SRPSKI glumac Milan Lane Gutović preminuo je u 75. godini na Vojnomedicinskoj akademiji poslije teške bolesti.
U suradnji s Yugopapirom donosimo opširan intervju s Milanom koji je dao 1988. godine za Studio. Razgovor je nastao za vrijeme snimanja filma Špijun na štiklama.
Lipanj 1988: Glumac sa zadrškom. U komedijama je najbolji, a oko njih stvara horror atmosferu. Nikad ne znaš što će Milan Lane Gutović (42) učiniti prije no što stupi na scenu, kad se pojavi ili siđe. Ili kad uopće ne dođe! Zna prirediti svakakva iznenađenja, ali mu se ona neugodna - kao po nekom pravilu - opraštaju. Valjda se uvijek uzima u obzir da je Lane još u nekoj čudnoj fazi previranja, pri čemu su hirovitost i ćudljivost u prvom planu. Ali, zapravo, sve je to samo tajnovita i slojevita obloga - fasada koja bi mogla zadovoljiti površnu znatiželju, ako se tako može reći.
- Ne tražim da mi se grijesi praštaju. Prvo treba utvrditi razloge, tko je pogriješio. Ne tražim da se one druge, lijepe stvari, kad sam ja u pitanju, pamte...
- Ali, ima takvih koji pamte! To su nekakve kompenzacije u životu. Glumci poput vas računaju s time?
- Mislite, ljudi kao ja? - Onda uzdahne i pogleda uvis. Malo mu se zgrči donja usna. - Ama, rekao sam ja vama da će teško ići. Nema tu što mnogo da se priča! Kako ću ja o sebi toliko govoriti?
Zamršen životni krug umjetnika čije emocije razorno djeluju na establishment, na neke civilizacijske ili građanske modele. Ima ih mnogo što ih zbog toga hvata tiha jeza i duboka patnja. A sudbina čovjeka kao što je Lane Gutović treba biti u promjeni. A što ćemo s emocijom? I jedno i drugo traže razumijevanje, premda će to možda izazvati i stanovitu potištenost. Ali, i to osjećanje nije neki uljez, nego zvani i uvaženi gost prema kojemu se moramo lijepo odnositi.
- Vi pripadate među nezgodne glumce?
- Zašto "nezgodan"? Ne slažem se s vama! Kad nešto hoću, onda to uradim. Imam li pravo na "neću"?
- Kako se uzme!... U principu, čovjek ima pravo. Pitanje je smije li to pravo uzeti i glumac. Vjerojatno smije, s time što je onda netko na drugoj strani nervozan, što bi rekao jedan naš pop pjevač - kao leptir (čini mi se da je to Bajaga, koji, usput, nešto dugo šuti?).
A i Gutović šuti, samo se nazire njegova želja: malo bi se vrpoljio. Iskazao bi neki bunt. Inače, bunt mu je omiljeno oružje. Za druge (U tim trenucima ti "drugi" su njegovi protivnici. Što bi drugo mogli biti?) - ubitačno oružje!
Nepredvidiv je... ili, možda, jest, kad se uzmu u obzir sve okolnosti. Glumac je inače čudna, nježna biljka. Glumac od formata - pogotovo! Lane ima... mane! To nije nikakav misterij. Tko ih nema, taj nije podložan ozbiljnijim previranjima.
Pogledajmo malo u dokumentaciju, vidimo što pišu knjige starostavne, pustimo neki stari film, vratimo vrpcu polako, slow motion! Na početku, još 1966., gost iz Poljske, režiser Jerzy Zawecky, režira Ivanova prema A. P. Čehovu. Zanimljivo, baš ulogu gosta daje 20-godišnjem Milanu Gutoviću.
Tako se u Jugoslavenskom dramskom pozorištu rađa još jedna Bojanova beba. Kazališni mag Bojan Stupica, instinktom koji do danas nije dovoljno objašnjen, naslućuje sjajnu glumačku plejadu na beogradskoj kazališnoj akademiji, klase kod Milenka Maričića, Minje Dedića, Predraga Bajčetića. Od djevojaka Mirjana Vukojičić, Đurđija Cvijetić, Svetlana Bojković... Da, još jedna zanimljivost, kad smo kod ove posljednje, Emilije Eme Popadić, s kojom se rastajemo... Jer, među bebama su također - Voja Brajović, Ivan Bekjarev, Josif Tatić, dakle - Terminator, Kurčubić, Jataganac!
- Mimoišao me Bolji život, no ne žalim.
