OVE GODINE Joško Čagalj Jole slavi 20 godina karijere, a za svoje obožavatelje pripremio je veliki koncert u Ciboni.
Sve je počelo hitom "Duša od papira", a dva desetljeća kasnije Jole nosi titulu najvećeg showmana Hrvatske, čiji nastupi traju satima. U međuvremenu je od jednog od najpoželjnijih neženja postao obiteljski čovjek, pa smo se razgovoru s njim dotaknuli plodne godine karijere, ali i obiteljskog života, te stanje u Hrvatskoj.
Počeli ste pjevajući po kafićima, kako se osjećate kad se sad nakon 20 godina prisjetite tih dana?
Nitko nije počeo odmah puneći dvorane, zato se ne treba sramiti svojih početaka i ja ih se rado sjetim sada kada je toliko godina truda i rada iza mene. Baš sam ponosan. Moja Doris Dragović me je čula prije 21 godinu na jednom nastupu i prišla mi i rekla da moram nešto napraviti. Spojila me s Tončijem Huljićem. Ostalo znate. Ta suradnja traje već 20 godina.
Jeste li tada zamišljali da ćete doći do sadašnje pozicije, kakva su bila vaša očekivanja na početku karijere?
Teško je to reći, ali naravno da sam sanjao o tome da se moj glas čuje daleko jer sam oduvijek znao da želim pjevati i time uveseljavati ljude oko sebe. Sad mi je drago da to traje već 20 godina, što će kulminirati velikim koncertom u Ciboni 12.listopada.
Koji je bio najteži trenutak u vašoj karijeri, a koji najljepši?
Najteži – kada sam morao pjevati dan iza sprovoda mog strica s kojim sam bio puno vezan. A najljepši – dan kada sam prvi put osjetio kako je to stati na pozornicu Splitskog festivala 1998. i kada sam prvi put u ruke uzeo svoj prvi CD.
Što ste sve naučili tijekom karijere, primjećujete li da ste se promijenili tijekom godina?
Naučio sam se strpljivosti i smatram da sam mudriji sada nego prije 20 godina. Važno je i zadržati ono "dijete" u sebi jer bez te zaigranosti neke stvari nemaju smisla. Tijekom godina se jesam promijenio, tko nije? Ali samo na bolje, nadam se. (smijeh)
Kako se pripremate za koncert?
Probe su sastavni dio svakih mojih priprema za koncerte općenito. Volim biti skoncentriran i predan sam svakom segmentu koji stoji na putu. Moram priznati da zna biti poprilično kaotično, ali kad nešto radiš od srca za svoju publiku, ništa nije teško, vjerujte mi.
Što publika može očekivati na velikom slavljeničkom koncertu u Ciboni?
Definitivno može očekivati najveći koncertni tulum u gradu! Pripremili smo se za veliku proslavu i jednostavno ne mogu dočekati 12. listopada kada ćemo svi zajedno pjevati i stvarati uspomene. Na pozornici će mi se pridružiti moji prijatelji Jelena Rozga i klapa Rišpet, ali imam i poneko iznenađenje.
Koliki je pritisak svaki put iznova ispuniti očekivanja?
Svaki izvođač kojemu je stalo do njegove publike drži do toga da ispuni očekivanja obožavatelja. Ne mogu to čak nazvati pritiskom, to je više kao neka pozitivna euforija koja te cijeloga obuzme uoči velikog nastupa. Uvijek pokušavam publici dati cijeloga sebe.
Poznato je da ste na nastupima veoma energični i da s pozornice ne odlazite brzo. Kako održavate kondiciju, imate li neke posebne pripreme uoči koncerata i nastupa?
Volim malo joggirati i brzo hodam. Dan prije nastupa neću negdje s ekipom 'zaružiti' jer čuvam glasnice i želim biti skroz spreman i odmoran za nastup.
Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme provodim s obitelji i bliskim prijateljima. To su momenti koje uvijek treba njegovati i držati na okupu.
Hoćete li možda u povodu 20 godina karijere organizirati i slične slavljeničke koncerte u drugim gradovima?
Bilo bi mi drago. Ako moja publika nakon Cibone to bude tražila, napravit ćemo malu turneju po Hrvatskoj i dijaspori.
Imate li neku neostvarenu želju kad je riječ o karijeri?
Ovaj koncert koji dolazi mi je bio izazov i želja. Nadam se da će za koji dan biti ostvarena.
A privatno?
Privatno sam zadovoljan skroz i sve je kako treba biti.
Čime biste se bavili da niste glazbenik?
Hotelijerstvom ili ugostiteljstvom jer volim kontakt s ljudima. I volim ugađati drugima. Volio bih možda voditi jedan mali obiteljski hotel.
Što biste rekli svojim kćerima da vam jednog dana kažu da žele ići vašim stopama?
Svoje kćerkice u svemu podržavam, jako vole glazbu, a kako i ne bi kad nam je kuća uvijek prepuna muzike. Uvijek bi im rekao i uvijek ću im reći da ne odustaju od svojih snova i da je tata uvijek uz njih, naravno ako je to sve u nekim granicama normale, najbitnija mi je njihova sigurnost i sreća.
Posljednjih tjedana i mjeseci čitamo o zabranama i pokušajima zabrana koncerata i manifestacija. Kako to komentirate?
Reći ću samo kratko - mislim da je dosta dijeljenja u ovoj državi.
Kakvom vi vidite budućnost Hrvatske uz toliko mladih koji odlaze gotovo svakodnevno? Kako biste reagirali da vaše kćeri odluče sreću i budućnost potražiti vani?
Vjerujem u budućnost Hrvatske, volim Hrvatsku, normalno da me rastužuje činjenica da se mladi iseljavaju, ali opet, ako tamo nalaze sebe i ostvaruju se, vjerujem da gdje god bili ostavljaju svoj trag. Da se moje kćerke odluče na takav potez, naravno da bi ih podržao i pomogao im u svemu. Volio bih da se svi jednog dana vrate u domovinu.