim sjaj te neke "svoje zvizde" koja me obasjava negdje gore s neba i djelujem. I to je ono što razumijem svjesno.
A što mi je ta moja zvizda donijela? Možda jednu zgodnu mješavinu talijanske kancone, američkog rokenrola, britanskog popa, uz još poneke glazbene sastojke čije okuse volim, poput latina ili reggaea. I, naravno, okus, miris i vibru moje rodne Dalmacije... Ili Mediterana, kako želite.
Je li vas ikad uhvatila želja da potpuno promijenite priču i potpuno izađete iz zone komfora?
Nemam ja što mijenjati priču, pa ta priča sam upravo ja. Moja osobnost. I kako se ja mijenjam lagano i polako kroz godine, sazrijevanjem i starenjem, tako se i ta priča mijenja... Lagano i polako, neprimjetno naizgled, ali neizbježno.
Inspiraciju za pjesmu uvijek pronalazim u vlastitom životu koji ide, živi se, osjeća, i materijala za neke nove pjesme će uvijek biti.
Kako nakon svih godina rada održavate stvaralački žar?
Osvijestiti sam sebi da vlastiti život ima itekakvog smisla, a ja sam to postigao, nevjerojatno je motivirajuć faktor.
Naravno, godine polako idu i svjestan sam da priroda čini svoje, ali dokle god budem mogao stajati na svoje dvije noge, vjerujem da se neću odreći pozornice ni stvaranja jer upravo me to čini živim.
Negdje sam naišao na informaciju da iza sebe imate preko 250 pjesama. Jeste li pisali za druge i postoji li neka pjesma koju svi znamo, a možda ne znamo da ste vi njen autor?
Za druge sam vrlo malo pisao, ali sam ipak nešto pisao. Vjerojatno svi znate za moj i Massimov duet Zar više nema nas koji je kompletno moja autorska pjesma. Ili duet sa Zoricom Kondžom Do posljednjeg daha ili duet s Anjom Šovagović Despot Ljubav postoji zbog nas.
Manje se vjerojatno zna da sam i za Olivera napisao jednu pjesmu, pjesmu Ostani, a najviše publiku zbunjuje pjesma Ella E koju sam napravio za Dinu Dvornika, ali većina misli da je to njegova pjesma i da je on sam pjeva. Netočno. To je moja autorska pjesma (tekst Dijana Alebić) i pjevamo je u duetu on i ja.
Postoji li nešto u čemu se baš želite okušati, a još niste imali priliku?
Imao sam te neke snove od kojih su mi se neki ostvarili, radio sam za nekoliko dječjih mjuzikla, za Međunarodni dječji festival, za predstave sam radio instrumentalnu glazbu. Kruna moje kazališne karijere je bio mjuzikl Bambina, koji je postavljen u HNK Split pod redateljskom palicom Krešimira Dolenčića prije tri godine. Dramaturgiju za tu predstavu je radila njegova supruga Ana, dok je moj basist Olja napravio fantastične aranžmane mojih starih pjesama i pretvorio ih u nešto sasvim drugo, odjednom su zazvučale kao da su napravljene na Broadwayu, tako da hvala Olji na tom divnom radu.
Nažalost, korona je bila prekinula mjuzikl, počeo je moćno, svaka predstava je bila rasprodana, a onda je došao lockdown, pa je sve to stalo, no nadam se da će se nastaviti kako je počelo.
Još jedna neostvarena želja mi je film, glazba za film, ali neke se stvari pokreću u tom smjeru. Ideja je da se taj mjuzikl Bambina snimi na filmskom platnu i već smo poduzeli neke korake u tom smjeru, pa čim bude novosti oko toga, rado ću vas obavijestiti, a bit će ih jer su se stvari pokrenule.
U današnje vrijeme mnogo mladih izvođača uspjeh pokušava pronaći u talent showovima. Mislite li da je to dobar put do uspjeha?
TV kuće su se odlično dosjetile kako napraviti zanimljivu emisiju za svoj program. Uzele su popularne karaoke iz kafića i podigle ih na neviđenu, jako kvalitetnu produkcijsku razinu. I eto vrhunske zabave za narod. I hrpe mladih talentiranih ljudi koji se promoviraju tamo.
Međutim, po mom skromnom mišljenju, karijera se može samo i isključivo napraviti na temelju kvalitetnog autorskog rada, bilo kantautorskog, bilo da imaš uz sebe kvalitetnog autora (Oliver - Runjić su odličan primjer).
