Britanski stand-up komičar: U Hrvatskoj sam se osjećao kao Chris Rock

KAI HUMPHRIES nagrađivani je stand-up komičar i zvijezda popularnog podcasta Sloss and Humphries On The Road, kojeg je domaća publika imala priliku upoznati na nastupima Netflix zvijezde Daniela Slossa, a svoj hvaljeni show Gallivanting! dovodi u Rijeku, u Botel Marina, 8. prosinca i u Zagreb, u klub Boogaloo, 9. prosinca ove godine.

Kai i Daniel, nekadašnji cimeri, zajedno vode i popularni podcast Sloss and Humphries on the Road, a Kai je također i stalni gost hit podcasta Have A Word i Hot Water’s Green Room. Kai je već održavao samostalne turneje po Australiji i Europi, a njegov show bio je i Off-Broadway hit u New Yorku. U Zagrebu i Rijeci kao gost će mu se pridružiti sjajni škotski komičar Connor Burns.

S komičarem smo propričali o njegovoj karijeri, stand-up komediji u Europi te brojnim drugim temama. 

Postoji vrlo dobar (ili barem solidan) razlog zašto ću započeti s najgorim pitanjem ikad. Što te navelo da se počneš profesionalno baviti stand-up komedijom? Pitam zato što Europa i Velika Britanija u vremenima kad si započinjao nisu bile mjesta na kojima je bavljenje stand-upom percipirano kao legitimna karijera, kao što je to slučaj u Americi. 

Započeo sam s 26 godina i vjerujem da je to dobra dob za početak bavljenja tim poslom jer imaš već nešto malo životnog iskustva, dovoljno energije i entuzijazma, a i radiš ozbiljne poslove, pa možeš uzdržavati tu strast. Nisam zapravo ni pratio previše stand-up scenu. Tu i tamo bih vidio nešto na TV-u kao što su nastupi Billyja Connollyja ili Jacka Deeja, ali imao sam osjećaj da u mainstreamu ima otprilike šest komičara i da je to sve što postoji. 

U jednom sam trenutku otišao na neki nastup u Newcastleu za prijateljev rođendan i shvatio da postoji cijela underground scena komičara koji tim poslom zarađuju za život. Uživao sam u nastupima, ali cijelo vrijeme gledao sam na pozornicu i osjetio nešto duboko u sebi i znao sam da je to moj životni poziv. 

Koliko je uopće stand-up scena u tom periodu bila jaka?

U tim počecima teško je bilo postati primijećen, to je bilo kao plivanje uzvodno s lososima. Svi su se htjeli tim poslom baviti profesionalno, ali nije bilo dovoljno prostora za sve iako su objektivno bili dovoljno dobri. Nije bilo dovoljno biti dobar, morao si stvarno naporno raditi. 

Da, mnoge scene koje se razvijaju su takve, a i, ako želiš da profesionalno bavljenje umjetnošću zamijeni tvoj posao od 9 do 5, moraš biti spreman raditi ne samo od 9 do 5 već 24/7.

Upravo to. Kod poslova koje radiš od 9 do 5 barem znaš kad ti radni dan završava. U karijeri poput ove zapravo nikada ne prestaješ raditi jer kotačići se neprestano trebaju vrtjeti i nemoguće je isključiti se. Ležiš u krevetu i, ako dođe ideja, moraš imati telefon pored sebe i zapisati to jer ćeš inače zaboraviti.

Isto tako, moraš biti spreman žrtvovati sve ono što voliš u životu. Neke stvari jednostavno moraju postati sekundarne želiš li uspjeti. Obožavao sam igrati nogomet i igrao sam za dva različita tima, pa mi je na to otpadao cijeli tjedan i cijeli bih tjedan samo igrao.

No, morao sam s tim prestati jer mi je bilo teško nakon svega voziti četiri sata da bih odradio nastup u polupraznom klubu za četiri lika i psa, bogu iza nogu, negdje pored Nottinghama. 

Posebno kad si novi u tom poslu jer u toj fazi karijere ovisiš o tome da neki drugi komičar odustane i ti upadneš u njegov termin, a to se uvijek događa bez upozorenja, pa moraš otkazati sve ostalo i biti na raspolaganju.

Na spoju si s djevojkom i odjednom ti javljaju da se oslobodilo mjesto, pa ti se raspada veza jer juriš u neku vukojebinu zbog karijere s kojom se možda nikada ništa neće dogoditi. I odjednom ti se život transformira jer si opsjednut tom idejom. 

Ali ako i kad jednom krene, to je tako dobar osjećaj. 

Pogotovo ako je ta opsesija jedino što imaš i zbog nje makneš "zaštitnu mrežu" i odlučiš ne imati plan B. 