Tako kaže Lane, jednostavno. Možda ga nisu htjeli? Ili on nije htio njih?
Redatelji koji su mu povjeravali glavne uloge - Mata Milošević (Svetislav u Protekciji), Miroslav Belović (Gutović je preuzeo nekoliko uloga u Shakespeareovoj komediji San ljetne noći, koja je postavljena još 1961.), zatim Omer, dakako u dramatizaciji narodne pjesme Omer i Merima, pa Rafael u Za kim zvono zvoni, po Ernestu Hemingwayu, Boro Drašković Drugi dobrovoljac u Casseyjevu komadu Junona i Paun, Draganče u glasovitoj verziji Kad su cvetale tikve, Dragoslava Mihailovića, koja je uz veliku buku zbog razobličavanja 1948. skinuta s repertoara...
Usput, Ljuba šampion je bio Miša Janketić, koji je zbog te uloge šest mjeseci trenirao boks!
Dimitrije Jovanović (Brumen u Zupanovoj drami Bele rakete lete za Amsterdam, Hildy Johnson u Naslovnoj strani, slavnog brodvejskog tandema Hecht - McArthur. I, naposljetku, Dejan Mijač (Vladimir Nedeljković u Nušićevoj Pučini, Smrdić u Sterijinim Rodoljupcima, Hristijan Ivanović u Gogoljevu Revizoru, učo u dramskom prvijencu Slobodana Selenića Ruženje naroda, pobjedniku posljednjeg Sterijinog pozorja).
- Da, to bi bilo možda ono najvažnije što sam glumio u kazalištu. Ti redatelji, barem tako mislim, neće vam reći da sam "neugodan" za suradnju. Neće, časna riječ!
- Često ste odustajali od predstava. Recimo, Mrešćenje šarana na Crvenom krstu, u Beogradskom dramskom pozorištu...
- To je bilo u ranoj fazi, kod jedne redateljice, za koju mi se tada učinilo da radi pogrešno Acu Popovića. Dopustite, moram vjerovati u ono što radim. Poslije je Mijač...
- "Vaš" Mijač!
- Ama, đavola je "moj"! Poslije je on napravio veliku predstavu u Zvezdara-teatru, ali bez mene. On je drukčije "čitao" isti tekst.
- Za Mijačevo ime, odnosno za predstave koje je on režirao, i vaše uloge u njima, vezane su mnoge vaše značajne nagrade.
- Nisu to "moje" nagrade, ja sam ih samo dobio! Nagrade su davali drugi, ljudi u žirijima. I nije tih nagrada bilo tako mnogo. Ne, ne smatram da ih je moralo biti više, to me baš ne zanima mnogo. Lijepo mi je kad dobijem neku, ali prije toga, pa ni poslije - ne razmišljam mnogo o njima. A znate i sami, mnoge su otišle u pogrešne ruke, napravljene su brojne kardinalne greške. Tko zna koliko je sjajnih, briljantnih ostalo u nekom "prokislom loncu", gdje se muvalo, svašta kuhalo i prljavo radilo... Ma, nema to veze!
- Vaša je prva nagrada, čini mi se, iz Sarajeva?
- Davno je to bilo, prije petnaest-šesnaest godina. To je bio Brumen, drama Vitomila Zupana - Bele rakete lete na Amsterdam, kod Miće Jovanovića. Čekajte, onda sam poslije nekoliko dana na Sterijinom pozorju za istu ulogu opet dobio nagradu. Ne vjerujem da mi se nešto slično može opet dogoditi...
- Premda ste za jednu te istu ulogu, naprimjer za Vladimira u Pučini, pokupili, ako se ne varam, pet ili šest? Vi to znate bolje, nije li tako?
- Pa, nisam siguran, ali pet sigurno nije! Čekajte, ovako... statueta Ćuran na Festivalu komedije u Svetozarevu, to je 1978. godina. Pa onda Godišnja nagrada Jugoslavenskog dramskog za Vladimira i za Jaga u Shakespeareovu Otelu, kod Steve Žigona. Znači godišnju, za 1977. dobio sam za dvije uloge... Zatim, opet Sterijina u Novom Sadu, nakon pet godina. I još jedna je nagrada bila, mislim da se zvala Radivoj Ćirpanov... To je sve zajedno - tri i pol za Pučinu!
- Samo ste jednom u dvadeset i dvije godine dobili godišnju nagradu svoje kuće?
- A, dobio sam još jednom, prije dvije godine, za osmišljavanje i realizaciju Kabarea. To je više za autorski pristup, a manje za glumački doprinos.
