HRVATSKI rat protiv cajki je kao američki rat protiv terorizma. Ne samo da je nefunkcionalan nego stvara još više toga protiv čega se bori. Otkako smo započeli s ovim tragikomičnim nastojanjima da iskorijenimo "glazbeni izričaj koji ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu", turbofolk je praktički postao jedina glazba koju mladi slušaju.
Glas Istre je prije četiri godine objavio naslov "Noćni život Pule je živi užas. Ako ne slušaš cajke, nemaš gdje izaći", a priča je takva u više-manje svakom drugom hrvatskom gradu.
Famous last words: "Zabranit ćemo turbofolk"
Gradonačelnik Pule tek je jedan u dugom nizu "križara" koji zabranu koriste kao glavno oružje u ratu koji je izgubljen istog onog trenutka kada je prvi križar, čije ime danas nitko ne pamti, slavodobitno izjavio: "Znaš kako ćemo stati na kraj turbofolku? Zabranom!"
I da se razumijemo, nitko više nije toliko naivan da uopće vjeruje u te papazjanije domaćih političara koji ovakvim promašenim potezima skupljaju malograđanske poene onih koji ne samo da misle da je njihov glazbeni ukus profinjeniji već i da o tom žanru znaju dovoljno da bi o njemu pisali bilo što drugo osim dozlaboga ispranih frazetina koje nemaju apsolutno nikakvu težinu iz vrlo jednostavnog razloga - nikog nije briga.
Političari u berbi niskovisećih plodova nisu jedina skupina koja to radi. Mediji rade identičnu grešku i svake se godine najmanje jednom iščuđavamo nad nekom cajkaškom temom kao da smo se probudili tog jutra i zaključili: "Znaš o čemu nitko ne piše? Najezdi turbofolka." Ova "ne-tema" jedna je od najiritantnijih i kada bih krenuo izvlačiti koliko sam puta o njoj pisao, vjerojatno bih iskopao tridesetak tekstova koje sam o ovom cirkusu napisao u posljednjih desetak godina.
A zaključak je uvijek isti - zabrane ne funkcioniraju. Nikada nisu i nikada neće.
Osvetnici: Rat beskonačnosti
Zabrane i medijska uzjebica Thompsona su pretvorili u jednog od najuspješnijih glazbenika na domaćoj sceni, a na sličan smo način pomogli i turbofolku koji je postao glazba koju klinci obožavaju, jednim dijelom i zato što je njihovi roditelji i mediji ne mogu organski smisliti.
Ne znam čitaju li današnji klinci sve te dosadne besmislice, ali da pročitam da je nešto zabranjeno zato što je riječ o "glazbenom izričaju koji ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu", znate što bih učinio? Bacio bih uho na diskografiju izvođača koji "ne pripadaju našem podneblju, duhu i mentalitetu".
I možda bih zaključio da je riječ o apsolutnom užasu, ali dao bih joj šansu na isti način na koji sam šansu dao glazbi koju su moji starci smatrali notornim smećem.
I da se razumijemo, Filip Zoričić može biti kompletno zagrijan za ideju da će upravo on postati "spasitelj kulture" koji će novcem građana isplatiti penale koji dolaze s ovako neprofesionalnim otkazivanjem događaja. I to se može svidjeti gradonačelniku Osijeka koji je također osjetio taj "spasiteljski zov" pa će isto učiniti u svom gradu.
Njihov potez možda kopiraju i neki drugi spasitelji. Možda se na kraju svi ujedine u hrvatske Osvetnike koji će se u posljednjem nastavku ovog rata beskonačnosti sukobiti s jakim silama zla - Gazdom Pajom, Breskvicom i Mausom Makijem.
Međutim, to neće i ne može spasiti te gradove od činjenice da nitko od tih ljudi ne radi ništa da mladima stvori alternativu. Kako bi i mogli?
Njihove su metode usmjerene na prikupljanje simpatija onih koji su opterećeni time tko nastupa u "hramovima kulture" kao što su pulski Dom sportova ili Gradski vrt. Jednom kad se prašina oko ove priče slegne, a to će biti do kraja ovog tjedna, cajke će i dalje nastaviti dominirati ponudom hrvatskih gradova iz vrlo jednostavnog razloga - dobro su organizirani.
Ono što nije dobro organizirano je alternativa takvom sadržaju, a razlog neorganiziranosti je u najvećem broju slučajeva upravo nerazumijevanje "Avengersa kulture" koji glazbenu ponudu grada znaju ponekad prilagoditi tek ukusu starijih, dok za mlade o kojima tobože brinu nemaju sluha i prepušteni su tržištu.
Nije dovoljno reći "u ovom gradu nema mjesta cajkama" ni "ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo". Problem je i to što je to prečesto prvi i posljednji korak u njihovoj borbi protiv "ukusa mladih".
Vidimo se ponovno u 2024. Isto mjesto, ista tema, drugi likovi
Što uopće misle da će se dogoditi? Ako zabranite narodnjake u javnim prostorima grada u kojem su narodnjaci jedino što dobro prolazi, što ste točno postigli? Vjerujete li da to prolazi samo zato što su to jedini koncerti koji se organiziraju u javnim prostorima ili zato što vam velik broj građana sluša uglavnom narodnjake?
Kako dolazi do tih čarobnih neželjenih i koncerata koji "ne pripadaju podneblju"? Misteriozno se organiziraju zato što nitko nije pazio na ulaze u Dom sportova? Na sekundu se okreneš i uleti ti vragolasti Keba s deset tisuća fanova?
Prestanite se baviti s tih 50% građana koji znaju što vole i koncentrirajte se na onih 50% kojima očito ne nudite dovoljno.
Rečenica "čuvam identitet građanske, europske Pule" nije neka čarolija iz Harryja Pottera. Nije to "Expecto Patronum" kojime ćete zauvijek otjerati Duška Kuliša i Anu Bekutu iz svog grada. Samo ćete ih preseliti koji kilometar dalje pa će zavijati iz drugog prostora vašeg europskog grada.
Sve ovo su samo neke rečenice koje nemaju dublji značaj. Zvuče dobro, skupljaju lajkove i mogu vam popraviti rejting, ali ne mijenjaju ništa i, ako tako nastavimo, u veljači 2024. ću samo kopipejstati ovaj tekst i promijeniti imena glavnih likova.