U SPLITU svi znaju tko je Jurica Galić Juka. Mnogi ga znaju iz navijačkih dana, kao jednog od nekadašnjih najistaknutijih članova Torcide. Mnogi ga znaju kao redara, neizostavnu figuru noćnog života. Mnogi ga znaju kao društvenog kroničara koji na društvenim mrežama opisuje kako Split diše kao što bi to malo tko znao.
U zadnje vrijeme Juru znaju i izvan granica Splita, i to mnogo šire. Znaju ga kao putopisca, nevjerojatnog fotografa i čovjeka koji živi život punim plućima.
Mi smo popričali s njim i otkrili kako je došlo do prijelaza od navijača do putopisca, fotografa i umjetnika.
Kako biste u tri riječi opisali sebe?
Nisam siguran jeste li mislili po osobnosti ili stručnim karakteristikama. Ako je u pitanju prvo, onda bi to bilo 'iskren, uporan i emotivan', a ako je drugo, onda bi pak to bilo 'Fotograf, putnik i pisac'.
Bili ste istaknut član ekstremne frakcije Torcide, često vas opisuju kao "navijača koji je postao (puto)pisac"... Kako je došlo do tog prijelaza? Ili je pisanje zapravo oduvijek bilo nešto što ste kombinirali s ostalim dijelovima svog života?
Bio sam dijete koje se s deset godina zanimalo za povijest, zemljopis, biologiju, astronomiju, filozofiju... Poznavao sam kemijske elemente, sazviježđa, latinske nazive životinja, čak sam ih znao i preparirati. Shvaćao sam da su naša tijela sačinjena od zvjezdanih elemenata i da se zvijezdama nakon smrti vraćamo. U tim zvijezdama sam vidio Boga, nikako u pozlaćenim hodnicima modernih hramova. Mogu reći da sam bio znatiželjno dijete. Pravi sanjar. A u školi – katastrofa. Ona me opće nije zanimala. Jedva s dva prolazio. Vjerujem da sam bio najgluplji đak osnovne škole 'Bratstvo i jedinstvo' iz Splita. Nastavnica me tukla glavom o ploču, drobila krede o čelo... (op.a. kroz smijeh naglašava Juka).
I onda mi se događa ono što se većini splitske djece po defaultu dogodi. Otkrivam Hajduk i Torcidu. I tako u ranom pubertetu, s ni 13 godina – opijen generacijom koja je na klupi, sa spitfire jaknama i frizurom 'na repe' (op. a. fudbalerka) pričala uzbudljive priče s gostovanja – postajem navijač. I to onaj zagriženi. Već u sezoni 1991./92. idem na svoje prvo navijačko gostovanje. Slijede mnoga nakon toga, pa i inozemna, što bismo mogli nazvati prvim počecima mojih putovanja. Dakle, navijači su 'krivi' što sam počeo putovati. A i pisati. Naime, Torcida je imala svoj forum, koji je danas ugašen, i podforum 'Zajebancija'. Ja sam u tom podforumu 2005. otvorio podforum podforuma zvani 'TheMladichi – funny pictures' i objavljivao kratke šale, komentare i fotomontaže. Dakle, u jednom skrivenom dijelu navijačkog, lokalnog foruma imao sam svoj mali svijet. Međutim, u desetak mjeseci od kreiranja podforuma on je imao preko milijun pogleda. Skoro više od primarnih tema foruma.
Veoma je čitan i poznat vaš današnji blog pod istim nazivom – 'The Mladichi'. Kako je pokrenut?
Nakon popularnosti na forumu, godinu nakon, 2006., otvaram svoj prvi blog. Bavim se uglavnom satirom i izrugivanjem društvenih devijacija, politike i raznih događaja. Cijeli Balkan je brujao kada sam srpskom Kuriru uvalio priču o fantomskom Čika Šaji Partizanovcu koji je strah i trepet u Splitu. Dodao liku u primitivnom paintu 'tetovažu' PFC na prsa, dogovorio intervju s novinarom i ostalo je antologija. Eto Šaje na naslovnici Kurira, a 'vijest' su mahom prenijeli svi domaći mediji. Čak ga je uprava Partizana htjela zvati na derbi Partizan – Zvezda...
Onda šaljive montaže s našim ljudima na seoskim bikijadama, dernecima, političkim skupovima.. Slobodno možemo reći da su 'TheMladichi' bili preteča internetske zajebancije na ovim prostorima.