- Vi ste inače kabaretski tip glumca, odnosno na tom se polju može i te kako iskoristiti vaš dobar sluh. To je i televizija osjetila?
- Kabare je ozbiljna stvar! Zabavne emisije na TV, tzv. šou-programi, opet su nešto drugo. I oni bi se morali raditi kao nešto najozbiljnije. U posljednje se doba naziru neki napori... Ma, nema veze...
- Vi to sve onako, kao da stvarno "nema veze", a po cijeli ste dan u studiju!
- Točno, tako ispada: sve se kao nešto nećkam, a poslije pristanem.
- Dobro, a te vaše pjesmice i uopće pojave, sve se čini ležerno i šarmantno, a moglo bi bolje. Što vi mislite o tome?
- Vjerojatno bi moglo bolje. Ali, u tom je trenutku bilo najbolje što mogu. Znate, to ovisi o raspoloženju. Ne mogu biti zabavan ako nisam raspoložen. U tom slučaju dajem prednost onima pored sebe.
- Njihova je, znači, jedina šansa u vašem neraspoloženju? Oni navijaju da vam se nešto dogodi?
- Ne vjerujem. Osnovno je da se prvo ja zabavim, pa tek onda mogu drugima biti zabavan.
- Nego, nismo još završili s nagradama. Stigla je i posljednja. Zoran Radmilović TV novosti, i to opet na Sterijinom pozorištu.
- Da, to se dogodilo nedavno, opet u Novom Sadu.
- Ondje često radite. I sada, kod Panonskog mornara, Balaševića...
- Pa, volim Panoniju, Dunav, Tisu, rijeke, pecanje, samoću... volim i takve tipove kao što je Balašević! Sada se žurim u Zrenjanin. Danas ondje snimamo. To vam je Begej!
- Taj vaš cenzor, policajac, on je neki Ždanovljev nećak?
- Moglo bi biti tako!
- Selenićev Uča u Ruženju naroda, kako se on dogodio, opet kod Mijača?
- Da. Dobra predstava, dobra uloga, moraju se dogoditi. Moraju se tonovi tako naštimati. To se ne događa svaki dan.
... Odlazi žurno prema Zrenjaninu. Uvečer odatle ide direktno u Smederevo. Ondje njegovo kazalište gostuje sa Selenićevim komadom, Sterijinim pobjednikom. A sutra prije podne Zemun i film Milana Jelića - Špijun na štiklama, prema scenariju Veroslava Rančića, u produkciji Impuls-filma, mlade producentske kuće koju, kako se moglo naslutiti, taj filmčić možda neće proslaviti, ali je vjerojatno neće ni ugasiti.
Ali, sutradan ne ide sve po dogovoru. Nije Lane baš najpogodnija ličnost za dogovore. Ili je to, ipak, samo logičan sklad sa strašnom zbrkom koja inače vlada u domaćoj kinematografiji? Uglavnom. Boris Dvornik je stigao iz Splita, Lane Gutović nije s Voždovca! Poslije se ipak utvrdilo da je njegova scena u kupaonici predviđena za popodne.
- Koji su vam najznačajniji filmovi?
- Oni nisu uopće značajni. Nijedan! Nema to veze...
- Ali, onaj vaš Piroćanac što beskrajno nervira onoga tipa kojega glumi Nikola Simić, kod Miće
Miloševića... On je prilično omiljen, ljudi ga imitiraju, i tako dalje. Što je s njim, zar se i njega odričete?
- Neeeee! Pa uloga je dobra, to nisam mogao bolje... Ovdje kod Jelića taj će Zec, Narcis Zec, biti takav kakav će morati biti: koliko mogu u datom trenutku!
- I što radi taj Zec?
- On je iz neke diskografske kuće, zove se, mislim, Dijamantska igla. E, to je zapravo kućica, jedva stoji, pa oni jadnici odlučuju zaposliti Zeca kao špijuna, čistačicu u jednoj mnogo jačoj tvrtki, kako bi se nekako dokopali snimke neke inozemne zvijezde za kompaktni album.
- Rekoste kao čistačica? Vi ćete biti žensko!?
- Daaa, ama to nema veze, bit će to neka ludnica!
- Što će reći Sidney Polack, Dustin Hoffman, Tootsie?
- Ne vjerujem da će vidjeti film... Imaju, valjda, pametnijeg posla!
- Nemate baš mnogo lijepih riječi za ono što trenutno radite?
- Nemam, priznajem.
