Pripadnici generacije Z definitivno su skloniji govoriti o unutarnjem kaosu koji narušava njihovu emocionalnu dobrobit. Međutim, samo razgovor nije lijek za probleme mentalnog zdravlja. Osim toga, izražena sklonost predstavnika generacije Z da dijele izazove s kojima se suočavaju često se dočekuje podsmijehom i gorkim komentarima o njihovoj pretjeranoj osjetljivosti. Tijekom intervjua za platformu MyImpact, psihologinja Gintarė Buinikaitė dala je nekoliko savjeta o tome kako si pomoći ne samo razgovorom, već i poduzimanjem određenih koraka.
Najveće pogreške nastaju tijekom odgoja
Kako je Buinikaitė ranije spomenula, osjetljivost pripadnika generacije Z očituje se u njihovoj nesposobnosti da se nose s neugodnim situacijama. Mladi često pokušavaju pobjeći od njih što je prije moguće ili ih u potpunosti izbjeći. Psihologinja sugerira da je ovo ponašanje uglavnom određeno određenim praksama odgoja.
Ovaj obrazac ponašanja vodi do nezdrave konkurencije: kako mladi preživljavaju pod pritiskom teških okolnosti. Na primjer, često se povlače iz situacija koje izazivaju nelagodu ili im nisu zanimljive.
Prema Buinikaitė, generacija Z je prva koja je naučena obraćati pažnju na svoje osjećaje, no nedostajala je ključna komponenta – kako biti otporan i samostalan u upravljanju tim emocijama. Iako je dobro ne potiskivati osjećaje, važno je naučiti kako upravljati njima.
Važnost otpornosti i njene vrste
Za prevladavanje životnih izazova ključno je imati snažnu otpornost, koja nažalost nedostaje mnogim pripadnicima generacije Z. Otpornost, kako je definira Buinikaitė, je sposobnost podnošenja nedaća i oporavka od teških životnih događaja. Jednostavnije rečeno, to znači ne dopustiti da nas emocionalno preplave traumatične situacije.
„Na početku, upravljanje stresom, konstruktivna povratna informacija i tehnike koje potiču otpornost mogu biti težak posao. Međutim, kasnije postaje navika koja ne zahtijeva pretjerano razmišljanje“, objašnjava psihologinja.
U stvari, prema Buinikaitė, postoji nekoliko vrsta otpornosti.
„Ljudi često misle da otpornost može biti emocionalna ili psihološka. U stvari, postoje pet vrsta otpornosti. Psihološka otpornost je sposobnost rješavanja problema razmišljanjem o stvarima tijekom kompliciranih situacija. Emocionalna otpornost je sposobnost kontroliranja vlastitih emocija bez potiskivanja“, kaže psihologinja.
Važno je razumjeti da prilikom upravljanja i kontroliranja vlastitih emocija, osjećaji ne bi trebali biti zanemareni, naglašava Buinikaitė.
„Prisilno potisnuti osjećaji brzo se ponovo pojavljuju u najneprikladnijim trenucima. Zato bi se trebalo pripremiti suočiti se s osjećajima poput srama i krivnje, bez obzira koliko neugodni oni mogu biti. Samo na taj način možemo ih učinkovito ukloniti“, kaže psihologinja.
Govoreći o načinima izgradnje naše otpornosti, Buinikaitė je otkrila nekoliko drugih vrsta otpornosti.
„Još jedna vrsta otpornosti je zajednička otpornost. Ona se definira kao sposobnost određene zajednice da odgovori, izdrži i oporavi se od nepovoljnih situacija. Ovdje u Litvaniji imali smo priliku proći kroz nekoliko testova, poput pandemije i rata u Ukrajini. Uvijek pitam ljude misle li da smo prošli te testove. Po mom osobnom mišljenju, naš nivo otpornosti je prilično visok“, napominje psihologinja.
Još jedna važna vrsta otpornosti je fizička otpornost.
„Fizička otpornost odnosi se na sposobnost tijela da održava izdržljivost potrebnu za izazovne fizičke zadatke, poput putovanja na velike udaljenosti. Također je to sposobnost osobe da se brzo oporavi kada se suoči s bolešću. Dakle, tijelo bi također trebalo biti otporno“, kaže Buinikaitė.
I posljednja, ali ne manje važna vrsta otpornosti je duhovna otpornost.
„Duhovna otpornost odnosi se na vrijednosti i svrhu. Ona može imati malo ili nimalo veze s religijom. Radi se o svrsi života, pokretačkoj snazi iza poduzetih akcija“, objašnjava psihologinja.
Nažalost, nije dovoljno samo razumjeti što otpornost znači. Da bismo stvarno integrirali otpornost u naše živote, trebamo poduzeti specifične akcije. Buinikaitė je identificirala aspekte koje moramo razviti kako bismo postigli pravu otpornost.
„Kako bismo razvili sve vrste otpornosti, trebamo obratiti pozornost na sedam stvari, a to su: samopouzdanje, kompetencija, povezanost, doprinos, suočavanje, kontrola i karakter. Suočavanje u ovom slučaju je sposobnost učinkovitog nošenja sa stresom i osnova modela otpornosti. Međutim, to nije nešto odvojeno. Da bi bili otporni, ljudi bi trebali imati kompetenciju i mnoge druge stvari“, tvrdi stručnjakinja.
Buinickaitė priznaje da se ove ideje mogu činiti prilično kompliciranima, ali trebamo razumjeti da jedna promjena često vodi do drugih promjena.
„Ovih sedam točaka su komplementarne. Kad se jedan od aspekata razvija, ostali također postaju jači“, kaže Buinikaitė.
Izvor: myimpact.org