Da. Nažalost, iz istog razloga teže podnosiš i failove. Voziš se satima do nekog kluba, nastupaš za šačicu ljudi, ništa ne zaradiš i nastup je grozan. Vožnja kući je tragična i ubija te, a još je gore jer znaš da ujutro moraš na posao. To su trenuci kad razmišljaš o tome da od svega odustaneš i mnogi ljudi od te karijere odustanu upravo u jednom od takvih trenutaka. 

Svi pamte te trenutke. Koji je bio tvoj?

Sjećam se jednog trenutka kad sam psihološki odustao. Vraćao sam se kući nakon grozne gaže i imao sam samo gorivo koje sam imao u tanku i potrošio ga, što znači da sam ujutro morao biciklirati na posao.

Sve sam investirao u tu karijeru i više nisam imao novca. To je bilo to. U tom sam si trenutku obećao da ću odraditi još samo tih nekoliko bukiranih nastupa i to je to. Na svu sreću, svi ti nastupi prošli su odlično i to me ponovno vratilo. 

Jesi li oduvijek bio "onaj duhoviti lik u društvu" i je li ti stand-up karijera bila "zapisana u zvijezdama"?

Znaš što, svi moji prijatelji su duhoviti, a ja sam kao glasnogovornik među njima. Ne mislim čak ni da sam posebno duhovitiji od njih, ali ja sam pronašao način da to zapakiram i serviram na bini. Tako da mislim da sam jedan od duhovitih, ali svi moji prijatelji me nasmijavaju. 

Da, biti duhovit nije dovoljno da netko bude dobar stand-up komičar. Svakako je bitno, ali samo je jedan od parametara. Koja su tvoja iskustva s tim?

Slažem se. Jako velik broj komičara koje srećem prije nastupa me nije nasmijao, ali onda se popnu na binu i oduševe me. Neki komičari jednostavno nemaju tu dovitljivost u razgovoru, ali jako dobro pišu i odlični su na pozornici.

Na rade s publikom i nisu "majstori ceremonije", pa ne rade to, nego analitički pristupe svom nastupu i ne baziraju se na urođenom talentu. Kao neki nogometaši. Neki imaju "božji dar", a neki su prvi koji dolaze na trening i posljednji koji s njega odlaze. 

A oni su stvarno najbolja kombinacija jednog i drugog. Tko su za tebe najbolji stand-up komičari i na koji su način utjecali na tebe?

Budući da nisam pretjerano pratio tu scenu, nisam imao komičara kojeg bih na počecima karijere "imitirao" na nastupima. Kad sam ja počinjao, mnogi su kopirali Stewarta Leeja koji je u to vrijeme bio popularan, ali budući da nisam gledao puno nastupa, imao sam sreću da sam došao s vlastitim stilom.

No, jednom kad sam počeo kopati i istraživati svoju novu strast, otkrio sam Jima Jefferiesa. Obožavao sam njegove nastupe. I odlična stvar je da sam na jednoj od njegovih turneja dobio priliku nastupati prije njega. Doug Stanhope također je jedan od njih. 

Velški komičar Rhod Gilbert također je jedan od njih. Genijalan je. Učini si uslugu i nakon ovog intervjua odi na YouTube i pogledaj njegov nastup. Njegova priča o ručki putne torbe jedna je od najgenijalnijih fora koje sam vidio. Univerzalno je. Nije mračno i nije oštro, može se svidjeti i tebi i tvojoj baki i nema veze odakle si, jasno ti je o čemu priča. 

Da, funkcionira i u Zagrebu i u Londonu. Ipak, dobro je dati nešto svoje, lokalno i na temelju toga shvatiti koliko smo zapravo svi slični. Koliko je odrastanje u Velikoj Britaniji utjecalo na tvoj nastup?

Jako. Odrastao sam u siromašnom dijelu zemlje. Nismo imali puno, pa smo se morali sami zabavljati i u tome ima jako puno crnog humora. Tijekom osamdesetih i devedesetih bilo je grozno jer je taj dio zemlje, u blizini Newcastlea, zaboravljen.

Prije mog rođenja tamo su bili rudnici ugljena, a nakon što je Margaret Thatcher zatvorila rudnike, to je ugasilo industriju, a nove industrije nije bilo. To je prekinulo i transportne linije s ostalim gradovima, pa ste dobili satelitski grad koji je prepušten sam sebi da polagano trune. Sad je bolje nego što je bilo, ali 80-ih i 90-ih je bilo teško. 

Stoga dosta moje komedije dolazi iz pozicije pripadnika radničke klase. 

To je zapravo dosta zahvalna pozicija za komičara jer, ako si pripadnik više klase ili si preuspješan, to često zna malo distancirati publiku. Ne povezujem se nikako s komičarima ako kukaju da imaju samo jednu jahtu. 