Natali Dizdar ili Matija Cvek su jedni od rijetkih primjera koji su se uspjeli upravo tako izdići na profesionalnu estradnu razinu i upravo njihov primjer možda potvrđuje moje riječi od prije.
Pratite li nove glazbenike i je li vam netko od njih posebno upao u uho?
Teško mi je komentirati današnju scenu iz više razloga. Prvo, ja spadam u neku drugu generaciju i često uhvatim samog sebe kako možda ne razumijem određeni moderni glazbeni izraz, slično kao što ni moji roditelji nisu razumjeli ono čime sam se ja tada bavio.
Drugo, razvojem interneta način konzumiranja glazbe se stubokom promijenio, pa i način na koji počiva show business i to opet nije "moja šalica čaja". Ono što vidim je da je glazba danas jako disperzirana, i stilski i po broju izvođača, pa bih se usudio nazvati sve to hiperprodukcijom.
Također, produkcija je jako napredovala, pa je, čini se, celofan uglavnom jako dobar, sve dobro zvuči, ali ono što je zamotano u taj celofan je počesto jako upitne kvalitete. Mada ima, naravno, i top uradaka i izvođača u kojima veoma uživam.
Glazbena industrija već se nekoliko puta u korijenu promijenila i danas imamo čak nekoliko paralelnih scena koje gotovo da nemaju dodirnih točaka jer neki žive na radiju i televiziji, drugi isključivo na internetu... Kako se vi nosite s tim promjenama i jeste li nešto mijenjali u svom pristupu?
Pratim, naravno, i svjestan sam svih tih promjena već odavno. I pokušavam se prilagoditi svemu tome na svoj način. I sam koristim dosta aktivno društvene mreže, naročito Instagram i Facebook, dok mi recimo na TikToku ne ide baš nešto posebno.
Koristim odavno i YouTube, pa čak djelomično i LinkedIn i Twitter, a sve moje pjesme se nalaze i na svim digitalnim platformama kao što su Deezer, Spotify i ostale.
A u odgovoru na pitanje o konceptu albuma ili singla također sam se dotakao na određeni način ove teme. Naravno, uz sve te "novosti" sam se uspio i održati i kao klasični TV ili radio izvođač. Tako da je moja formula - koristi po mogućnosti sve resurse podjednako.
Nedavno su predstavljene pjesme za Doru. Kao netko tko ima iskustva s izborom pjesama za Zagrebački festival, prepoznajete li među njima neke koje imaju potencijal dobro se plasirati na Eurosongu?
Moram biti iskren i kazati da nisam uopće pratio to predstavljanje, tako da ne bih mogao odgovoriti na to pitanje.
Iza vas su dva pokušaja odlaska na Eurosong (Mama i Hey), imate li još uvijek želju predstavljati Hrvatsku?
Možda eventualno kao autor. Kažem eventualno. Što se tiče izvođačke varijante, prepuštam svoje mjesto mlađima.
Zašto mislite da nam u posljednjih petnaestak godina nije polazilo za rukom ostvariti neki kvalitetniji plasman?
Teško je na to kvalitetno odgovoriti, puno je faktora u toj igri. Pa i političkih. A možda nam jednostavno samo fali malo hrabrosti da iskočimo iz nekakvih glazbenih klišeja i probamo uhvatiti neki moderniji, europski vlak.
S druge strane, postavlja se pitanje, što je to uopće?
Mediji uvijek žele doznati sve o privatnim životima poznatih glazbenika, a vi ste taj dio uvijek uspješno izbjegavali. Je li to isključivo rezultat vaše želje da privatni život ne dijelite s javnošću ili novinari nisu ni pokušavali?
Javna sam osoba i toga sam svjestan, i da su svjetla reflektora uperena u mene i da znatiželjna publika voli pratiti što se događa u mom privatnom životu, no moje strogo pravilo je da jedan mali komad privatnog svemira ostavljam samo za sebe i svoje najbliže i mišljenja sam da svi ljudi ne moraju znati sve što se događa u mom privatnom životu.
Više volim da me ljudi prate preko onog što radim, preko mog umjetničkog djelovanja, pjesama i stihova te da me kao takvog pamte. A moj privatni život je, kao što i sama riječ kaže - privatan.
Nedavno nas je napustio Massimo. Surađivali ste, kako ste gore spomenuli, na Zar više nema nas. Koja vas sjećanja vežu za Massima?
