Foto: Guliver Image/Getty Images
POSTOJI glazba za svaku priliku, ali s obzirom na činjenicu da ćemo svi kad-tad proći kroz to, postoji iznenađujuće malo glazbe za umiruće.
Ovom se temom pozabavila Kate Molleson za The Guardian pišući o Klinijevcima (svećenicima iz benediktinskog samostana u Clunyju u Francuskoj) koji su 11. stoljeću prakticirali rituale tijekom kojih su umirućima pjevali koliko god je to bilo potrebno. Ponekad je to trajalo tjednima.
Pomaže li glazba?
Mnogi i danas koriste glazbu u takvim trenucima, a Rufus Wainwright nedavno je opisivao kako su on i članovi njegove obitelji posljednje trenutke života njegove majke proveli pjevajući joj.
No, ova tema zaokuplja i mnoge druge. Matthew Lenton je direktor Vanishing Pointa, glumačke trupe iz Glasgowa koji proučavaju ulogu glazbe u kontekstu palijativne skrbi: "Još nisam umro pa ne znam pomaže li nam glazba kod odlaska na onaj svijet. Ne znam ima li neku funkciju ili je sve to sranje, samo romantično gledanje na ono što nam se događa kad umremo. No, u svemu tome postoji nešto intrigantno".
Značaj glazbe
Mnoge studije potvrđuju njegove sumnje, a prema jednoj od njih, "glazba smanjuje simptome depresije i društvene otuđenosti, povećava komunikaciju i izražavanje, potiče reminiscenciju i osvrtanje na vlastiti život te pojačava osjećaj opuštenosti". Glazbeni terapeuti preporučuju glazbu koja imaju važnost za umiruću osobu pa to može biti pjesma uz koju su plesali na vjenčanju ili nešto što im je pjevala majka kada su bili mali.
Ipak, postoji glazba koja je u ovom slučaju bolja od ostale.
Diane Eileen koja već dugo radi u jednom hospiciju, tvrdi da postoje pjesme u kojima ljudi više uživaju pa je objavila i svoju šaroliku listu na kojoj možete pronaći Sinatru, Bjork, Lennona, Celine Dion i Enyu.
Soundtrack umiranja
Lenton i njegova ekipa proveli su i vlastito istraživanje koristeći glazbu Philipa Glassa, La Monte Young i Bacha. Young se pokazao posebno učinkovitim. Ovaj avangardni skladatelj djelovao je gotovo hipnotičko, a jedna od ispitanica je izjavila: "Oslobodilo me do te mjere da sam se rasplakala. Nisam se dugo bolje osjećala". Neke druge je iritirala.
Međutim, univerzalno prihvaćen bio je Arvo Part, estonski skladatelj čije kompozicije imaju jednu ključnu razliku u odnosu na ostatak konkurencije - naglašenu duhovnost. Zbog opiranja socrealističkoj umjetničkoj doktrini zasmetao je sovjetskim vlastima. Nakratko se povukao kako bi pronašao novi smjer.
Tabula Rasa
Ključni dio njegova povratničkog nastupa bio je "Tabula Rasa" koja mu je donijela međunarodno slavu.
Upravo se za nju odlučio i Lenton koji tvrdi da se pacijenti u hospicijima odlučuju za "Tabulu Rasu": "Osjećate kao da će se glazba nastaviti iako instrumenti nisu fizički u stanu to učiniti. Kao tijela koja više nisu u stanju držati dušu ili svijest".
Zapadna publika upoznala je Parta preko Tabule Rase još 1984., a mnogi kritičari nazivali su je bezvremenom što se nije dopalo skladatelju koji je konstatirao: "Vrijeme ima dulje značenje, ali je kratkotrajno. Baš kao i naši životi".