Često se pitam kako se ti komičari koji su krenuli od nule i sad su milijunaši prilagođavaju novonastaloj situaciji. Jedan od mojih prijatelja, komičar Paul Smith, koji je postao super popularan i sad puni arene, kupio je Bentley i onda je na mrežama zahvalio svima na tome što su mu kupili Bentley. To je super jer on je dečko iz radničke klase koji je uspio i ne zaboravlja kome na tome treba zahvaliti. 

Pogledao sam tvoj nastup Punch Drunk. Često spominješ ljude iz privatnog života. Kako oni reagiraju na to? Pitaš li ih za dopuštenje? Najaviš li im to?

Radim to ovako. Odradim taj materijal bez dopuštenja pa, ako to funkcionira, imat ćemo razgovor o tome i upozorit ću ih, ali ako ne funkcionira, nikad neće doznati jer više neću koristiti te fore. 

Cenzuriraš li se ponekad?

Ne baš. Uvijek pokušavam malo pomaknuti granice, ali u isto vrijeme svjestan sam da sam 40-godišnjak koji pokušava biti onaj klinac koji je smiješan tvojim roditeljima, ali oni ne žele da budeš kao ja. Kao, stalno sam blizu ruba, ali izvlačim se. Čak i ako sam oštar, trudim se nikog ne povrijediti. 

Čuo sam nedavno vrlo odličan citat Andyja Warhola koji je navodno izjavio "umjetnost je izvući se". Drugim riječima, današnji komičari neprestano kukaju da živimo u eri kulture otkazivanja i da više ništa ne možeš izjaviti. No, to nije istina. Ako si izbacio specijal koji je sve raspizdio, nisi se izvukao. Umjetnost je izgovoriti isto to, ali nasmijati ljude. Misliš li da komičari "više ništa ne smiju reći"?

Trans-teme su popularne i dobro utabane staze, ali svi su to odradili loše. Doslovno sam čuo jednu ili dvije osobe koje su imale neko zanimljivo opažanje o toj temi. To je glavna poštapalica i svi se hvataju za to jer je "šokantno". A nije. 

Politika i Donald Trump su također velike teme, ali o njima slobodno možete govoriti. Nastupao sam u Indiji i, ako tamo pričate o politici ili religiji, uhitit će vas ili letite iz zemlje. To je prava "kultura otkazivanja".

Nitko vas kod nas neće zatvoriti zbog šala o Trumpu ili trans-osobama. U podcastu smo ugostili turskog komičara koji je završio u zatvoru jer se našalio na račun Proroka i islama, a nije mu dopušteno ni da napusti zemlju. Stoga, da, postoji kultura otkazivanja, ali mi ne živimo u njoj. 

Kad smo već kod različitih kultura. Je li gostovanje u drugim državama utjecalo na tvoj materijal?

Ova turneja je puna materijala o mojim iskustvima tijekom putovanja. Isprva je to trebala biti serija anegdota, ali pretvorilo se u priču o tome kako su putovanja promijenila moj pogled na svijet. Jasno mi je koliko su se moji vidici proširili i koliko bi suprotni bili da se sve ovo nije dogodilo.

Gledam što se događa u vijestima i vidim te uzorke. Ne postoje "oni" i "mi", svi smo samo ljudi. Ne želim sad popovati, ali želim da se u nastupu osjeti koliko me promijenilo upoznavanje različitih kultura. Isto tako, govorim i o odnosu slobode i odgovornosti jer društvo funkcionira tako da vas veže za jedno mjesto, a vi imate žeđ za avanturama. 

Ne pitam ovo jer želim nažicati kompliment Hrvatima, ali postoji li nešto posebno vezano za ovdašnju publiku u tome kako percipiraju tvoj smisao za humor?

Nema potrebe za žicanjem jer imam dosta komplimenata za hrvatsku publiku. Prvi put smo došli 2014. i nisam mogao vjerovati kakva je to energija. Dakle, nisu imali pojma tko sam jer došli su vidjeti Daniela Slossa, ali reagirali su tako da sam se osjećao kao Chris Rock. Kad sam izlazio na binu, njihova reakcija bila je nevjerojatna.

To ti daje osjećaj nepobjedivosti jer postane ti jasno: "A, vi želite da pobijedim!" Daniel i ja kasnije smo pričali koliko je publika bila nevjerojatna jer poznavanje engleskog je na tako visokoj razini da gotovo uopće nisam morao mijenjati materijal. Izbacio sam neke lokalne reference koje ovdje ne bi funkcionirale i to je bilo to. 

Želim ti da se tako osjećaš i ovog puta. Idemo za kraj. Koji je konačni cilj? Specijal na Netflixu, serija ili nešto treće?

Ništa od toga. Ovo je konačni cilj. Sve što se trenutačno događa. Ići na turneje, putovati u različite zemlje, izvoditi svoj materijal i nasmijavati ljude. Sve dok ljudi dolaze na nastupe i vraćaju se na njih, bit ću zadovoljan.