Njemu nije bilo prvi put da ostane sam sa sobom, samoća mu je bila kao neki motor koji ga pokreće na učenje, na stvaranje. Prijatelji iz benda su se pokupili iz stana, sad su tu samo on, Farfisa električne klavijature i magnetofon koje su mu na molbu ostavili. Što bi sada jedan 17-godišnjak trebao napraviti?
Mamina beba
Prvi put je takvu, možda još goru samoću, iskusio kad se mama konačno vratila iz rodilišta i rekla da je beba umrla. Lagala je, četvrto dijete bračnog para Oldfield – liječnika Raymonda i medicinske sestre Maureen – rođeno je s Downovim sindromom, pa onda smješteno u instituciju.
Malac je inače poživio još nekoliko godina, bez svojih roditelja. Mama Maureen se toliko istraumatizirala da je ostala doživotno psihički bolesna. Liječili su je obilatim količinama barbiturata.
Život s bolesnom mamom natjerao je sve troje djece da se povuku svaki u svoju tipičnu englesku klaustrofobičnu sobicu tankih zidova. Sally je počela skladati folk glazbu, Terry je svirao flautu, a Mike je nakon tatinih početnih lekcija samog sebe naučio gitari.
I kad mu je bilo tek petnaestak godina, već je bio zreo da sa sestrom snimi album. U školu više nije išao jer je odbio zahtjev ravnatelja da se ošiša.
Neprestano učenje
Zapazili su ga uskoro i drugi glazbenici, pa se našao u bendu The Whole World, koji je vodio tada poznati pjevač Kevin Ayers. Mike je svirao bas, s njima snimio tri albuma u Abbey Road studijima, gdje je imao prilike isprobati sve moguće instrumente i aparate. Volio je učiti, tako da mu samoća nikada nije teško padala.
Stoga je ovaj put u iznajmljenom stanu u Tottenhamu odlučio skladati i snimati, magnetofon je preuredio tako da može raditi i nasnimavanje, kao da je višekanalni.
I imao je sa sobom razne, neobične ploče. Terry Riley, A Rainbow Curved in Air, osebujno djelo rane elektronske glazbe (koje je utjecalo i na The Who); Centipede, Septober Energy, još jedno eksperimentalno djelo, ovaj put orkestralno.
A ono najvažnije što je sedamnaestogodišnji Mike Oldfield imao bile su ideje. Da i on stvori nešto neobično, eksperimentalno, elektronsko, a opet da bude slušljivo. Kap u prepunoj čaši bio je loš LSD trip, zadnja stvar koja mu je trebala nakon što su mu mamu opet smjestili na psihijatriju.
"Ti znaš taj osjećaj, je li?" pitala ga je na odlasku.
Itekako ga je znao. Samo ga nije liječio barbituratima, nego stvaranjem glazbe.
Usput, bio mu je to posljednji susret s mamom.
"Halo, SSSR"
U prvoj verziji to je bila zbirka instrumentalnih djela koju je nazvao Opus One. U stvaranju demo snimki pomogli su mu isti oni dečki koji su ga ostavili samog u stanu.
Sad je još samo trebalo naći nekoga tko će to i objaviti. Tko će imati petlje snimiti i izdati neobičan album usamljenog i psihički zdrmanog tinejdžera. Mike je to ponudio renomiranim glazbenim izdavačima, odbili su ga s izlikom da bi trebao imati i neke vokale.
Usput je svirao i u bendu Arthura Louisa, snimali su u velikoj ladanjskoj vili koju je kupio mladi biznismen Richard Branson. Mike je producentima Tomu Newmanu i Simonu Heyworthu dao svoje demo snimke, djelovali su jako zainteresirano, a onda mu se nisu javljali punih godinu dana.
Izgubio je strpljenje i odlučio nazvati veleposlanstvo Sovjetskog Saveza, čuo je da oni plaćaju glazbenicima nastupe. Upravo je našao broj kad mu je zazvonio telefon – Simon Draper ga je pozvao na večeru s Richardom Bransonom, jako im se dopao materijal, htjeli bi ga objaviti u Virgin Records, izdavačkoj kući koju su odlučili osnovati. Kako su za takav album Newman i Heyworth uspjeli obrlatiti Bransona kojemu su najviše godili pop pjesmuljci Cliffa Richarda, ostat će i do danas tajna.
Legendarni naziv
Branson je Mikeu i pratećim glazbenicima dao na raspolaganje onu istu ladanjsku vilu u kojoj se već nakupilo raznih instrumenata i tehnike s ranijih snimanja. Svejedno, Mike je krenuo tražiti još. "Čini mi se skupim", priznao je Branson, koji se usput raspitivao kod drugih izdavača jesu li zainteresirani za ovaj neobični projekt.
