Uzgoj istarskog goniča spominje se u hrvatskim povijesnim dokumentima već od 14. stoljeća, a smatra se da je obitavao u svim hrvatskim područjima, većinom uz obalu Jadranskoga mora, navode autori knjige "Hrvatske pasmine domaćih životinja".
Problem "očevinske rasprave" sa Slovencima potječe iz 1960-ih. Hrvatski kinološki savez nakon dugotrajnog rada i lobiranja konačno je ishodio međunarodno priznanje triju autohtonih pasmina pasa - posavskog goniča, istarskog kratkodlakog goniča i istarskog oštrodlakog goniča.
Uz već priznatog hrvatskog ovčara i u svijetu popularnog dalmatinskog psa Hrvatska se može pohvaliti s pet autohtonih pasmina registriranih kod Međunarodne kinološke federacije (FCI). Hrvatski kinološki savez zbog toga ovu godinu proglašava godinom hrvatske kinološke baštine. Hrvatski kinološki savez o tome će u utorak održati konferenciju za novinare.
U manuskriptu đakovačkog biskupa P. Bakića "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici ljeta Gospodnjega 1719." opisuju se lovački psi tri do četiri pedlja visoki (45 do 60 cm), kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama na tijelu, a koji se ponajviše uzgaja u hrvatskim krajevima oko mora. Tamo se smatraju najboljim lovačkim psima na kamenitom terenu.
Očito je riječ o precima današnjega istarskog kartkodlakog i oštrodlakog goniča. Zanimljiva je činjenica da se taj tip psa prikazuje na jednoj minijaturi Hrvojevog misala iz 1404.
Ta stara hrvatska pasmina, nekada proširena duž cijele obale, ali i šire, očuvala se na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Prvi službeni opis pasmine dao je Bylandt 1894. u knjizi "Die Hunderassen", a tvorac moderne selekcije je Slovenac Janez Lovrenčič, koji je standardizirao i popularizirao pasminu na osnovu primjeraka iz Gorskog kotara.
Tipični lovački pas
Kao izvorna hrvatska pasmina istarski gonič registriran je 1999. Istarski kratkodlaki gonič je srednje veličine, skladno građena tijela. Glava mu je produljena, kruškasta oblika, uši poklopljene, vrat srednje duljine, leđa ravna i duga. Dlaka mu je sjajna i tvrda, pa odaje izgled snažne životinje. Vidljive sluznice su tamne.
Karakteristična boja te pasmine je bijela, sa svjetlosmeđe-narančastim poljima po glavi. Te tamnije površine oštro su ograničene. Visoki su oko 45-55 centimetra i teški do 18 kilograma.
Tipičan je lovački pas, koji se koristi u lovu na zečeve i lisice. Vrlo dobro radi u grupi i samostalno. Naročito je dobar na tvrđim, kamenitim i grmovitim terenima.
Sve se te karakteristike odnose i na oštrodlakoga istarskog goniča, koji predstavlja njegovu sestrinsku liniju. U kreiranju oštrodlakoga goniča korišten je i francuski vendenski baset.
Istarski oštrodlaki gonič skladno je građen i čvrst pas, pomalo robusna izgleda, oštre dlake duge 5 do 10 centimetra, a konstitucijski je nešto veći i teži od kratkodlakoga goniča.
Glava mu je jaka, robusnija nego kod istarskoga kratkodlakoga goniča, u čeonom dijelu blago izbočena. Predio oko njuške obrastao je oštrim brkovima. Vrat je umjerene duljine, a leđa ravna i duga. Noge su mu mišićave i čvrste, zatvorenih šapa. Bijeli je s narančasto-smeđim poljima po glavi i oko korijena repa. Visok je 46 do 58 centimetara, a težak 20 do 25 kilograma. Koristi se u lovu na lisice i zeca, ali i kao krvosljednik. Kao i kratkodlaki gonič, izvanredan je na kamenitom terenu.
Uzgaja se i u Italiji, Austriji i Engleskoj. Križanjem hanoveranskog krvosljednika i istarskog oštrodlakog goniča dobiven je štajerski visokonogi gonič, a u Italiji je poslužio za oplemenjivanje talijanskog oštrodlakog ptičara.
Knjiga "Hrvatske pasmine domaćih životinja" izašla je prošle godine, a napisali su je Marijan Posavi, Miljenko Ernoić, Roman Ozimec i Franjo Poljak.