- Pa, zašto radite? Zar baš morate? Ne bi se reklo da ste siromašni. Čujem da imate kao neku svoju tvrtkicu, neke kamione, prevozite pijesak, vreće, ugalj, odnosno vaši ljudi, vozači...
- Nema to veze s filmom! Zašto pristajem glumiti u limunadicama - ne znam, nemam baš mnogo jakih argumenata. Uvjere me prijatelji, ja uletim, poslije se nema kud. A katkad se prevariš!
- Iz nekih kazališnih projekata izlazite zato što u njih ne vjerujete, a ulijećete u film grlom u jagode?
- Priznajem, u pravu ste!
U nekom smo privatnom stanu, Karađorđeva ulica u Zemunu. Lane stavlja periku na glavu, odijeva haljinu. Sada je Narcisa. Milena Dravić pomaže mu da stane na štikle. Ona je Livadinka, baš otmjeno narodno ime, sasvim primjereno uz novokomponirani kaos! Boris Dvornik je direktor Božur, Mira Furlan će biti služenica Vesna Logar, a tu su još Milan Štrljić, Lidija Vukićević, Tatjana Pujin, a nije se moglo ni bez Bate Živojinovtća.
Prekidamo razgovor, napuštam lokaciju. Bolje je sve to ipak gledati poslije u kinu, ako se nađe vremena. Sada ga nema dovoljno. Sutradan je treći nastavak ovoga što je stiglo do vas, dragi čitatelji!
- Nema ga još, pa vi znate kakav je Lane! - smješka se direktor filma.
Dotle Dvornik radi svoju sekvencu. S bocom vina u jednoj, buketom cvijeća u drugoj ruci upada u Narcisin stan. Ona je tobože u kupaonici, a on će je iznenaditi. Sviđa mu se, možda će završiti u krevetu. Sve se to vrze Božuru u glavi. A "nezgodni Gutović", što li on sada radi?
Epizodu od jučer prepričava nam snimatelj Nenad Stojanović:
- Nije želio na minutu izići i skinuti haljinu, da ga snimim kao Gutovića za glavni intervju. Kaže mi: "Ako ti trebam, slikaj me ovdje. Ne zanima me tvoj Studio!" Pođem na vrata, nisam se htio s njim objašnjavati, vidim da od toga nema ništa. A onda mi susretljivi direktor unese jedan reflektor. "Nemojte se nervirati, pa vi znate kakav je on!" kaže mi utješno.
- Da, kakav je to Gutović?
- Onaj se vaš fotoreporter jučer naljutio. Nije bio u pravu. Lane prvi počinje o tom malom, rekao bih čak - kad su hiroviti glumci u pitanju, redovitom, možda uobičajenom nesporazumu. O tom maleckom incidentu. Pravim se kao da ništa nisam čuo.
-Ne znam, o čemu je riječ? Što je bilo?
Lane ponavlja skraćenu, blijedu verziju. Podsjećam ga da to nije jednostran odnos. To prihvaća, ali nešto drugo ne razumije.
- Napuštate projekte u koje ne vjerujete, to jest ne vjerujete da bi mogle nastati dobre predstave, a ne želite pomoći da nastane jedna dobra fotografija?
- To nije isto!
- To je, valjda, isto!
Ipak je ugodnije podsjećanje na Gutovića u kazališnom elementu. Njegovo je ime nekako vezano za gotovo sve značajnije događaje Jugoslovenskog dramskog pozprišta. Čak i za onaj koji je do danas ostao nenadmašan. To je bio Sumrak po Isaku Babelju, a u režiji još jednog Poljaka, još jednog Jerzyja - ovog puta Jarockog. Ta je predstava osvojila silna priznanja, a i glumci su nakupili brojne nagrade: Ljuba Tadić kao Mendelj Krik, Ljiljana Krstić u ulozi Nehame, pa Svetlana Bojković (Marusja), Branka Petrić (Dvorja), Milo Miranović (Nikifor), Irfan Mensur (Ljovka), a jedino Benja Krik Laneta Gutovića nije zgrabio ništa.
A i tu je bio uistinu izvanredan: ozbiljan, oštrouman, kao da se još čuje s početka šeste
scene, u dvorištu kuće Krik, stare židovske obitelji u Odesi. Pred stajom, na kolima iz kojih viri ruda, sjedi Benja i čisti revolver, pa kaže:
- Vrijeme dolazi! Ustupi vremenu prolaz!
Razgovarao: Slobodan Šterić (Studio, 1988.)