Pisali ste "Redarske kronike", "Priče s tribina“, a u posljednje vrijeme posvetili ste se putopisu – što vam lakše ulazi u pero od toga? Društvene kronike svakodnevnih situacija ili opisi putovanja i približavanje egzotičnih mjesta koje ste posjetili? Na što ljudi bolje reagiraju?
Gledajte, nakon bloga, radim i vlastiti web blog u formi portala. I danas je još aktivan na adresi www.themladichi.com. Rijetko na njemu pišem, al' neka ga. Napravio sam ga 2014. godine, kada sam već sazrio u razmišljanju i dosegao neki viši nivo svijesti. Ruganje su zamijenile društvene kritike, reagiranja na nepravdu, putopisi i nostalgične priče o starom Splitu, njegovim originalima, običajima.
Osobno najviše volim pisati putopise, ali naše ljude to malo zanima. Također, svakodnevno pišem i kratke društvene osvrte na Facebook stranici TheMladichi. Volim to pisati, a i ljudima je nekako draže od putopisa.
Je li postojao neki događaj u Vašem životu koji je bio prijeloman? Zbog kojeg ste odlučili istaknuti tu vašu kreativnu stranu?
Godine 2012. sam saznao da imam ozbiljan zdravstveni problem, uzrokovan neodgovornim i divljim životom. Našao sam se na stolu, prekopčan na sve one silne uređaje, cijevi i infuzije i jednostavno – zamislio nad životom. Patetično bi bilo sada reći da sam doživio katarzu, ali od tada sam odlučio živjeti. I tako je i bilo. Ne samo da sam odlučio, ja sam ubrzo i pobijedio bolest. A ono što je najzanimljivije, kreativno sam provrio. Odbacio sam stari način života i vratio se u fazu onog znatiželjnog dječaka s početka ove priče. Počeo sam ekspedicijski putovati, fotografirati, pisati i istraživati prirodu i životinje te uživati u svakom novom danu.
Pišete prvu knjigu? O čemu se radi?
Imam ideju za barem dvije knjige koje želim ostaviti za života. Prva, na kojoj upravo radim, zvat će se 'Mladić'. Izvedenica od onog 'TheMladichi'. Radi se o autobiografiji i mome svjedočenju vremena, ali u trećem licu. Znači, ne ono 'ja pa ja', već sve viđeno kroz moje oči. Priče malih ljudi, svjedočanstva vremena jedne generacije na prijelazu iz analognog u digitalno doba, iz komunizma u demokraciju, pa sve one nostalgične teme iz svima sličnih djetinjstva, starog Splita i sve ono što sam na 'TheMladichima' pisao sažeto u jednu osebujnu knjigu u kojoj će se mnogi prepoznati. Knjiga počinje i završava mojim boravkom u bolnici. A to je dobar uvod u drugu knjigu koja će se zvati 'Putnik'. Nju ću posvetiti svojim putešestvijama i nekom zaključku kojem težim.
Naime, jako me zanimaju pitanja postanka svijeta i smisla života pa ne čudi što su glavne teme mojih putovanja drevni i autentični narodi, ostaci misterioznih civilizacija, od Maja i Asteka, preko Rapa Nuija i egipatskih piramida, pa sve do ostataka ilirskih građevina u Dalmaciji.
Na svojoj web stranici govorite o projektu "Nomad". O čemu je točno riječ?
'Nomad' je projekt koji sam osmislio i zamislio kao otkrivanje zanimljivih priča iz mikrolokacija Hrvatske. Tu bi bilo povijesti, zemljopisa, biologije, ekologije, drevnih priča i mitova, svega u epizodi od 45 minuta u kojoj sam ja voditelj. Nešto kao Bear Grylls, ali ne u smislu preživljavanja u prirodi, već mene kao nekog prekaljenog avanturista koji vas na zanimljiv i edukativan način vodi kroz emisiju. Ideja je bila za 10, samo je falio jedan bitan detalj – novac.
Međutim, spojio sam se s tvrtkom za videoprodukciju Jedina.hr iz Splita i izbacili smo pilot epizodu 'U postojbini Klukasa' na temu Vrlike. U samo par kilometara sam obradio 20 tema, od uštipka, kubura, Ere s onoga svijeta, preko mlinica, špilja, šišmiša, tvrđava i mitova o Turcima i mitskoj Karakonđuli, pa sve do scene mog plivanja u 5 stupnjeva hladnom izvoru Cetine i hvatanja zmije poskoka golom rukom. Na premijeri u Vrlici 200 ljudi je ustalo i pljeskalo, a neki su i plakali od sreće. Međutim, kada je došlo do pokušaja realizacije s HRT-om i ponude za otkup još 10 epizoda koje je tek trebalo snimiti, došlo je do mog razlaza s tvrtkom s kojom sam snimao. Nisam mogao dozvoliti da budem isplaćen za svoje autorsko djelo i odreknem ga se kao svog vlasništva. Tako da još sanjam da netko solventan prepozna ogromnu vrijednost ovog projekta.
