IMA NEŠTO istodobno lijepo i žalosno u hrvatskoj zastavi obavijenoj oko lijevog retrovizora jednog auta u Njemačkoj i njemačkoj zastavi oko desnoga usred nogometne groznice. Izgledaju kao djeca rastavljenih roditelja. Jedna te zemlja rodila, s drugom živiš.
Kome pripadaš? Koga više voliš? Za koga bi navijao da igraju jedan protiv drugog?
U večeri kad je Hrvatska igrala s Islandom, mogle su se vidjeti grupice u hrvatskim dresovima kako hodaju njemačkim ulicama i hrvatske zastave kako vijore s njemačkih balkona. Mogao si čuti hrvatske psovke na njemačkom govornom području, navijačke pjesme ispod njemačkih krovova i trubljenje auta nakon pobjede po njemačkim cestama. Svjedočiti djeliću narodne euforije u Hrvatskoj koji se samotno razbacuje izvan granica, raspršujući se po njemačkom tlu kao dio neke druge cjeline od koje je u isto vrijeme odvojen.
A onda je tu i izraz poštovanja prema "tuđoj kući" u koju si došao i čijim se krovom častiš i čija prava zarađuješ. Izraz osjećaja nove pripadnosti uz poštivanje stare.
Pa tako emigrant tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva ima dva dresa, prati dvije reprezentacije,izlazi na ulice dva puta, viče sranje na dva jezika. Podvostruče se piva, slavlja i tugovanja. Kao dijete rastavljenih roditelja, oboje voliš, na različit način, i moraš im to oboma pokazati.
I dok u toj rastavi svi znamo tko je krivac, "dijete" još uvijek snosi najteže posljedice. Emigrant je taj koji se mora preseliti, srediti papire, naći posao, stan, učiti jezik, upoznati ljude, usvojiti pomalo frustrirajući način recikliranja jer nigdje ne možeš naći kantu za bio otpad i proći prvotnu zbunjenost.
"Je l' se on to sprda sa mnom?", kad ti na odlasku na posao kažu "Viel Spaß", pa onda drugu zbunjenost jer se ne šale.
Pa posjećivati majku Hrvatsku jednom ili dva puta godišnje. On ima obitelj i prijatelje i tu i tamo, krov nad glavom i tu i tamo, neka životna iskustva, uspjehe, neuspjehe, najdražu vrstu piva, navike, stil života i uspomene - i tu i tamo. On se sad prilagođava jednoj, sad drugoj okolini dok u sebi nosi, svjesno ili nesvjesno usvojivši, karakteristike oba mentaliteta, pronalazeći način na koji ih pomiruje.
Ima nešto istodobno lijepo i žalosno u hrvatskoj zastavi obavijenoj oko lijevog retrovizora jednog auta u Njemačkoj i njemačkoj zastavi oko desnoga usred nogometne groznice.
U jednoj si zemlji rođen i odrastao, u drugoj gradiš nove ili obnavljaš stare temelje. I s vremena na vrijeme kao da bude gorak okus novih temelja jer nešto nedostaje. Nostalgija dolazi poput nenajavljenog povjetarca.
Kao kad tražiš parking po gradu pa naiđeš na znak "P 3 p.m." - kako objasniti Nijemcu zašto je to smiješno?
Ili kad čuješ njemačkog komentatora koji na prekršaj protivničkog igrača kaže samo: "O, ne" pa ti iz daljine odzvanja Ćosić s: "Gospode Bože! Donesite konopce! Ovo je ring!"
Ili objasniti količinu emocija u dozivanju jednog Bosanca drugim s: "Mirza, jebem te ja" koji se potom srdačno zagrle. "Rekao mu je da ga jebe jer se nisu dugo vidjeli i sad mu je drago što se vide?" Neke se stvari semantički teško mogu objasniti.
Kako objasniti Nijemcu zašto je Mamić nazivan pripadnikom romskog naroda, a jednom gradonačelniku zalijepljen komad pršuta na čelu?
Ili Thompsona koji maše mačem na koncertu?
Zašto je trenutak kad Mišo Kovač podigne ruke u zrak vrhunac emocije na njegovom koncertu, isto kao kad Grdović rastrgne sam sebi košulju?
Ili ono kad je Sanader kao premijer maznuo desetke milijuna kuna, a sad gleda tekmu iz VIP lože u Kalinjingradu?
Ili Željku Markić.
To su stvari koje je teško opisati riječima, pogotovo prevesti, a koje treba doživjeti. Roditi se u Hrvatskoj.
Zato integracija teško preraste u asimilaciju i u nekim će se aspektima, koliko god da se imigrant uklopi, uvijek osjećati strancem.
Naše tragikomedije kao da su postale dijelom nacionalnog identiteta s kojim se pak više povezujemo kad smo "vani" nego "unutra". Kad smo "unutra", onda još više upiremo prstom jedan u drugog, kad smo "vani", onda se povezujemo na temelju tih iskustava.
Ima nešto istodobno lijepo i žalosno u hrvatskoj zastavi obavijenoj oko lijevog retrovizora jednog auta u Njemačkoj i njemačkoj zastavi oko desnoga usred nogometne groznice.
No u lijepom i žalosnom, mislim da prevaguje lijepo. Jer emigranti sada imaju dvije zemlje. Širu perspektivu, proširen identitet. Bogatiji su ne nužno parama, već iskustvom, novim ljudima i svakim blagdanom, rođendanom ili pobjedom koju slave dva puta. Jednom za mamu, jednom za tatu.