Massimo je bio doista osebujan, neobičan i poseban lik i već mi jako nedostaje. Smatram da sam prije svega izgubio jako dobrog prijatelja, čovjeka s kojim je bilo fenomenalno biti u društvu i uživati u njegovoj luckastoj naravi, u njegovoj inteligenciji i mudrosti te u njegovoj fenomenalnoj elokvenciji.
Nikad dosadno s njim, uvijek kvalitetno, zabavno. Doista je bio rijetka ptica. A onda i o njegovom glazbenom talentu što se ima više za reći, taj fantastičan vokal svjetskog kalibra koji je plijenio i s lakoćom osvajao slušatelje...
Sjećam se, kad smo snimali u studiju Zar više nema nas... Kad se radi nova pjesma, onda se ona više puta otpjeva pa se biraju bolje izvedbe, to je uobičajena procedura u studiju. Međutim, on, Mr. Voice, ušao je u kabinu s mikrofonom, zagrijao vokal u sljedećih dvadesetak sekundi i rekao snimatelju - snimaj!
I otpjevao tu, moram naglasiti, nikako laganu i poprilično zahtjevnu pjesmu iz prve i to je ono što mi danas slušamo. Kad je izašao iz te kabine, ja sam mu pružio ruku i rekao - kapa do poda, majstore.
Što možemo u budućnosti očekivati od Nene Belana? Spremaju li se neki albumi, singlovi, glazbeni projekti?
Pa spremam svašta, spremam novi singl, zatim kompilacije Balade 2 i Dueti, zatim tu je rad s pjevačicama, Zadrankom Elenom Stellom, Anezi iz Vrsara i Poljakinjom Emiliom Debskom na prepjevima mojih starih pjesmama na šest jezika: engleskom, talijanskom, slovenskom, poljskom, njemačkom i hrvatskom. Emilia Debska iz Poljske pjeva na poljskom i slovenskom, Elena Stella na engleskom, talijanskom i hrvatskom, a Anezi na njemačkom.
Meni su sve verzije jednako odlične, jako sam zadovoljan tim projektom i guram dalje. Čak su još neki jezici na horizontu.
Također se nadam da će krenuti opet moj kazališni mjuzikl Bambina s daljnjim izvedbama i gostovanjima po drugim gradovima.
I, konačno, svirat ću što više sa svojim sad već 25 godina vjernim bendom Fiumensom svugdje gdje nas vole gledati i slušati.
I za kraj malo o koncertu u Domu sportova. Posebne goste ne želite otkrivati, ali recite nam nešto o proširenom sastavu. Na koji će način to promijeniti aranžmane i hoće li biti nekih iznenađenja za publiku ili pjesama koje dugo ili nikada niste izvodili?
Koncert u Domu sportova je ustvari zamišljen kao proslava te zgodne godišnjice mene i mog banda. Bit će napravljen u dva dijela, prvi dio zovemo Mediteranski Orkestar i svirat ćemo na akustičnim instrumentima ili, kako se to popularno kaže, unplugged. Uz nas će biti na bini i naši prijatelji koji će svirati neke dodatne instrumente kao što su akustična gitara, bas, mandolina, violina, udaraljke, saksofon, a bit će i tu kompletan mali orkestar sastavljen od petnaestak gudača i puhačke sekcije.
Sve to, naravno, u posebnim aranžmanima prilagođenim za tu formaciju, a aranžmane za orkestar je radio moj basist Olja Dešić, koji će i dirigirati tim orkestrom.
Drugi dio zovemo Rock Galama i u njemu ćemo zasvirati klasičnu pop-rok svirku s električnim instrumentima, moj bend i ja, ali pojačani brass sekcijom i udaraljkama. Uopće ne sumnjam da ćemo tu rasplesati cijelu dvoranu.
Nije tajna i koji su posebni gosti, to su Davor Gobac, naš dragi prijatelj, zatim Jakša Jordes, novi pjevač Daleke obale, koji će otpjevati jednu njihovu pjesmu s nama i svirati saksofon čitav koncert, te Elena Stella iz Zadra koja će otpjevati moju pjesmu na talijanskom jeziku.
Sve to će pratiti vrhunska produkcija, zvuk, svjetla i vizuali. Uglavnom, poruka svima - pripremite dobro svoje glasnice jer ćete poznate refrene pjevati s nama tri i pol sata! A onda, vidimo se 2025. i u zagrebačkoj Areni.