Koje ste zemlje dosad posjetili i što je u planu što se putovanja tiče?
Teško bi sada bilo nabrojati 70-ak država koje sam posjetio. Lakše bi bilo reći da nisam bio u Australiji, Sjevernoj Americi i na Antarktici. Trenutno obilazim Indiju, ali temeljito. Upravo se spremam na drugo od četiri planirana putovanja. U prvom sam posjetio sjevernu Indiju, sada idem prema istočnoj i Nepalu, treći put bih obišao zapadni dio sa Šri Lankom te u konačnici južnu Indiju s Bangladešom. Na listi prioriteta su mi Namibija, Etiopija, zemlje drevnih Maja srednje Amerike, Turkmenistan, Jordan, plemena Papue Nove Gvineje i najveća špilja svijeta Son Doong u Vijetnamu.
Mnogi smatraju da za putovanja treba imati i mnogo novca. Kako financirate sva ta putovanja?
Rođen sam u radničkoj obitelji. Imam sina Dina od 20 godina i kćer Petru od dvije godine. Stambeni kredit na 28, bez ikakvog nasljedstva i novca na banci. Praktički osoba koja nije imala šanse po Balkanu putovati, a kamoli istraživati drugu stranu planeta. Uspio sam samo zato što se trudim, imam viziju, cilj i fanatičnu upornost. Na primjer, stalni sam suradnik 'Meridijana', nacionalnog časopisa za povijest, zemljopis, ekologiju i putovanja. Da čuje ona nastavnica, koja me kao najlošijeg đaka tukla glavom o ploču, da danas pišem u časopisu koji se čita u školskim klupama, jadna bi opet umrla, haha...
I tako dođem do budžeta za dobar dio putovanja. Uz to prodajem svoje fotografije, kačim na društvene mreže i blog neke sponzore koji su prepoznali moj rad i slično. Ti sponzori su uglavnom moji prijatelji, sitni poduzetnici i dragi ljudi koji su me prepoznali. Za razliku od države koja me nikad lipom nije podržala.
Uglavnom, tako dođem do neke sume dovoljne za putovanje, opremu i print fotografija za izložbe. Dakle, ne živim od tih novaca, ali sam našao način da s njima živim svoj san. To je iznimno naporna misija iz godine u godinu, ali uspjevam. Usprkoj tome što živim u zemlji apsurda.
Uspješno se bavite fotografijom. Otkud ljubav prema fotografiranju?
Opet isti 'krivci' – navijači. Osim što su me navukli na put, navukli su me i na fotografiju. Kako? Pa lijepo, nosio sam na sva gostovanja 'idiot' aparatić da zabilježim ekipu na stadionu, trgu, birtiji. Jednog dana, u Budimpešti, okrenem aparat prvi put prema jednoj katedrali... i tako je sve počelo. Danas imam dva profi Canon tijela, desetak objektiva i moji radovi, osim 'Meridijana', krase još i časopise poput 'National Geographica' i slične.
Autor sam čak sedam samostalnih fotoizložbi u Splitu i Zagrebu.
Što najčešće fotografirate? Što vas inspirira?
Mogu reći da sam dokumentarni fotograf, pretežito putopisnog smjera. Specijalnost su mi portreti i ulična fotografija, a omiljene teme nepristupačni dijelovi planeta i ostaci drevnih civilizacija. Kao dokumentarni fotograf, jako malo koristim Photoshop obradu. Ne postoji istinita fotografija, ali se trudim da vjerno svjedočim nekom događaju.
Osvojili ste i brojne nagrade za fotografije – o kojim fotografijama je bila riječ i kako su nastale?
Iako nisam tip koji potvrdu o svome fotografskom umijeću traži putem natjecanja, i ja se ponekad pohrvam sa sve jačom i brojnijom fotografskom silom svijeta. I znate što ću vam reći? Gotovo da nema natjecanja s kojeg nisam donio odličje. Zadnja dva priznanja, na koja sam jako ponosan, su u 2018. godini putopisna fotografija godine koju je organizirao Canon, kao i prvo mjesto u kategoriji 'News' međunarodnog natječaja 'Balkan Photo Award' u Sarajevu. I ove godine sam u finalu dva globalno jaka natječaja, ali ne bih o tome još, da se ne ureknem...