Dobio je samo jednu ponudu od mršavih 20 tisuća dolara, pod uvjetom da snimi vokale. Mike se na to ne samo oglušio, nego je u jednom dijelu dodao krikove špiljskog čovjeka, kao neku šalu na račun vokala. Prethodno je strusio pola boce viskija i toliko glasno vikao na snimanju da naredna dva tjedna nije mogao govoriti.
Što mu i nije bilo neophodno – bilo je to čisto instrumentalno djelo, sve je svirao sam, isplatili su se mjeseci proučavanja svih mogućih instrumenata i aparata u studijima. Kažu da je neprestance bio na ivici suza, uskoro je umrla i mama Maureen.
Imao je pomoć još jednog bubnjara, kao i najavljivača instrumenata Viviana Stanshilla, koji je redovito griješio u nazivima. Ali je pogodio kod cjevastih zvona i njih nekako posebno svečano najavio, što se Mikeu toliko dopalo da je onda i album nazvao Cjevasta zvona.
Dugi put do slave
I sad je trebalo tu dugosvirajuću ploču sa samo jednom numerom od punih 49 minuta nekako i prodati. Branson se dosta trudio oko promocije, organizirao je intervju s poznatim glazbenim novinarom, što baš i nije uspjelo, jer Mike nije znao odgovoriti na pitanje zašto je napravio ovakvo djelo.
Stvarno, zašto bi jedan sedamnaestogodišnjak ovakvo nešto napravio? Uskoro je organiziran i koncert u Queen Elizabeth Hallu, za koji je okupljena velika ekipa glazbenika. Gitaru je svirao Mick Taylor iz Rolling Stonesa, na jednoj od flauta je bio Mikeov brat Terry.
Depresivni Mike se prije koncerta toliko uplašio da je mislio odustati dok ga je Branson vozio u svom starom Bentleyu. Na kraju je ipak pristao nastupati, jer mu je obećano da će na povratku on voziti taj moćni auto.
Samom izvedbom nije bio zadovoljan, mislio je da Taylorova gitara nije bila najbolje uštimana i našao je još dosta drugih propusta. Te greške nije čula i publika, stajali su i uz bučne ovacije aplaudirali punih deset minuta.
Albumu je trebalo šest mjeseci da uopće dođe na listu. Na njoj se već našao Hergest Ridge, drugi Mikeov album. Tubular Bells je krenuo od 31. mjesta, gledajući leđa jednom Donny Osmondu. I onda se Mikeu posrećilo – tvorci novog filma strave i užasa The Exorcist odlučili su upravo ritmički kompleksnu (15/8) i zlokobnu temu Tubular Bellsa uzeti za svoj film. Unatoč ne baš dobrim kritikama i ekipi slabo poznatih glumaca, film je, kao što znate, postao megahit.
A zajedno s njim proslavio se i Oldfieldov album. Temu imamo već na početku filma, lagana šetnja mlade žene po ugodnom kasnolistopadskom vremenu, tu su dječica u kostimima, tu su časne sestre u prolazu, ali glazba potmulo najavljuje sav horor koji nas uskoro očekuje.
Jedinstveno djelo
I tako je tom jedinstvenom djelu trebalo punih šesnaest mjeseci da se konačno probije tamo gdje ga objektivno nitko nije očekivao: na sam vrh top liste, skinuvši s njega ni manje ni više nego Hergest Ridge.
Da bi se do danas prodao u zamašnih 17 milijuna primjeraka. Bio je to album koji je u vrijeme moje mladosti morao imati svaki ozbiljniji kolekcionar ploča. To je sve što trebate znati o glazbenim ukusima tog vremena.
Djelo je teško svrstati u bilo kakav žanr, neki će ga jednostavno nazvati modernom simfonijom (tehnički gledano nije simfonija). U kojemu će upućeniji prepoznati i neke tehnike klasičnih glazbenika te epohe, poput faziranja (kad se unisono sviranje melodija polako razdvaja). Pomisao da je sve skladao i odsvirao jedan tinejdžer – koji će i kasnije praviti brojna remek-djela i velike hitove – ostat će jedinstvenom činjenicom u povijesti glazbe 20. stoljeća.
A sad si odvojite pedesetak minuta slobodnog vremena i pustite da vas ovaj album odvede u prostore na koje prije toga nije stupila ljudska duša. Tu su klavijature, gitare, udaraljke, vibrafon.
Plus, cjevasta zvona.