Postoji li neka fotografija koja vam je posebno draga i koja se priča krije iza nje?
Ufff... postoje mnoge drage fotografije. Kao jednu od najdražih bih izdvojio sliku ribara u Laosu, na rijeci Mekong. Savršeno mi se poklopila kompozicija, zalazak sunca i njegova silueta s tradicionalnom mrežom. Došao sam do njega i svjedočio njegovoj sreći iako je uhvatio tek – tri ribice.
Postoji fotografija i s negativnom emocijom koja mi se urezala u sjećanje. To je scena uplakane kurdske mladenke na vjenčanju u turskom selu, pored grada Dogubeyazita. Naime, bila je maloljetna i udavali su je protiv njene volje. Jako me potresla ta situacija.
Najluđa stvar koja vam se dogodila na nekom putovanju?
Na istom tom putovanju su me zaustavili nepoznati ljudi s kalašnjikovima. Međutim, ispostavilo se da se ipak radilo o turskoj policiji. Ali mi nije bilo svejedno. U Meksiku, na autoputu Ciudad de Mexico – Puebla, našao sam se usred sukoba naroda i vojske. Bilo je zapaljenih autobusa, ozlijeđenih... A i sad u Indiji mi je nepoznati čovjek prišao na ulici i pokušao mi pogledom 'ući u glavu'. Fizički sam osjetio kako točno to pokušava. Otrgnuo sam se i zateturao, a kada sam se okrenuo, nije ga više bilo. Nisam praznovjeran, ali uvjeren sam da se radilo o nečem nadnaravnom. I nedobronamjernom.
Proputovali ste mnoga mjesta, prije toga proveli mnogo vremena na tribinama, a poznato je i da ste se bavili zaštitarskim poslom o čemu ste pisali u "Redarskim kronikama" – kada se sve to zbroji, koja je najopasnija situacija u kojoj ste se ikad našli?
Split je grad komedijanata i galamdžija. U svojoj mladosti sam napadnut nožem, pogođen ciglom u glavu, ali to je sve zanemarivo. Više je na redarskim vratima bilo smiješnih stvari nego opasnih. Pamtim zaguljenu situaciju kada sam se našao usred sukoba Hells Anglesa s Banditosima pa zatim i s redarima i policijom. Nezgodna situacija.
Nemoguće je ne primijetiti mnoštvo tetovaža koje imate. O čemu govore?
Moje tetovaže pričaju priču o mome životu. Prvi put sam se s 13 godina tetovirao. Sjedio sam na portunu, dok mi je prijatelj iglom, koncem i školskim tušem satima crtao 6 slova – Hajduk. Slijedili su dalmatinski motivi pa navijački, a danas tetoviram svoje fotografije po sebi. Dakle, sa svakog putovanja izaberem najbolju sliku i tetoviram je. I znam koje bi bilo sljedeće pitanje. Odgovorit ću preventivno: "Dabogda nestalo mjesta za tetoviranje." To znači da ću još dugo putovati.
Uz putovanja, fotografiju... što još čini Jukin život?
Pa recimo da ja i žena jako volimo životinje. Prije dolaska na svijet naše Petre kuća je vrvjela zmijama, gušterima, majmunima, sovama i Bog zna još čime. Naš stan je bio tranzitno mjesto u posredovanju i udomljavanju napuštenih i odbačenih životinja. Na desetke smo ih proslijedili u dobre ruke, neke zaliječili i pustili u prirodu. Danas samo psa Donu imamo. Vrijedno je napomenuti da sam osnovao i udrugu TheMladichi za kreativnost, putovanja i pozitivu te okupio desetak istomišljenika – fotografa i putnika.
Konačni cilj?
Hm.. Teško pitanje. Jednom sam radio plakat na kojem sam nadodao titule: svjetski putnik, fotograf, bloger, suradnik ovoga i onoga... a žena mi reče: "Nemoj je stavljati u okvir. Ko zna što će te sutra puknut."
I bila je u pravu. Za mjesec dana sam postao i režiser 'Nomada'. Tako da se kod mene nikad ne zna.
U globalu, prvenstveno bih volio živjeti od onog što radim. Od fotografije već djelomično živim, a volio bih i nastaviti snimati 'Nomada' u Hrvatskoj, a u konačnici i po cijelom svijetu, za najjače svjetske TV kuće. I rado bih uzeo status slobodnog umjetnika. Ma, kod mene je želja puno, a život... On je kratak.